Stabilnost vlasti na Plenkovićev način destablizira nacionalnu državnost
Koalicija HDZ-a s HNS-om je u svome komunikacijskom dijelu jasno otvorila i jedno za hrvatsku državu i narod presudno pitanje. Htio ili ne, posredno je to pitanje otvorio predsjednik HDZ-a Plenković, objašnjavajući zašto je bilo nužno i opravdano u ovome trenutku presložiti novu saborsku većinu i po svaku cijenu izbjeći nove izbore.
Ključni razlog prema Plenkoviću je to što bi novi izbori destabilizirali Hrvatsku nekoliko mjeseci a ne bi ništa bitnije riješili, jer bi prema njegovom mišljenju rezultirali sličnim izbornim rezultatima, prema kojima nitko u ovome trenutku u Hrvatskoj nema šanse osvojiti apsolutnu većinu saborskih mandata.
Taj stav je po svemu u ovome trenutku realan, ali i izrazito opasan indikator potpunoga zastranjivanja vodećih hrvatskih politika, prvenstveno političkih namjera i programske vizije HDZ-a.
Evo zašto.
Lider stranke koja je nekada bila simbol suverenističkoga duha nacije usprkos svim slabostima, jednostavno ni teorijski, ni politički ne računa na više od milijun državljana koji godinama apstiniraju od izbornoga procesa. Jednostavno, navodna državotvorna stranka ni ne pokušava razmišljati o tome golemome izbornome ili trgovačkim rječnikom rečeno- tržišnom bazenu.
S obzirom da politika počiva na osvajanju svakoga pojedinačnoga izbornoga glasa, na osvajanju svake pojedinačne potpore i na taj način nastoji osigurati ne samo svoju stranačku i kompetitivnu pretežitost, smisao i esenciju, neshvatljivo je da lider političke stranke koja ima realne mogućnosti, infrastrukturu i potencijal odbija svaku mogućnost pristupanja tome dijelu izbornoga tijela.
Druga stvar koju je Plenković naglašavao opravdavajući svoje političke postupke, a za njim ponavljali njegovi otužni apologeti je – stabilnost.
Upravo te dvije činjenice su izuzetno povezane i zorno ukazuju na svu deformaciju aktualnoga državno-političkoga poretka, koji je uz suradnike pretežito kreirao po svemu sudeći najvažniji savjetnik Andreja Plenkovića – Vladimir Šeks. Taj poredak je na formalnoj i zakonskoj ravni, po svojoj sadržini vrlo diskriminirajući, izrazito isključiv, nepropustan, sa snažnim tendencijama zatvaranja pristupa dijelu političke izvorne participacije, te generator produkcije potpunoga odnarođivanja elita od izvornoga suverena- naroda.
Jedini stvarni vlasnik vlasti u Hrvatskoj je – hrvatski narod.
Razvlastiš li stvarnoga vlasnika, besramno je govoriti o stabilnosti.
U Hrvatskoj na izbore ne izlazi milijun ljudi, to se ponavlja na svim parlamentarnim izborima, a više od dva i pol milijuna ljudi, pripadnika toga vlasnika vlasti ili političkim rječnikom rečeno suverena, zakonskim je rješenjima onemogućeno ostvariti izborno pravo i utjecati na ključne pravce razvoja nacionalne državnosti. To je izravan razlog za dubinsko promišljanje o stvarnim elementima i sadržajima trenutne nacionalne državnosti u Hrvatskoj. To je vrišteći poziv svakome tko promišlja hrvatsku zbilju, a nulta obaveza svim sudionicima političkih i društvenih procesa.
A svi šute o toj činjenici i manje više slažu se s Plenkovićem, da se ono što se mora – ne može.
Što je to u ciljevima aktualnih politika dakle destruktivno, a što je to, koje su to točke aktualnoga izbornoga poretka u Hrvatskoj stimulatori odnarođivanja vlasti od njenoga naroda?
U aktualnim politikama destruktivan je politički ideal mainstreama.
Jer se govori o lažnom mainstreamu, odnosno – lažnoj pretežitosti.
