DON MARINKO MLAKIĆ: Ne bojte se!
Svatko tko se odluči na sasvim dosljedan život po načelima vjere nužno će se sukobiti s okolinom. Ljudi su tromi, popustljivi, strašljivi, najčešće nespremni na ozbiljno promišljanje o životu i na dosljedno priznavanje istine. U društvo i mentalitet ljudi lako se uvuku i ukorijene lakovjernost, kompromisi, predrasude, strahovi, popustljivost i polovičnost.
Na žalost, zna se to dogoditi u određenoj mjeri i unutar Crkve, unutar crkvenih struktura i različitih vjerničkih zajednica, među svećenicima, redovnicima, među članovima crkvenih pokreta… Jer, iako se ljudi načelno opredjeljuju za život po načelima evanđelja, u praksi zbog različitih utjecaja i pritisaka te pod različitim (često vrlo maštovitim) izgovorima mnogi popuštaju. Ukoliko zajednica nije neprestano budna i dovoljno odlučna da na vrijeme prepozna zablude i s njima se obračuna, popustljivost se ukorijeni i postane ”normalna”, a zdrava dosljednost postaje pretjerana, osporavana i proganjana.
Usprotiviti se većini nikad nije lako, a napose onda kada protivljenje propituje i iznosi na vidjelo zablude i predrasude koje ta ista većina ne želi ni čuti ni vidjeti. Ljudska sljepoća pokazuje tada svu svoju okrutnost i žilavost. U takvim trenucima onaj koji se usprotivljuje suočava se ne samo s osudama okoline nego i s vlastitim nutarnjim sumnjama i strahovima od odbačenosti, neuspjeha i samoće. Pred njim je dilema: radi lažnog mira i vlastite sigurnosti popustiti i zašutjeti ili prihvatiti izazov odbačenosti koja može biti trajna i vrlo tragična. Za ovo drugo treba imati silan motiv i nutarnju snagu.
Starozavjetni prorok Jeremija (prvo čitanje) primjer je takva ”neuspješna” proroka. Dok je Jeruzalem strepio pred navalom Babilonaca, Jeremija je odlučno osuđivao političke kompromise i preuzetno vjerovanje svojih sunarodnjaka u nerazorivost Božjeg grada i hrama. Pozivao je kralja, hramsko osoblje i narod na obraćenje Bogu te tvrdio da je jedina prava sigurnost za Božji narod vjernost Božjem Savezu. Najavljivao je Božju kaznu ukoliko se cijeli narod ne obrati. Svojim prorokovanjem navukao je na se silan bijes cijeloga Jeruzalema te bio nemilosrdno proganjan, klevetan, ušutkivan, proglašavan lošim rodoljubom i širiteljem malodušja, zatvaran i mučen. Napustili su ga i dotadašnji prijatelji.
Jeremijina proroštva su se na kraju obistinila: Jeruzalem je potpuno uništen, Hram oskvrnut, narod odveden u ropstvo, a on sam završio je kao prognanik u Egiptu gdje je i umro.
U svojoj muci tankoćutni Jeremija teško je podnosio osamljenost i odbačenost. Više puta je pokušao odreći se proročke službe da bi imao osobni mir, ali se uvijek iznova vraćao svom prorokovanju, jer je osjećao u sebi neumoljivost Božjeg poziva. Shvatio je da mu je važnije ostati vjeran Bogu, nego živjeti u lažnom miru i skladu s okolinom. Bog i Božja pravda, u koju je Jeremija čvrsto vjerovao, bili su mu jedina utjeha. Čvrsto je vjerovao da će na kraju ona ipak pobijediti.
Isus, kojeg s Jeremijom povezuje gotovo identična ljudska sudbina, u evanđelju svoje učenike također uvjerava da se ne treba bojati ljudi. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“
Bog po svojem promislu upravlja svijetom koliko god se nama uvijek tako ne čini. Ljudi znaju reći da nije dobro biti dobar i pošten, da oni koji varaju i kradu obično ne bivaju kažnjeni, već se događa upravo obrnuto: gore prolazi onaj koji je moralan i pravedan, koji vodi računa o svojoj savjesti. Istina, u okvirima zemaljske pravde to je najčešće tako. Ipak, krajnji smisao našeg života ne može se ispuniti u vremenitim dobrima niti onda kada ih čovjek pošteno stekne, a pogotovo je nemoguće mirne savjesti uživati u nepoštenom blagostanju. Čovjek koji se podvrgava samo zakonima ovoga svijeta doživljava u sebi ogromnu prazninu, jer nikakva zemaljska dobra ne mogu ispuniti ljudske duše. Božja pravda je, istina, spora, ali ona će imati zadnju riječ. Svaka je sila za vremena. „Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati“, kaže Isus. I uvjerava nas:
„Ne bojte se!“ Ništa se ne događa bez Božje volje. „Vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.“ „Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ Vjernost Bogu najveća je mudrost života. Sv. Terezija Avilska lijepo je to izrekla: “Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje.”
Don Marinko Mlakić
