Foto: Fah

Razumijem novinare, njihovo suočavanje s raznovrsnim temama u koje nemaju vremena udubljivati se, potrebu da neki problem što jednostavnije prikažu široj publici u predviđenom ograničenom prostoru svojih dnevnih ili tjednih tiskovina. Razumijem i to što pojedinci ne mogu ili ne žele razumjeti nas povjesničare kad im objašnjavamo da se neki događaji, a posebice procesi ne mogu prikazati u tri-četiri rečenice.

No, ne mogu razumjeti kad novinar skrati i pogrešno interpretira dobivenu izjavu te je objavi bez zatražene autorizacije, kao da ne razumije da to otvara prostor za manipulaciju. Posebice ne želim razumjeti kad novinar sugovorniku podmetne rečenicu ili misao koju on nije izgovorio. Tekst novinara u zadnjem Globusu, pod naslovom „Kome 2017. treba antifašizam“ jedan je od takvih primjera koji me po ne znam koji put tjera na razmišljanje ima li više smisla, bez obzira na to što sam na dužnosti koja je od interesa za javnost, odgovarati na novinarska pitanja, kad gotovo uvijek dio onoga što je objavljeno ne odgovara onome što sam napisao kao odgovor.

Radi zadovoljavanja barem određene razine senzacionalizma, koji privlači širu publiku, pojedini novinari uvijek traže „dva suprotstavljena tabora“, ne razumijevajući da razmišljanja o nekim procesima i događajima iz povijesti nisu uvijek u „crno-bijeloj“ formi. Zapravo, oni su najčešće slojeviti. Tako je i s antifašizmom, odnosno hrvatskim antifašizmom, koji nije sporan kao pojam suprotstavljanja ideologijama fašizma, odnosno nacizma, ali je itekako problematičan zbog obračuna s „neprijateljima naroda“, odnosno zbog počinjenih masovnih zločina, ne samo „radi osvete“ (što je floskula kojom ih neke kolege relativiziraju), nego zbog uklanjanja potencijalnih političkih protivnika i neistomišljenika, o čemu svjedoči njihova masovnost i sustavnost, koja nije obilježje spontanošću ili stihijom uvjetovanih događaja.

Dakle, ideja antifašizma u kontekstu razdoblja 1920-ih i 1940-ih u Europi i Hrvatskoj nije sporna, kao ni činjenica da su partizani bili na strani tadašnje antifašističke koalicije, no činjenica je i da se danas mnogi nekritički zagovornici antifašizma u Hrvatskoj ne žele suočiti sa zločinima koje je u borbi za vlast i „klasne zakone“, pod krinkom „antifašizma“ provela komunistička partija. Svojim dogmatskim zagovaranjem zaključaka koje je nakon 1945. nametnula jugoslavenska historiografija i negiranjem činjenice da je 1945. teror jednog totalitarnog režima zamijenjen terorom jednako tako totalitarnog režima pod drugim simbolima, oni su zapravo najveći krivci za negativnu percepciju „antifašizma“ u dijelu javnosti. Takav „crno-bijeli“ pristup izaziva čuđenje kad netko „koga mediji svrstavaju među desno orijentirane povjesničare“, kako me je predstavio novinar, kaže nešto što je navodno rezervirano samo za „lijeve“ povjesničare. Zapravo, sama takva podjela povjesničara na „lijeve“ i „desne“ nije primjerena, jer povjesničari se dijele po tome poštuju li metodologiju povjesne znanosti ili ne.

Istodobno, zbog javnosti koja čita Jutarnji list, trebam reći da u intervjuu u kojem je tek djelomično objavljen sadržaj koji sam novinaru poslao kao odgovor, nisam „decidirano branio Tuđmanovu odluku kojom je 22. lipanj postao praznik“, nego sam, s obzirom na kontekst vremena u kojem je donesena, pokazao razumijevanje za takvu odluku. A pritom sam napomenuo da je tradicija suprotstavljanja Hrvata fašizmu mnogo ranija. S obzirom na takve proizvoljne interpretacije mojih odgovora, u nastavku donosim cjeloviti tekst onoga što sam poslao novinaru kao odgovor na pitanja, tražeći autorizaciju moga teksta nakon njegove konačne obrade (nažalost, novinar zahtjev nije uvažio, odnosno, prema njegovoj isprici, „zaboravio je“…):

– Što mislite o tezi prema kojoj bez antifašizma ne bi bilo današnje Republike Hrvatske?

