Među zemljama koje će u budućnosti izumrijeti prva će biti Bosna, a slijedit će ju Srbija?
Prošli smo se tjedan, ponovno, zauvijek oprostili od jednog od lidera kojih je u Europi sve manje – Helmuta Kohla. Nepotrebno je napomenuti da bez njega ne bi bilo nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Da smo u to vrijeme imali sadašnjeg Papu (Ivan Pavao II je za samostalnost RH i RS napravio isto koliko i kancelar Kohl) i trenutnu europsku politiku, Jugoslavija bi ostala pod titoizmom, točnije njegovom posljednjom varijantom – Miloševićevim političkim makijavelizmom – pod kojim bi se dodatno raspala. Kao danas Europa.
Tada su Slovenci i Hrvati snažno sudjelovali u međunarodnoj areni, no danas je drukčije. Arbitražni sporazum, koji će biti predstavljen javnosti 29. lipnja će predstavljati novu podjelu među narodima. Mnogi se nadaju da ga Hrvati neće priznati: tako će barem ostati na statusu quo ante, a stanje ne optimalno, nego barem podnošljivo kao i do sada.
Sućut za Bosnu
Za razliku od lidera iz 1991. godine, koji su imali viziju o tome kako ići naprijed, danas je sve potopljeno u multikulturalizam, bez smisla i sadržaja. Hrvati i Slovenci su prisiljeni prepirati se oko Piranskog zaljeva ili Sv. Gere. No, svatko tko gleda u samo jedno stablo, ne vidi šumu. Kada bi se Hrvatska pridružila Schengenu, pitanje graničnih prijelaza i razgraničenja postavili bi se samo teoretski, ali praktično ne. U Europi, unutar Schengena, nema graničnih sporova. A ovdje stojimo pred velikim problemom. Hrvatska bi od Schengena imala velike koristi (mnogo veće nego Slovenija, jer se temelji na turizmu), ali ne smije se uključiti u njega.
Razlog tomu je što bi taj čin (pristupanje Scehngenu) konačno pokopalo Jugoslaviju, koja je jedna od bitnih ideja vodećih garnitura, koje se u Sloveniji, ali ni u Hrvatskoj, još nisu odrekli. Čak i da su svi izašli iz titoističkog boljševizma, to nam sada opet dolazi – u obliku multikulturalizma i reaktualizacije frankfurtske škole – kroz stražnja vrata u Bruxellesu.
Republika Slovenija i Republika Hrvatska su u svakom slučaju prožete titoističkom jugonostalgijom. Tomu je posljednji svjedok sudbina preimenovanja jednog od najvećih zagrebačkih trgova.
Srbija zbog Kosova ne može u EU. A kada bi Hrvatska ušla u Schengen, granice Europe bi se napokon oblikovale prema logici, odnosno onako kako su stajale stoljećima. Ipak, domaći arhitekti „nove Jugoslavije“ protiv svih očekivanja predviđaju da bi se mogao dogoditi nastanak nekakve vrste malog SFRJ s dva „kulturna“ težišta: prvo bi bilo islam, jer u okviru potaknute jugonostalgije postoji sućut za Bosnu.
Islam je ovdje – u očima stratega „nove Jugoslavije“ sredstvo kojim bi ugušili izvornu vjeroispovijest tog područja, kršćanstvo. Tako se stvari shvaćaju u slovenskom mainstreamu.
„Nova Titovina“
Druga je točka Beograd. Upravo sve što ovo sezmičko središte pruža su moćni valovi jugonostalgije. Beograd se čini kao najmoćnija poluga kojom bi podignuli duh „pop-kulture“ nekadašnje jugovine. Prema tome, ima status hodočašća: mladi navode da se slavi i za petak i za svece: Nova godina i praznik 25. svibnja se već ritualno slavi na ušću Save i Dunava.
Da je takva jugonostalgična „nova titovina“ neinteligentna, mogu potvrditi dvije činjenice. Među zemljama, koje će u budućnosti izumrijeti, prva će biti Bosna. Raspast će se na tri entiteta. Ali prvo će u njoj doći do radikalnog islama. To neće zaobići ni Sloveniju ni Hrvatsku, jer se prisilno spajaju s njom, preko jugo-titoističkih „korijena“. Moramo biti svjesni, da je broj mladih u BiH, koji bi se zbog bezizlazne situacije (slično kao i u Palestini i drugim kriznim žarištima), raznijeli u javnosti, zastrašujuće velik. U BiH se svakodnevno povećava broj mjesta u kojima se primjenjuje šerijatsko pravo.
Sljedeća je Srbija. Republiku Kosovo su 2008. godine stvorili Europska unija i SAD. Za ulazak u EU, Srbija bi morala zadovoljiti međunarodno priznanje od strane Beograda. No, takvo što srpska vlada ne može učiniti, jer bi takav čin bio izdaja najvećega stupnja, koja bi postala okidač samoubojstava. Političar koji bi takvo što učinio, izložio bi se atentatu.
To je još vjerojatnije. Znamo da moderna srpska država nastaje u 20. stoljeću s Karađorđevićima, koji su na vlast došli ubojstvom, koje je Obrenovićevu dinastiju uklonilo sa scene za sva vremena. Aleksandar Obrenović bi s vezama svoje supruge izdao srpske interese u korist Austro-ugarske, a na rusku štetu. Na njega i njegovu 12 godina stariju suprugu ne samo da su otvorili smrtonosnu vatru, nego su ih i sasjekli sa sabljama, a unakažena tijela bacili niz okno na cesti. Taj je zadatak izvršila organizacija Crna ruka (D. Apis), koja je izvršila i sarajevski atentat, a sve u ime širenja Srbije (tada na zapad). Potpisati neovisnost Kosova je znatno teži čin od onoga za što su bili optuženi Obrenovići. Srbija nikada neće priznati Kosovo. Onaj tko bi to učinio, potpisao bi vlastitu smrt. No, to se neće dogoditi ni zbog Rusije. Ona je jamac da Srbija neće učiniti nešto takvo. Naime, Kosovo je nastalo protiv izričite Putinove volje.
To znaju su svi ključni akteri događaja. A ulaskom Hrvatske u Schengen bi se uspostavile stare granice Europe. Višegrad bi postao jedinstvena zatvorena tvrđava. Titovina bi završila jednom zauvijek.
No, ono što je „titovina“ i tko je bio Tito govore činjenice, koje za 7Dnevno razotkrivamo prvi. Dragoljub Mihajlović je bio najveći Titov konkurent za vlast. Ubio ga je na montiranom procesu (1946), a dao ga je pokopati u vrt svoje vile na Dedinju, pored njegove ljubavnice, Davorjanke Paunović. Kao stup njegovog sustava, Udba, i on je htio imati sve pod kontrolom u svakom trenutku. I poslije smrti. Iako su pri ukopu Jovanke u njegov grob (2013) ustanovili da je tamo samo vreća pijeska (ista koja je bila u njegovom pogrebnom lijesu), njegov fantomski duh i dan danas vlada područjem bivših republika SFRJ.
Autor: dr. Boštjan Marko Turk/dnevno.hr
