Na jučerašnji dan Tomislav Karamarko podnio je neopozivu ostavku sa mjesta predsjednika HDZ-a. Rezimirajući aktualni politički rasplet nakon odlaska bivšeg šefa HDZ-a kao i njegov stvarni odlazak za pretpostaviti je kako je taj čin mnogima i danas misterij, budući da je bilo riječ o lideru koji je na temelju vlastitog renomea odnosno izraženog domoljublja, političke mudrosti, stručnosti, proklamiranog poštenja i poniznosti devastirani HDZ podigao iz pepela…

Pobijedivši dva puta na izborima za EU parlament, lokalnim izborima, predsjedničkim izborima RH, a u konačnici na parlamentarnim izborima u studenom 2015. godine, te ostavio iza sebe pobjedničku platformu Andreju Plenkoviću koji ponavlja relativnu pobjedu na ponovljenim parlamentarnim izborima 2016. godine kao i na lokalnim u svibnju 2017. godine.

Za pobijediti na izborima nije bilo dovoljno dva tjedna kako bi stranka stekla pobjedničku platformu što pojedinci danas vole istaknuti radeći od sebe Davida Copperfielda, već za to je trebao cijeli jedan izborni ciklus od četiri godine kako bi se ljude uvjerilo da novi HDZ nema veze sa ostavštinom Sanader – Kosor, a pritom se postepeno uključivalo nove kadrove s obzirom da su naslijeđeni stari po gradskim i županijskim organizacijama što sužuje manevar političkog djelovanja.

Nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima RH izgledalo je sve idealno na očigled javnosti mada se i nju trebalo spašavati od Milana Kujundžića, Martine Dalić i njima sličnima koji nisu izašli iz HDZ-ovih redova poput njih, te se očekivao posljednji iskorak kako bi HDZ preuzeo vlast na nacionalnoj razini, a Tomislav Karamarko postao novi predsjednik Vlade RH što je svakako zaslužio ako promatramo sa aspekta požrtvovnosti i načina rada tijekom mandata kojim je predsjedavao kao predsjednik HDZ-a. Kao i što se očekivalo HDZ je pobijedio relativnom pobjedom koja je bila temelj za pregovore u sklapanju većine.

Po prvi puta u hrvatskoj političkoj areni dogodila se pojava poput MOST-a koja nije uvažavala rezultat pobjednika i kao uvjet za formiranje saborske većine postavili su nestranačkog premijera RH što u slučaju ponovljenih parlamentarnih izbora 2016. godine nakon odlaska Tomislava Karamarka više nije bio uvjet iz čega je već tada bilo evidentno da je MOST-u bio jedini cilj zaustaviti Tomislava Karamarka u borbi za bolju i prosperitetniju Hrvatsku.

Pokazavši da mu je Hrvatska ispred podijele sinekura Tomislav Karamarko pristao je na nestranačkog predsjednika Vlade RH, a on je imenovan zamjenikom predsjednika Vlade RH odnosno prvim potpredsjednikom Vlade RH. Nedugo nakon stupanja na navedenu dužnost Karamarko iznosi indicije o krađi mandata. Ističem Karamarko iznosi, a ne neki nevjerni Toma sa ulice. Hrvatska umjesto da je u međuvremenu nastavila sa gospodarskim zamahom MOST se temeljio na ucjenama i u kadrovskoj politici što se vidjelo prilikom popunjavanja dužnosti koje imenuje Vlada RH kao i prilikom odabira mandatara.

MOST-u nije bio cilj konstruktivan rad, već destrukcija kako bi se HDZ urušio jer je Tomislav Karamarko postao prejak za mnoge političke aktere. Vrhunac političke krize započinje nametnutom aferom Konzultantica gdje se Tomislava Karamarka optužuje za nacionalnu izdaju u slučaju INA-MOL što potvrđuje povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje je imenovao Zoran Milanović većinom u Hrvatskom saboru. Povjerenstvo nije smijenjeno niti dan danas iako je HDZ više od godinu i pol na vlasti. Udarom na Tomislava Karamarka priključuje se i Andrej Plenković iz Brisela koji u tadašnjem lideru HDZ-a vidi osobu koja je učinila stranku taocem. Pobijediti pet puta u nizu znači za nekoga učiniti stranku taocem.