Boji li se Plenković s čime će se susresti u rezervi od nekoliko milijuna pojedinačnih političkih prava ako zakorači u taj bazen i ne krije li se možda u tome bazenu stvarni hrvatski mainstream, a ne u virtualnom svijetu koji kreiraju Stanković, Kunić, Novokmet, Severica, Šikaljić i kompanija?
Naime taj ideal počiva na pristajanju političkih elita uz stvoreni pretežiti javni diskurs, koji je trend u cijeloj zapadnoj Europi, a pogotovo je destruktivan i opasan u Hrvatskoj, s tom razlikom što efekti toga zastranjivanja u razvijenim europskim političkim kulturama vrlo vjerojatno neće ugroziti temelje nacionalne državnosti, dok u Hrvatskoj i mogu i hoće, te su vrlo vjerojatno za to i osmišljeni. Uvijek je javna pretežitost dijelom ili u većini rezultat posrednoga utjecaja političkih elita, počiva na mogućoj i stvarnoj manipulaciji ključnim medijskim procesima, te omogućava kontrolorima najvažnijih medija stvaranje poželjne umjesto stvarne slike jednoga društva.
U takvim okolnostima istina nije ono što se dogodilo, interesi nisu ono što jesu u većini jednoga naroda, nego je istina ono što se emitiralo, selektiralo, odabralo i potenciralo voljom kontrolora medija i komunikacijskoga sustava, a interesi su ono što se ponudi ljudima, pri čemu se pribjegava proizvodnji i nametanju dijela interesa i potreba.
To je idealan poligon za neodgovornost, laži, sve devijacije političkoga a time i posredno ukupnoga društvenoga poretka, pri čemu je gotovo nemoguće u takvim okolnostima razvijati autonomnost institucija na načelima kompetitivnosti, izvrsnosti, profesionalnom poštenju i u konačnici na deklariranoj ustavnoj obaveznosti.
To je pravac urušavanja svakoga instrumenta stvarne državnosti i temelj svih devijacija, od korupcije, klijentelizma do opačina najširega spektra. Europa u cjelini danas stenje pod tim problemima nametnutim matricom kreatora novoga svjetskoga poretka koje personalizira grupacija pozadinskih globalnih nakaza oko Soroša, samo su u najrazvijenijim zemljama još uvijek problemi manje eruptivni zbog realno visokih egzistencijalnih standarda i daleko širega privida alternativa, koje su utoliko izdašnije i primamljivije, ukoliko su ekonomske pretpostavke razvijanja takvoga poretka potencijalnije.
Sve je u tako izraženim mainstream stabilnostima privremeno i manje više svodi se na jedan izborni ciklus, s ciljevima koji nemaju nikakav trajniji karakter i uvijek su povezani s osobnim preferencijama pripadnika trenutne političke elite. To bismo mogli nazvati karijernom političkom stabilnošću, s osobnom odgovornošću za privid trenutnih rezultata i s nedostatkom svake odgovornosti za trajne posljedice takvoga upravljanja.
Upravo o takvoj političkoj stabilnosti govori Plenković opravdavajući svoje političke postupke.
Da misli ozbiljno na stabilnost državno-političkog poretka, a time i posredno na trajniju stabilnost hrvatskoga društva koje izravno ovisi o pravcima državnih politika i njihovim efektima u praksi, Plenković bi imao već sada vrlo precizna istraživanja o svim bitnim referencama milijuna ljudi koji ne sudjeluju u upravljanju svojom državom, a ovise izravno o njenim politikama i bili su spremni žrtvovati vlastiti život za njeno ostvarenje.
Kako je to moguće?
Na temelju tih saznanja, imao bi rješenja kako ih potaći što komunikacijskim, što ponudbenim, što zakonskim rješenjima na – političko odlučivanje, te kako iskoristiti mogućnosti razvoja svojih politika u tom pravcu i na kvalitetnim iskoracima potući suparnike u konkurentnim političkim procesima, a ne nastojati iskoristiti trenutnu poziciju i održati vlast na slabostima u suparničkim taborima bez ikakve nove kvalitete.
Ali njemu to ne pada na pamet.
