JURE VUJIĆ: Kako je ne-ideologija postala službena ideologija
Foto: Narod.hr
„Postoje nepravedni prividni poredci iza kojih se skrivaju najgori neredi“.
Charles Peguy
Sve se danas lijeve i desne političke stranke u Europi, pa i u Hrvatskoj nalaze u dubokoj krizi identiteta. Pod utjecajem dezideologizacije i recentriranja političkih programa i diskursa ljevice i desnice ostavljaju dojam da su zamjenske sistemske stranke te da ne postoje nikakve ideološke razlike između suvremene desnice i ljevice. To i objašnjava prevrtljivost i nedosljednost izbornoga tijela glasača koji alternativno glasaju na izborima za ljevicu i desnicu kao što prebacuju televizijske programe, a onda se pitaju zašto su razočarani ili iznevjereni.
Ako nas ideje, svjetonazor i sustav vrijednosti ne razlikuje po čemu se onda razlikujemo?
Naravno krajnji proces vrijedonosne relativizacije u društvu i u politici postavlja ključno pitanje. Ako nas ideje, svjetonazor i sustav vrijednosti ne razlikuje po čemu se onda razlikujemo ? To pitanje je važeće i za političku stranačku sferu. A, ako je najvažnije „managment“ i tehnokratsko upravljanje društvom i politikom poput, „machina machinorum“, onda se treba zapitati zašto uopće postoje načela i politički programi a i izbori.
Politika je kao uvjerenje -ideal, a ne profesija
Upravo je takva snažna struja tehnokratizacije i instrumentalizacije, i podčinjavanja političke sfere i poziva upravljačkoj tehnici i ekonomskoj sferi dovela do same identitetske krize političkog i svih parlamentarnih političkih sistemskih stranaka. Zbog toga, jer su zaboravile ono što čini bit i smisao politike u Weberovom smislu i da je politika kao uvjerenje-ideal, a ne kao profesija: a to jest specifični vrijedonosni sustav koji prožima političku djelatnost i određenu državničku odgovornost koja pretpostavlja određenu svijest o smislu države.
Ako želiš mir pripremi se za rat
Također je jasno prepoznavanje i uvažavanje Schmittove dihotomije prijatelja / neprijatelj sastavni dio političkog , jer ako ne postoji političkog i svjetonazorskog „neprijatelja „ onda je otvoren put svakom obliku manipulaciji, inženjeringa a i samom nestanku političkog identiteta, dok se stranke onda pretvaraju u zamjenske klijentelističke prehrambene lance.
Naime povijest dokazuje da mir ne može postojati unutar nacije ili države bez postojanja i same reprezentacije neprijatelja kao negativni identitet svakog osjećaja sigurnosti. Si vis pacem, para bellum. Ako želiš mir pripremi se za rat.
Irenizam – poimanje politike kao rezultat sukcesije pragmatičnih i fluidnih događaja
Negacija simboličke figure neprijatelja poistovjećuje se za negacijom stvarnosti i vodi k irenizmu ( od grčkog Eirèné –mir) poimanja politike kao rezultat sukcesije pragmatičnih i fluidnih događaja i odluka bez sukoba. U tom smjeru irenizam nastoji ujednačiti i uskladiti ideologije koje se svjetonazorski isključuju i na taj način postignuti svjetonazorsku nivelaciju negirajući esenciju političkog počivajući na obmani javnog mnijenja. Edgar Morin bi takav proces nazvao „izlaskom iz povijesti“.
Politika nije samo suhoparna „tehnikalija“ sa kojom se postiže moć, društveni status i prestiž već ima svojstvenu svrhsihodnost i legitimaciju : to je ono što politolog Julien Freund naziva teleologijom političkoga : a to jest zajedničko dobro i javno dobro koje ostaje iznad interesa interesnih skupina i privatnog interesa, poput Hobbesovo „salus populi“. Tko to nije shvatio bolje neka se bavi sa poduzetništvom ili upravlja holdingom, a ne instrumentalizira političku sferu u privatne ili klijentelističke svrhe. Politika kao i birokracija koja je sam sebi svrha je besmislena aktivnost osuđena , „perpetuum mobile“ osuđen na entropijsku propast.
Konzensus ili dissensus ?
Na drugu stranu, centristički dominantni politički diskurz diljem Europe vješto koristi društveni strah od sutrašnjice ( nezaposlenost, siromaštvo) kako bi bolje održao status quo postojećeg poretka. A imperativ stabilnost često i prekriva institucionalizirani nered koji se krije iza prividnog reda. Neprestano pozivanje na pragmatični konzensus i na nužnost nadilaženja ideoloških sukoba zapravo nastoji sakralizirati novi oblik normativizma u društvu u kojoj ne dostaje više političke i idejne svjetonazorske diferencijacije. Negirajući podjele i konfliktne dinamike, često se žrtvuje mogućnost alternative boljitka u ime konzensualne demokracije kao najmanje zlo.
Ne treba zaboraviti da „dissensus“ ( nesloga, sukob, antagonizam) kao antipod konzensusa putem sučeljavanja, može osigurati druge plodonosnije alternative i rješenja . Zapravo postoji više potencijalnosti unutra konflikta negoli unutar status quoa, konzensus koji se često reducira na kompromisno i privremeno rješenje. Konzensus zapravo često i evakuira etičku dimenzije političke rasprave jer odstranjuje druge dimenzije političkog i društvenog života : istinitost, pravdu, uvjerenje,moral, a konzensus kao lijek se pretvara u otrov. U ime normativnog reda isključuje se izražaj drugih logika i suprotnih dinamika i dovodi u pitanje demokratski habitus pluralnosti i konfliktne dijalektike , a traženje i postizanje konzensusa pod svaku cijenu često se poistovjećuje sa totalitarnim pristupom. Iza prividnog reda često se krije uspostavljeni nered.
There is no alternative (TINA)
Još prije sloma komunizma i Fukuyamine teze o „kraju povijesti“, američki sociolog Daniel Bell navješćivao je izumiranje ideologija u knjizi Kraj ideologije (1960), ustanovivši kako su ideologije 19. stoljeća na Zapadu iscrpljene pojavom liberalnog političkog i gospodarskog pragmatizma te opadanjem radikalnoga potencijala posebno onih ideologija koje su zasnovane na apsolutizaciji ideje istine. Nova posttotalitarna sintagma „There Is No Alternative“ koja u biti legitimira dominaciju ideologije tržišta na planetarnoj razini zapravo razotkriva svoju udaljenost od etičkih i duhovnih dimenzija čovjeka i zagovara stanje u kojemu je komunikacija zamijenila ideje, a mediji sadrža.
Izraz TINA, skovala je Margaret Tachter kako bi legitimira svoju ultra-liberalnu politiku i prikazala tržište, kapitalizam i globalizaciju kao nužni spasonosni fenomeni kao obvezne mantre za sve političke režime, koji nemaju druge moguće alternative. Noam Chomsky ističe kako se boriti protiv te nove ideologije TINA » podrazumijeva se boriti protiv intelektualnog jednoumlja i kontrole daleko jačeg od Gulaga ili bilo kojeg koncentracijskog logora“. Takva kurs politike koji neprestano poziva na dezideologizaciju nije neutralni fenomen već širenjem defetizma i rezignacija zapravo nastoji bezbolno i bez suviše otpora provesti načela lijevo-liberalne svjetonazorske globalne prevlasti.
Izvor: narod.hr