Baveći se izmišljenom aferom Konzultantica u kojoj su sudjelovali svi akteri od MOST-a, SDP-a, HNS-a pa u konačnici i briselskih činovnika uz pomoć mainstream medija u to vrijeme nitko se nije pitao koji je stvarni razlog zašto je Tihomir Orešković završio na sastanku u SOA-e i sjednica Vlade RH odgođena je dva dana prije nego li je izglasano nepovjerenje nestranačkom predsjedniku Vlade RH?

Doći će vrijeme kada će javnost i o tome biti izvještena kao i što se na kraju ustanovilo da Tomislav Karamarko nije izdao nacionalne interese u slučaju INA – MOL što je potvrdila arbitražna presuda u Ženevi, dok nas je Božo Petrov uvjeravao da će Hrvatska dobiti arbitražni sporazum na temelju njegovih pouzdanih informacija, a Miro Bulj, Peđa Grbin i društvo iživljavali su se na nedužnoj familiji.

Što nam sada MOST-ovci ne obznane javno zašto smo izgubili arbitražu i koliko će Hrvatska morati platiti spor, kao i koliko je potrošeno na odvjetnički tim umjesto da se išlo na obostranu nagodbu? Netko je lijepo zarađivao i živio od obrane neobranjivog.

U suštini afera Konzultantica bila je samo paravan kako bi se MOST priključio sa oporbom u izglasavanju nepovjerenja prvom potpredsjedniku Vlade RH Tomislavu Karamarku i pritom se urušila Vlada RH čije su oni bili dio tima, a na čelo HDZ-a zasjeo Andrej Plenković kojeg se guralo kroz sve medijske naslovnice spasiteljom još iz izborne noći.

Koji su centri moći imali za cilj srušiti Tomislava Karamarka, a vratiti nam već istrošena lica još iz vremena Jadranke Kosor poput Vladimira Šeksa, Andreja Plenkovića, Martine Dalić, Davora Božinovića, Davora Ivo Stiera i Dražena Bošnjakovića sa kojima smo izgubili izbore ili povratnike poput Milana Kujundžića i Drage Prgometa?

Hrvatska ne samo da je izgubila u kadrovskom smislu, već nanesena je ozbiljna šteta samoj državi.

Postavlja se pitanje koliko će Hrvatska morati platiti izgubljenu arbitražu u slučaju INA-MOL koja je poslužila kao sredstvo za rušenje Tomislava Karamarka uz pomoć MOST-a?

Zbog čega je morala resorno minstarstvo napustiti dr.sc. Nada Šikić koja je spriječila isplatu mirovina umirovljenicima tzv. SAO Krajne, te pritom spriječila bankrot državnog proračuna uštedivši milijarde kuna kojih nemamo, a ujedno se izborila za isplatu mirovina pripadnicma HVO-e u relativno kratkom mandatu?

Zašto je morao otići dr.sc. Zlatko Hasanbegović koji je postao ikona desnice na temelju prepoznatog načina rada u Ministarstvu kulture? O aferi HAVC više niti riječ.

Osoba sa najviše osvojenih glasova na Izbornom saboru HDZ-a na kraju je napustila stranku kako ne bi sudjelovao u moralnoj kaljuži.

Hrvatska je izgubila ministra turizma Antona Klimana koji je imao najuspješniju turističku sezonu u povijesti od osamostaljenja RH i fascinantan uspjeh temeljen na preferencijama u Istri.

Gdje je pogriješio dr.sc. Miro Kovač da nije zadržao ministarsko mjesto u europskim i vanjskim poslovima, a ujedno je renome opravdao preferencijalnim glasovima pobijedivši u IX. izbornoj jedinici?

Bio je dobar i dr. Franji Tuđmanu, dok kod Andreja Plenkovića za njega nema mjesta niti nakon ostavke Davora Ivo Stiera, već nam se imenuje Račanove kadrove, a pričamo o pomirdbi.

Koji su razlozi da na čelu znanosti i obrazovanja više nema bivšeg dekana Filozofskog fakulteta u Rijeci dr.sc. Predraga Šustara?

