Ivan Miklenić: Medijski napadi na Crkvu
Ponavljajući teze koje je već ranije sam lansirao u hrvatsku javnost, kao što je npr. da se tobože Crkva sama deklarirala kao »jedina oporbena politička snaga«, ili da između Crkve i Vlade u Hrvatskoj vlada »ratno stanje«, »križarski rat«, komentator Jutarnjega lista pokušava Crkvi pripisati ulogu koju ona nema niti je želi imati
{jathumbnail off}Drugi susret hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića i vrhovnoga poglavara Katoličke Crkve pape Franje, a prvi službeni, potvrdio je dobre odnose između Svete Stolice i Republike Hrvatske. U službenom priopćenju Svete Stolice doslovno je navedeno da je tijekom razgovora izraženo »zadovoljstvo dobrim bilateralnim odnosima zasnovanim na četiri postojeća ugovora koji potiču suradnju između Crkve i države za opće dobro hrvatskoga društva«. Katolički vjernici u Hrvatskoj koji, poznato je, prema Petrovim nasljednicima gaje sasvim osobito poštovanje i ljubav, mogu se iskreno radovati nastavku dobrih bilateralnih odnosa te što vodstvo njihove države u sve vrijeme njezina postojanja njeguje dobre odnose s vrhom Katoličke Crkve. Pape su u starijoj i novijoj povijesti učinili veoma mnogo dobra hrvatskome narodu pa je primjereno da i hrvatsko državno vodstvo, bez obzira na politički ili ideološki predznak, znade to cijeniti.
Nakon toga službenog susreta na vrhu, koji je katolike u Hrvatskoj obradovao i učvrstio im nadu da će hrvatska država ustrajati na izgradnji i produbljivanju dobrih odnosa, osobito s onim subjektima u međunarodnoj zajednici koji su podupirali i podupiru nastojanja u korist dobra hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva, u Jutarnjem listu u subotu 12. listopada pojavio se više nego čudan komentar. Taj tekst, koji se ne može drugačije okarakterizirati nego kao jedan od najgrubljih napada na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, počiva na potpuno netočnoj, iskonstruiranoj tezi koja doslovno glasi: »Ako su odnosi Vatikana i Svete Stolice (umjesto ‘Svete Stolice’ autor je vjerojatno mislio i trebao napisati ‘Republike Hrvatske’, nap. a.) tako dobri, kako je onda moguće da između hrvatske Katoličke Crkve i sadašnjih hrvatskih vlasti vlada neproglašeno, ali faktično ratno stanje?« U istom članku tu izmišljenu tezu ponovio je riječima: »Kako, je dakle, moguće da Vatikan smatra odnose s Republikom Hrvatskom izvrsnima, a da se Katolička Crkva u Hrvatskoj upustila u križarski rat protiv legitimno izabranih najviših predstavnika vlasti?« Ta teza bila bi uvreda Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj kad bi komentator svojim napisima o Crkvi i odnosima Crkve i države u Hrvatskoj zasluživao i uživao vjerodostojnost, no budući da se profesionalno više puta kompromitirao, Crkva ni katolici ne trebaju se osjećati uvrijeđenima već je dovoljno da se makar djelomično njegova konstrukcija razotkrije.
U Katoličkoj Crkvi iznimno je važno jedinstvo krajevnih Crkava s Petrovim nasljednikom, a za jedinstvo je apsolutno najvažnije da postoji u vjeri, doktrinarnim stavovima i pitanjima vjere i morala, zatim u zajedništvu koje se očituje u punom poštivanju kanonskih, liturgijskih i drugih odredaba zakonitih središnjih crkvenih vlasti. Naime, po tom jedinstvu i sadašnji papa Franjo pravi je i vrhovni poglavar i legalni i legitimni predstavnik Katoličke Crkve koja živi u Hrvatskoj, pa je neumjesno i, može se reći, čak i neprijateljsko svako odvajanje, konkretno, pape Franje i Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Tko god pokušava iz bilo kojih razloga zabijati klin razdora između pape Franje i Katoličke Crkve u Hrvatskoj, grubo nasrće na Katoličku Crkvu kao takvu. Na ovim prostorima dugo su već poznati takvi naumi iz čisto političkih razloga, no nikada nisu mogli uroditi očekivanim plodom. Poznati su politički pokušaji još iz vremena komunizma razjedinjavanja hrvatskoga episkopata na tobože kooperativne biskupe i na biskupe »jastrebove«, a to je u tom tekstu ponovno učinio i komentator Jutarnjega lista izdvajajući kao »dobre« tek dvojicu biskupa.
Ponavljajući teze koje je već ranije sam lansirao u hrvatsku javnost, kao što je npr. da se tobože Crkva sama deklarirala kao »jedina oporbena politička snaga«, ili da između Crkve i Vlade u Hrvatskoj vlada »ratno stanje«, »križarski rat«, komentator pokušava Crkvi pripisati ulogu koju ona nema niti je želi imati. Premda priznaje formalno da Crkva »ima pravo javno zastupati svoje temeljne vrijednosti i političke stavove«, on svaku kritiku iz Crkve, a ta kritika nikada nije paušalna niti ratoborna već isključivo nadahnuta brigom za opće dobro hrvatskih građana, dramatizira i preuveličava u tobožnje nastojanje rušenja sadašnje Vlade. Rijetke pozive iz Crkve da sadašnja Vlada podnese ostavku, nipošto se ne može označavati kao rušenje Vlade, već je to legitimno demokratsko ponašanje kojim se ističe legitimno neslaganje sa sasvim određenim potezom ili odlukom, a isključivo iz želje da Hrvatska ne pretrpi štetu. Takav govor iz Crkve nije izlazak ni u kakvu političku arenu ili natjecanje za vlast, već je isključivo izraz služenja općemu dobru svih hrvatskih građana.
Prihvaćajući da postoje naravna suprotstavljanja između Katoličke Crkve i liberalno lijeve vlade u vrijednosnim i političkim stavovima, komentator kao svojevrsni krimen Crkvi predbacuje njezin odnos »prema nacionalnim pitanjima u Hrvatskoj« docirajući da bi Crkva »morala biti univerzalna«. Naravno da Crkva u Hrvatskoj zastupa, promiče i odgaja za univerzalna moralna načela i primjenjuje ih i na opće dobro naroda u kojem živi, i to tako da to isto dobro želi svim hrvatskim građanima bez obzira na sve njihove različitosti. Upravo je smiješna tvrdnja da u Hrvatskoj »više nema ni u tragovima« komunizma, kojega se Crkva i dalje panično plaši. Također je vrlo zabrinjavajuća tvrdnja komentatora koji piše da »hrvatska država i hrvatska nacija nisu ni sa čim ugrožene«, pa Crkva upada u tobožnji »anakroni nacionalizam«. Ako komentator prenosi Vladine stavove, ili stavove stanovite sada utjecajne interesne grupacije, onda je taj napad na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj očita potvrda da je ona na pravom, Božjem putu služenja dobru svih onih kojima se želi isključivo manipulirati.
Ivan Miklenić / Glas Koncila