Druga pogubna činjenica koju u ovome trenutku valja naglasiti je to da ni nakon dvadeset i šest godina hrvatske državne samostalnosti, Republika Hrvatska nije ostvarila ni jedan jedini bitan politički korak reintegracije više od tri milijuna Hrvata u hrvatski državni i politički poredak.
To je praktično polovica nositelja državnoga prava u Hrvatskoj, što je vjerojatno nezabilježen presedan u bilo kojoj poznatoj demokratskoj zemlji svijeta. Usprkos tome što je Republika Hrvatska potpisnica svih međunarodnih konvencija o ljudskim i političkim pravima, usprkos tome što je i u hrvatskom ustavu zapisano izvorno načelo neotuđivosti političkih prava i općih ljudskih prava svih državljana, iako je temeljno ustavno načelo Republike Hrvatske pravo na jednakost svih hrvatskih državljana, postojeći izborni poredak uz ustavna rješenja naknadno konstruirana, izravno onemogućuje ta ključna načela svake demokratske države i ključna polazišta svih suvremenih sloboda u svijetu kojemu pripadamo.
Zašto na to ne ukazuje Plenković?
Kako je moguće danas govoriti o reafirmaciji Tuđmanove suverenističke politike, o zaštiti digniteta Domovinskoga oslobodilačkoga rata, o stabilnosti, konkurentnosti, o uključivosti, a istodobno održavati neupitnim i praktičnim političkim osloncem svih tih promoviranih politika- tako destruktivan izborni poredak i sustavna rješenja?
Moguće je jer su proklamirane politike i ciljevi – obična laž.
Izraziti izvor destruktivnosti i razgradnje hrvatskog političkog integriteta je postojanje dvanaest izbornih jedinica, deset tzv. redovnih i dvije specifične, one za dijasporu i one za nacionalne manjine.
Izborne jedinice za dijasporu i za nacionalne manjine su izravni pravac dezintegracije, u prvom slučaju odnarođivanja više od tri milijuna Hrvata iz matičnoga državno-političkog poretka iako je namjera kreiranja te izborne jedinice sasvim suprotno predstavljena, a izborna jedinica za nacionalne manjine je izravni pravac dezintegracije i separacije nacionalnih manjina iz hrvatske političke nacije.
U prvom slučaju getoizacija i istiskivanje gotovo polovine hrvatskoga naroda iz državnoga poretka s izbornom jedinicom za dijasporu, izravno je političko potvrđivanje i suglasnost s politikama koje su uništavale hrvatsku državotvornu esenciju i nastojale po svaku cijenu onemogućiti stvaranje kritične nacionalne političke mase za stvaranje hrvatske samostalne države. Osnovni cilj političkog poticanja iseljavanja, ali i masakra nakon 1945.
godine nad hrvatskim narodom nije bi samo osveta, niti je stvarni razlog za ubijanje stotina tisuća Hrvata bila patološka mržnja, iako je bila zastrašujuća, nego je iza svega stajao monstruozni politički cilj – strateško uništenje korijena hrvatske državnosti. Korijeni su uvijek – ljudi. Isti motiv je stajao u pozadini raseljavanja, progona, terora, zastrašivanja i sofisticiranoga obrazovno- medijskoga spektra utjecaja na generacije Hrvata u zemlji.
Isti rukopis danas ima medijsko – politički defetizam koji se namjerno stvara relativizacijom svih vrednota i navikavanjem na nesolidnosti u društvenom poretku.
Esencijalna svrha stvaranja samostalne hrvatske države bila je zaustaviti te politike, uništiti njihove začetke u slobodnoj državi, spriječiti njihovu daljnju eskalaciju i legalizaciju, te najžurnije stvaranje rješenja za potpunu reintegraciju milijuna Hrvata u odlučivanje o hrvatskoj državnosti.
To se ne može posebnom izbornom jedinicom, posebnim zakonima, posebnim ustavnim rješenjima, ničim posebnim, jer svaka posebnost usmjerava te ljude izvan matice i znači potvrdu da ne pripadaju toj matici.
Da su – drugačiji.
A nisu.
Oni su jednostavno – Hrvati.
