Portret suvremenog ljevičara-antifašista
Foto Goran Mehkek HANZA MEDIA
Sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček drži jučer govor u Brezovici, govor koji podsjeća na govor Milke Planinc i to 1945. godine, završavajući ga sa “smrt fašizmu sloboda narodu”. Između niza zastrašujućih poruka izrekla je i ovu: ili si fašist ili antifašist, nema ništa između! Moramo se opet svrstavati. Oni koji nisu “antifašisti”, naravno po njezinim kriterijima, zaslužuju samo smrt. Najveći broj ljudi ne smatra se ni jednim ni drugim, niti su alkoholičari niti antialkoholičari.
Postoji u našem tzv. javnom prostoru čitav niz kulturnih radnika, pripadnika različitih stranaka i udruga, književnika i kolumnista koji razmišljaju unutar toga istoga mentalnog sklopa. Niti bi se oni s kim mirili niti je s njima pomirenje moguće.
Tito je neupitno božanstvo, Tuđman, kao i Pavelić, đavo. Svaki pripadnik vojske NDH je automatski zločinac, Bleiburg je bio opravdana egzekucija nad neprijateljem, govoriti o partizanskim zločinima je “revizionizam”, hrvatska je nacija izmišljotina kao i cijela njezina povijest i jezik kojim govori, Crkva je izvor odvratnih konzervativnih moralnih shvaćanja o braku, obitelji i pobačajima, i uopće izvor svega zla na ovome svijetu. Hrvatska je idiotska zemlja i jedan promašeni projekt, kriva je za gužve na granici i za neriješene granične sporove sa susjedima, kriva je što predstavnici židovske i srpske zajednice bojkotiraju službenu jasenovačku komemoraciju. Kriva je za rat i za dijeljenje susjedne države, branitelji su tipovi koji su se borili za svoje privilegije i ubijali nedužne ljude, narod je primitivan, filofašistički i ksenfoban, kao i stranka koju većinski bira, svi su hrvatski gradovi samo poseljačene provincije, domoljublje je zastarjela, prevladana i prezrena kategorija, cijela ta obitelj Kostelić ne zaslužuje ništa drugo nego batine, nogometna reprezentacija je skup dobro plaćenih pojedinaca koji drže ruku na srcu dok svira himna i zato za njih ne treba navijati. Mihalić, Aralica i Novak su politički glupani, a ne književnici, Jugoslavija je bila idealna zemlja u kojoj se bolje živjelo. Itd., itd.
Se ove teze mogu se činiti pretjeranima, ali nisu izmišljene, nego su samo preuzete iz različitih tekstova, filmova, javnih parada i čine konzistentan sustav mišljenja i stavova. Zapravo, teško je govoriti o sustavu mišljenja, prije bi se moglo govoriti o emotivnim, nagonskim reakcijama, o reagiranjima na određene motive, koja su slična reakcijama bika u koridi kad juriša na crvenu krpu. Taj bi se sustav mogao nazvati kroatofobičnom negacijom svega postojećeg što ovaj narod čini narodom i ovu državu državom, a za temeljitije objašnjenje ove psihopatologije, u koju se još nitko od stručnjaka nije upustio, valjalo bi posegnuti u povijesne analize i obiteljske anamneze.
Piše: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