Možda nije dovoljno kompetentan za kurikularnu reformu budući da prema riječima Božidara Kalmete HNS-ovci posjeduju stručnjake koji će doprinjeti radu Vlade RH ili se nije dopao Andreju Plenkoviću još prije imenovanja dr.sc. Pave Barišića koji je na kraju ispao žrtva političke trgovine. Možda je dodatni problem predstavljala njegova nekompromitiranost.

Što to nije imala Bernardica Juretić koja je bila osvježenje na političkoj sceni u punom smislu te riječi, a Nada Murganić ima?

Kome je zasmetao Josip Buljević nakon što se u MORH-u otkrila afera MIG-ovi iz vremena Kukuriku koalicije o čemu danas u javnosti nema niti riječi, a za nagradu dobio je veleposlanstvo kao hladan tuš u Finskoj, samo su neka od pitanja na koje javnost još dan danas nema odgovore.

Za uzvrat dobili smo stabilnost gdje nam za početak MOST nije postavljao ucjene pa je Andrej Plenković kao relativni pobjednik izbora postao predsjednikom Vlade RH iako je osvojio 75.000 glasova manje od Tomislava Karamarka. Stabilna Vlada RH u međuvremenu je postala nestabilna izbacivanjem MOST-a iz iste. Dogodilo se da je većinu spašavao Tomislav Saucha gotovo iz Remetinca, a prividnu većinu omogućava prepolovljeni HNS baziran na kurikularnoj reformi.

Nastavljena je praksa ignoriranja preferencija i imenovanje kadrova prilikom prve rekonstrukcije Vlade RH koje niti hrvatski birači nisu željeli ili se nisu nalazili na listi za Hrvatski sabor. Jednom riječju vjerodostojno. Dobili smo Lex Agrokor uz pomoć podrške MOST-ovih zastupnika dok su lajali na “Gazdu” iza Dinarida čime su urušili vlastitu vjerodostojnost mostom na Neretvi izgubivši Metković, a sa HNS-om bi se mogla započeti prodaja HEP-a što MOST nije dozvoljavao dok se u prvi plan gura povorka ponosa i slave, budući da je njihov kadar rukovodeći u HEP-u još iz vremena Zorana Milanovića kada je na čelo poduzeća Ivan Vrdoljak postavljao pizza majstora.

Jedini uspjeh i krajnji cilj bio je razbijanje desnice i nacionalnog ponosa čime su impresionirani Stjepan Mesić i Josip Manolić, a namjeru pozdravljaju SDSS Milorada Pupovaca i HNS kao koalicijski partneri, a bivši SDP-ovi, jer u suprotnom bi išli na nove izbore. Također, u vremenskom intervalu od godine dana mogli smo vidjeti kako Božo Petrov od potpredsjednika Vlade RH postane predsjednikom Hrvatskog sabora, a zatim podnese ostavku po istom principu kako što je ucjenjivao druge. Suosjeća li se Božo Petrov barem malo sa Tomislavom Karamarkom i ima li mu se namjeru ispričati nakon što je ustanovljeno da je štitio nacionalne interese u slučaju INA – MOL.

Država koja je po siromaštvu jedino ispred Bugarske bavi se HOS-ovim grbom u Jasenovcu, ali kada su se Hrvatske obrambene snage borile pod istim grbom u Domovinskom ratu tada to nije bio tabu, već je danas spomen ploča na osnovu koje je odana počast žrtvama s ciljem kako bi se zadovoljilo Plenkovićevim koalicijskim partnerima i SDP-u. Kakva će tek haranga ispasti ukoliko se HDZ odluči za izbacivanje maršala Tita sa trgova jer ih je pred gotov čin doveo dr.sc. Zlatko Hasanbegović. Samouvjereni Plenković kojem je sporan grb mogao bi na dodatne sate povijesti kod dr.sc. Zlatka Hasanbegovića s obzirom da sam uvjeren kako bi mu Zlatko mogao intelektualno parirati i objasniti povijest grba RH kao i povijest grba u Hrvata, a pritom bi ga nešto i naučio kada već šuti Ivana Šojat koja se borila ispred znaka HOS-a u Domovinskom ratu, a osoba je od povjerenja Andreja Plenkovića.