Mislim da je to pojednostavljena teza. Sudjelovanje znatnog dijela Hrvata na strani savezničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu svakako ima povijesnu i političku vrijednost, no stvaranje suvremene i suverene Republike Hrvatske ne može se razumjeti ako se ograniči na samo jedno razdoblje hrvatske povijesti. Današnja Hrvatska, kao i njezine granice, rezultat su povijesnih okolnosti, koje su sažeto i, s obzirom na političke okolnosti u kojima je pisan, mudro prikazane u izvorišnim osnovama Ustava RH iz prosinca 1990. Prije svega, današnja Hrvatska rezultat je višestoljetne želje i borbe hrvatskoga naroda za samostalnu državu! Naravno, i tadašnjih međunarodnih okolnosti, koje su, uzrokovane snažnim društvenim promjenama na europskom tlu, posebice u istočnoj Europi, omogućile Hrvatima da se početkom 1990-ih izbore za taj cilj.

Za neka detaljnija objašnjenja ovdje nema prostora, mogu samo primijetiti da povijest obje Jugoslavije, pa tako i ove druge „antifašističke“, u kojoj je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica – republika, pokazuje da u njima Hrvati nisu mogli ostvariti potpunu samostalnost, niti osigurati zadovoljavajuću političku, vojnu i ekonomsku moć. Istodobno, smatrajući Srbe njezinim „temeljnim“ narodom, velikosrpskim političarima Jugoslavija je bila prihvatljiva samo kao centralistički i unitaristički uređena država s Beogradom kao glavnim gradom, odnosno kao zamjena za Veliku Srbiju. Uostalom, pokušaj nametanja takvoga uređenja i otpor Hrvatske tome, uzrok je Domovinskom ratu, odnosno velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. Za konačni zaključak o važnosti i nasljeđu antifašizma za stvaranje i izgled današnje Hrvatske, trebalo bi otvoriti raspravu o mnogim temama, npr.: o činjenici da su Hrvati pred kraj Drugog svjetskog rata u velikom broju bili na suprotnim stranama, o značaju republičkog Ustava iz 1974. u procesu osamostaljenja suvremene Hrvatske, o području koje je nakon Drugog svjetskog rata ušlo, ali i području koje nije ušlo u granice Narodne, a potom i Socijalističke Hrvatske, o višestranačju i ljudskim pravima, itd. Neovisno o tome, svakodnevica pokazuje da moderno hrvatsko društvo ne može biti stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod. Činjenica je da Domovinski rat nije jedina, ali je najčvršća vezivna karika suvremene hrvatske države.

– Pogledi na antifašizam među Hrvatima nisu jedinstveni?

