DON MARINKO MLAKIĆ: Vratiti se molitvi
”Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Ovu rečenicu Isus je izrekao svojim učenicima nakon što je počeo obilaziti gradove i sela Galileje te zaključio kako su ljudi ”izmučeni i obhrvani kao ovce bez pastira”. Isusu se sažalilo nad mnoštvom i potiče nas da molimo. Tada je ustanovio Apostole – Crkvu – i dao im ”vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć” u narodu.
Bez obzira što Isus svojim apostolima daje posebne ovlasti, poziv da molimo za radnike u Gospodnjoj žetvi upućen je svima nama. Svi smo pozvani da Isusovim očima – očima božanske ljubavi koja nas po Kristu izmiruje s Bogom – promatramo svijet u kojem živimo. U tom smislu Isus nas poučava kako da se da se suočimo sa mnoštvom koje je ”izmučeno i ophrvano kao ovce bez pastira”: molitvom za radnike koji će raditi na tome da to mnoštvo spozna Božju šansu, šansu koju nam nudi Isus. Mi smo ti koji ne smijemo skrštenih ruku gledati izmučeno mnoštvo, izmučen i obezglavljen svijet, ljude bez nade i orijentacije.
Istina je da taj isti svijet, ti isti ljudi nerijetko jako agresivno odbacuju upravo ono što bi za njih bilo spasonosno. No, mi trebamo shvatiti da smo pozvani. Isus želi formirati zajednicu koja će moliti i raditi i koja će po svojim apostolima imati vlast nad nečistim dusima i da liječe svaku bolest i nemoć. Kao da Isus želi reći: ”I vi se morate angažirati. Ja ću svoje učiniti i dati vam sve što je potrebno, ali i vi morate moliti i raditi. Ja sam ne mogu.” Koliko god se ovo činilo oprečno našoj vjeri u Božju svemogućnost, ipak Bog od nas to očekuje. Nije u pitanju Božja nemoć, već Božje povjerenje u nas, njegova volja i poziv da se mi sami ugradimo u njegovo djelo spasenja. Ne smijemo se pomiriti s time da samo uočavamo izmučenost i shrvanost svijeta. Svi smo mi pozvani i svi smo odgovorni. Svi trebamo moliti, a onda i činiti sve što je u našim mogućnostima. I ta odgovornost ne smije nam biti teret, teška obaveza, već privilegij koji imamo jer smo od Boga.
Molitva i rad su naše stvaralačke sposobnosti, božanski darovi koje je bog položio u naše ruke kada nas je stvorio na svoju sliku. Moli i radi staro je geslo sv. Benedikta utemeljitelja benediktinaca i oca europske kulture. Danas strepimo nad budućnošću naše Europe. I pitamo se kako je sačuvati da ne umre. Odgovor je tu.
Nalazimo ga u Božjoj riječi i u povijesti Europe. Trebamo i mi činiti ono što su činili oni koji su je stvarali: moliti i raditi. Oslanjati se na Boga i koristiti svoje stvaralačke moći. Molitva i rad su jedini pravi odgovor na bijedu svijeta pa tako i na agoniju u kojoj se nalazi naša europska kultura.
Naravno, samim time valja nam vjerovati da moja molitva i moj rad imaju smisla, da imaju učinak i onda kada ga ja sam ne vidim te da je to najbolje što sam mogu učiniti. Vjerujem da nam je već poznata mudra izreka: Umjesto da proklinješ tamu, ti zapali svijeću.
Čini se da danas u suočavanju sa bezbožnošću svijeta svi olako lamentiramo i proklinjemo sve moguće uzorke stanja u kojem se svijet nalazi, a zaboravljamo jednostavno moliti i raditi, tj. napraviti ono što možemo.
Na žalost mnogi, a među njima nerijetko i mi svećenici i redovnici, koji bismo trebali po svojim zavjetima prednjačiti u molitvi i radu, svoju ulogu radije vidimo u ispraznom mudrovanju o bezbožnosti svijeta i uzaludnosti rada i truda, pa i molitve, te radije plandujemo u svojoj komotnosti negdje pored žetve nego li da zasučemo rukave i radimo u istoj. A žetva k’o žetva, po prirodi stvari od nas traži rad, napor, umor, znojenje, žuljeve… Ipak je lakše naći izgovor za svoj nerad. Zbog toga trebamo skrušeno priznati: svi mi kršćani, jednako svećenici, redovnici kao i vjernici laici, svi smo mi svojim neradom i nemoljenjem uvelike doprinijeli izgubljenosti i obezpastirenosti svijeta u kojem živimo. I ne smijemo se olako izgovarati na sve one podmukle sile koje se na različite načine protive i opiru izgradnji svijeta po evanđeoskom uzoru.
Konačno, valja nam i to primijetiti, naš učitelj Isus vrlo je malo vremena posvetio buđenju Božjeg Duha izvan Izabranog naroda. Nije se odviše trudio oko nevjernika i pogana. Obraćao se ponajviše onima koji su bili pripadnici Božjeg savezničkog naroda. To će reći: ako samo njegov narod – danas smo to mi kršćani, Crkva – bude dovoljno uvjeren u snagu evanđelja, onda će cijeli svijet upoznati Božje spasenje. Jer drugi će tada u njima prepoznati snagu vjere. Isus zato treba radnike koji su uvjereni u snagu molitve i rada. On je bio uvjeren da je dovoljno da njegova zajednica bude prožeta evanđeoskim duhom, da bude poput kvasca pa će cijelo tijesto uskvasati. U povijesti Crkve tako je i bilo. Ta mala družina njegovih učenika osnažena Duhom Svetim preobrazila je svijet. Ali što je danas? Kakav je danas svijet? Kakva je današnja Europa? I što se događa s Crkvom? Razdiru je nesloge. Relativizira se i razvodnjava njezin nauk. Osporavaju se najzahtjevnija evanđeoska načela. Vjernici su zbunjeni, osipaju se… Crkve se prodaju… Zahvatilo nas je malodušje. Kao da smo se pomirili s uzaludnošću molitve i rada?
Potrebno je vratiti se molitvi. Vjerovati u njezinu obnoviteljsku snagu. Samo po molitvi možemo uvidjeti kako smo blagoslovljeni i nismo izgubljeni i ophrvani jer imamo svoga Pastira Isusa. A onda i sve drugo činiti da tu spoznaju, tu vjeru svjedočimo drugima i to po principu: besplatno primiste, besplatno dajte!
Don Marinko Mlakić