Tu počinje i završava svaka priča, sve političke dvojbe i istovremeno na neprihvaćanju toga stajališta, prezentiraju se sve destruktivne nakane prema hrvatskoj državnosti.
To se isto odnosi na nacionalne manjine.
Oni su politički Hrvati s jednakim i neupitnim političkim pravom kao i svaki hrvatski državljanin.
Ništa ni više ni manje, ništa posebno, separatno i specifično.
Pogotovo je pogubna činjenica da je jedini dezintegrirajući politički faktor u sastavu nacionalnih manjina oduvijek u Hrvatskoj bila srpska manjina, a upravo se njoj pogodovalo na taj način ciljano usmjeravajući ostale nacionalne manjine u tom pogubnom pravcu, s golemom, i već uočljivom separacijom i ostalih manjina, koje su oduvijek bile vrlo snažno integrirane u hrvatski društveni poredak i nacionalno-političke vrednote.
To je u hrvatskom slučaju izrazito destruktivno sustavno i zakonsko rješenje, koje dugoročno silno destabilizira politički poredak i samu bit nacionalne državnosti, te Hrvatsku izlaže opasnim tendencijama i apetitima iz neposrednoga okruženja.
To nitko normalan nikada ne bi napravio pa se postavlja pitanje, zašto je to zakonodavac u Hrvatskoj uradio i s kojim konačnim ciljem?
Konačno, deset redovnih izbornih jedinica ne znače, kako se predstavljaju, model uključivanja specifičnih regionalnih političkih interesa u nacionalni državni poredak, nego sasvim suprotno. Takav izborni model pogoduje snižavanju kriterija nacionalnih politika, razvoju suprotnosti, mehaničko miksanje nacionalnih i lokalnih politika i ciljeva, dezintegracije Hrvatske i potpunu neusklađenost nacionalne politike koja bi morala biti izraz integracije i usklađenosti komparativnih prednosti pojedinačnih regija i lokalnih sredina. Upravo sve suprotno od proklamiranih ciljeva.
A istodobno omogućuje svođenje kriterija za kadroviranje u političkim strankama, te u izboru nacionalnoga zakonodavnoga tijela, dovodeći u državni vrh ljude koji izvan svojih sredina doslovno ne znače ništa, niti su u stanju pridonijeti kreiranju i promišljanju integralnih nacionalnih politika. Ovakvim izbornim modelom se u biti ponavljaju lokalni izbori na nacionalnoj razni, a državna politika se umjesto integriranoga spektra nekoliko ključnih nacionalnih ciljeva i programa, rastače i svodi na ad hoc rješenja koja su najčešće posve isključiva u odnosu na cjelinu nacionalnih interesa. Najbolji primjer je Istra i njen politički gubernator IDS.
Državna politika izrasla iz deset izbornih jedinica nužno je, umjesto da kreira načelna nacionalna rješenja i politike, prinuđena baviti se specifičnim i lokalnim pitanjima kako bi ostvarila rezultate za nove izbore i očuvanje svojih pozicija, pri čemu se na taj način izravno ugrožava autentičnost upravljačkih procesa u regijama i na lokalnim razinama.
A govori se o nužnosti decentralizacije!?
I, najveći zagovornici navodne decentralizacije su upravo protagonisti ovakvih političkih rješenja.
Krajnji cinizam i kontradikcija.
Jedini model uspostavljanja snažne državne kralježnice i modernoga funkcionalnog nacionalno-političkoga poretka, jest jedna izborna jedinica, na kojoj će se prema svojim ponudama testirati doslovno sva hrvatska politička ponuda, na kojoj će svako izborno pojedinačno pravo imati istu vrijednost i kojoj će moći pristupiti svi hrvatski državljani. To bi morao biti ključ rješavanja trajnije državno-političke stabilnosti, uz čitav niz popratnih rješenja, od obaveznosti izlaska na izbore, dopisnoga glasovanja, do detalja oko izbornoga praga, od preferencijalnih prava do pravila medijskoga praćenja izbora.
Ako Plenković i HDZ stvarno žele državnu stabilnost, neka se prihvate toga posla.
Autor: Marko Ljubić/narod.hr