Antifašizam je neupitan i pozitivan kao civilizacijski pojam koji podrazumijeva suprotstavljanje zločinačkim ideologijama fašizma i nacizma i pobjedu savezničke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Neupitno je i da su Hrvati bili dio savezničke koalicije koja je pobijedila te zločinačke ideologije. Odabravši 22. lipanj 1941. za dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, iako taj datum mnogi drže kontroverznim glede povjesnog značaja za hrvatski antifašizam, predsjednik Tuđman želio je upozoriti svijet na tu činjenicu, ali i promijeniti nakaradan i protuhrvatski datum 27. srpnja 1941., koji se u bivšoj Jugoslaviji službeno obilježavao kao Dan ustanka u Hrvatskoj i BiH. Uostalom, bez obzira na tu političku odluku, na hrvatskim prostorima antifašizam se, može se reći u svom izvornom obliku, javlja već početkom 1920-ih otporom istarskih Hrvata (Labin, Proština…) fašističkom teroru i talijanskoj asimilacijskoj politici. No, činjenica je da su različita iskustva i različite okolnosti strašnih stradanja Hrvata i drugih naroda (Srba, Židova, Muslimana) na području Istre, Like, Korduna, Banovine, Dalmacije, Slavonije i Bosne i Hercegovine tijekom Drugoga svjetskog rata i njegova poraća, uvjetovala i različiti „pogled na antifašizam“. Razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća, odnosno razdoblje NDH i uspostave komunističke Jugoslavije tijekom i neposredno nakon 1945., mračnim razdobljem hrvatske i jugoslavenske povijesti učinili su tadašnji totalitarni režimi s vođama odgovornim za masovna pogubljenja. Činjenica da se pod pojmom antifašizma pokušalo prikriti, pa čak i opravdati zločine komunističkog sustava, utjecala je na negativnu percepciju toga pojma i njegovih simbola u dijelu hrvatske javnosti.

Podatak da su 1991. Hrvatsku napali i razarali agresori koji su koristili isti antifašistički simbol – petokraku, pod kojim su, primjerice, splitski mladići početkom 1940-ih kao partizani ginuli u borbi protiv tadašnjih talijanskih fašista, jasno upozorava da kod ocjenjivanja ili vrednovanja događaja iz povijesti nije moguće zanemariti kontekst vremena o kojem govorimo. Navedeno također potvrđuje da simboli ili pozdravi mogu u različitim razdobljima povijesti imati različit vrijednosni značaj. Stoga i amblem s pozdravom „Za dom spremni“ na rukavu odora pripadnika HOS-a, koji su kao hrvatski branitelji u regularnim postrojbama Oružanih snaga RH poginuli u Domovinskom ratu, treba promatrati u kontekstu borbe protiv tadašnjeg, velikosrpskog, fašizma.

– Možete li ispričati što se desilo vašim precima 1941?

Istraživanje i zaključivanje na temelju sadržaja novootkrivenih ili tek sada dostupnih relevantnih izvora, odnosno revidiranje nametnutih zaključaka koji nisu utemeljeni u izvorima, neizbježan je i poželjan dio znanstvenog procesa. Revizionizam, kako ga u negativnom značenju nazivaju oni koji bi htjeli zadržati dogmatski nametnutu interpretaciju pojedinih događaja iz povijesti u razdoblju Jugoslavije, posebice je nužan za ona razdoblja hrvatske povijesti čija je donedavna interpretacija bila selektivna i ograničena nametnutim ideološkim okvirom, kao što je slučaj s datumima poput „službenog“ obilježavanja 27. srpnja 1941. bivšoj državi. Taj je datum odredio i sudbinu moje obitelji, jer je moja mama, zajedno sa svojim roditeljima i sestrom, kao i s drugim Hrvatima, tada bila zauvijek protjerana sa svoje didovine u zapadnoj Bosni. Naime, u drugoj polovici 1941. Hrvati (i Muslimani) su protjerani iz Drvara i okolice, iz Bosanskog Grahova i okolice (naselja Luka, Korita, Ugarci, Obljaj i druga) te iz drugih naselja na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Oni koji nisu uspjeli pobjeći bili su ubijeni.

U hrvatskoj historiografiji i u javnosti raspravlja se o tome tko je organizirao ustanak 27. srpnja 1941. (komunisti ili lokalni velikosrpski nastrojeni pojedinci), te je li među „ustanicima“ ili „gerilcima“, kako su se zvali, bilo više partizana ili četnika, odnosno, je li ustanak bio antifašistički ili velikosrpski, kakva je bila suradnja „ustanika“ s talijanskim fašistima i slično… No, s obzirom na to da je rezultat toga ustanka bio istrebljenje Hrvata iz djelova Dalmacije, Like i Bosne i Hercegovine, rasprava o tome je li on bio antifašistički ili ne, za Hrvate s toga područja i nije toliko važna, koliko činjenica da je taj ustanak bio protuhrvatski.