Na kraju vam ostavljam da iz konteksta zaključite sami na osnovu rezimea u posljednjih godinu dana jesu li ovo bili dovoljno čvrsti argumenti kako bi shvatili zašto je uopće srušen Tomislava Karamarko, kao i da li je došlo vrijeme za njegov povratak, jer nakon što je podigao iz pepela devastirani HDZ od jezgre kojoj je dva tjedna dovoljno za pobijediti na izborima, a trenutak za hladnokrvno srušiti vlastitu Vladu RH došlo je vrijeme da po istom principu izvuče Hrvatsku iz moralne kaljuže koja je isplivala na površinu. Hoće li se on dogoditi već u rujnu ili ćemo morati još malo biti strpljivi ostaje nam tek za vidjeti.

Vidjeli smo da Milijan Brkić tu snagu nema budući da je nekoliko puta napravio vlastiti salto mortale kleknuvši prvo ispred Andreja Plenkovića kada je asistirao Vladimiru Šeksu, pa zatim ispred Milorada Pupovca, a u konačnici ispred HNS-a kako bi najbliže suradnike mogao i dalje uvjeravati kako je morao srušiti Tomislava Karamarka, a sve što čini je u interesu naroda.

Dr.sc. Miro Kovač snagu lidera nema, ali posjeduje druge kvalitete i diplomatske kontakte koje nema 90% HDZ-ovaca, jer u suprotnom bi se suprostavio Andreju Plenkoviću kada je za to bilo vrijeme na unutarstranačkim izborima prije godinu dana, a postupio je isto kao i Andrej Plenković kada nije skupio snage izaći na megdan u srazu sa Tomislavom Karamarkom, već je pričekao izrežiranu sačekušu svima poznatih aktera.

U slučaju da mu Tomislav Karamarko pruži potporu tada je to nešto sasvim drugo, no zanimljivo će biti za vidjeti kako će se postaviti Davor Ivo Stier koji je otkazao poslušnost Andreju Plenkoviću u Vladi RH i hoće li se priključiti desnoj opciji koja se temelji na demokršćanstvu. Ne izgleda loša kombinacija niti Kovač – Stier gdje bi se obojica temeljili na demokršćanstvu.

Izbor Tomislava Tolušića bio bi nastavak Plenkovićeve politike koju proklamira Milijan Brkić, ali u nadi da se neće otrgnuti sa lanca poput Andreja. Spominje se još i Ivana Maletić kojoj uz stručnost definitivno fali karizma pa je teže za očekivati kako bi prošao ovakav prijedlog među stranačkim biračima. Prije godinu dana spominjalo se ime Olega Butkovića kao kandidata koji bi mogao naslijediti Tomislava Karamarka, ali za početak trebao bi srušiti Zlatka Komadinu u PGŽ-u i kao najprepoznatljiviji HDZ-ov kadar tj. minstar upustiti se u utrku sa SDP-ovim gubernatorm za primorsko goranskog župana, ali tada bi to bili suprotno savjetodavnim instrukcijama Marijana Kalanja koji svoju težinu ima još iz vremena SK za vrijeme bivše države, a kojeg Oleg Butković i dan danas naziva za savjete.

Jedini koji je imao snage pobijediti četiri protukandidata na unutarstranačkim izborima (Jadranku Kosor, Milana Kujundžića, Darka Milinovića i Ivana Domagoja Miloševića) bio je Tomislav Karamarko što bi vam trebalo nešto značiti u bliskoj budućnosti. Ujedno je važna i spoznaja kako je Tomislav Karamarko pobijedio na svim izborima dok je HDZ bio u oporbi, a ne kada se koristilo poluge moći i aktualne ministre za potporu kandidatima. Velika je razlika između spoznaje da je netko lider ili je njegova domena djelovanja bazirana na načelima biti vođen.

S obzirom da će uskoro biti istrošene sve mogućnosti u smislu preslagivanja gdje dovoljno jamstvo za stabilnost nije bila saborska većina od 91 saborskog zastupnika, a ne da će biti većina od 78 saborskih ruku jedino gore od postojećeg stanja je velika koalicija, no tada bi to bila diverzija na hrvatsku nacionalnu politiku iako nas nakon viđenog nova devijacija ne bi iznenadila, budući da bi se takav krajni rasplet pravdao Tuđmanovom pomirdbom, a ponovno spašavalo anemičnog Andreja.

Sanjin Baković dipl.ing./dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save