Protuhrvatski ustanak u Srbu

Posebice je degutantno protuhrvatski ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nazivati „antifašističkim“, jer se time taj pojam kompromitira. Kad je nedavno povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na 4. programu HTV-a izjavio da je to što se tada dogodilo bila „borba za egzistenciju“ Srba s toga prostora, kao odgovor na ustaške zločine nad njima, uz pojam „alternativna činjenica“, u zbirku pojmova kojima se izbjegava događaje nazvati pravim imenom uveden je novi pojam.

Ne ulazeći u daljnju polemiku oko tih pojmova, postavlja se pitanje što je to „antifašistički“ u svom civilizacijski pozitivnom značenju i kako se „borbom za egzistenciju“ mogu nazvati zločini počinjeni nad Hrvatima i Muslimanima na spomenutom području 1941., posebice s obzirom na činjenicu da se protjerani 1941. na ta područja nisu mogli vratiti nakon završetka „narodnooslobodilačke borbe“ 1945. (zaista, ta su područja nakon završetka II. svjetskog rata ostala gotovo potpuno oslobođena od naroda – Hrvata i Muslimana).

Podsjetit ću:

– „ustanici“ su u Drvaru ubili 300 Hrvata i nepoznat broj Muslimana, a u Bosanskom Grahovu 62 Hrvata – među kojima i obitelj lugara Stjepana i Anice Barać s najmanje šestero njihove djece, u rasponu od 18 godina, koliko je imala najstarija Marija do sedam mjeseci koliko su imale ubijene blizanke Nada i Vjera;

– poznata je sudbina hodočasnika ubijenih kod Drvara na povratku s blagdana sv. Ane, zajedno s njihovim svećenikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, kao i stanovnika sela Brotnja (28. srpnja ubijeni su svi zatečeni Hrvati, više od 30 članova obitelji Ivezić) te Hrvata iz naselja Boričevac u Lici i Vrtoče, Lastve, Zelinovca, Krnjeuše u BiH, koje su, zajedno sa ženama i djecom, među kojima su bile i bebe, početkom kolovoza 1941. „ustanici“ poubijali na iznimno okrutan način ili protjerali, a njihove kuće spalili (samo u Krnjeuši ubijeno je 130 Hrvata;

– u subotu 2. kolovoza 1941. u Vrtočama su „antifašisti“ poklali cijelu obitelj trgovca i gostioničara Josipa Matijevića od 9 članova dok su samom Josipu Matijeviću odrubili glavu i stavili je na kolac te nosili okolo, a truplo bacili u oganj. …“;

– mogu li se „antifašistima“ ili „borcima za egzistenciju“ nazvati ubojice djece, oni koji su Ivana Balena – bebu od sedam mjeseci – bacili živog u goruću kuću, a jednogodišnjeg Dragutina u bunar, koji su ubili petomjesečnu bebu Mandu Matijević, Iliju Balena (dijete staro jednu godinu), Dragu Matijevića (dijete staro dvije godine), Anku Matijević i Petra Balena (stare četiri godina), Maru Matijević, Maru Balen i Jozu Balena (stare pet godina), Katu Matijević i Juru Balena (stare šest godina), sedmogodišnjaka Milu Balena, osmogodišnjakinje Milku i Maru Matijević, 12-godišnjaka Danu Matijevića, 13-godišnjakinju Katu Matijević itd.? Zaslužuju li i ta djeca spomen i poštovanje kao ostale nevine žrtve iz ratova 1940-ih i 1990-ih?

„Velikosrpska bodlja mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“

Je li revizionizam tvrdnja da spomenuto nije u duhu antifašizma, da su „ustanici“ ili „gerilci“, kako su se još zvali, bili povezani s talijanskim fašistima, a da se o tome u Jugoslaviji nije moglo govoriti na taj način. Neki bi i danas, da mogu, zabranili i sjećanje na njih. Izvori pokazuju da to nisu bili incidenti, niti „tek osveta za ustaške pokolje“, kako neki pokušavaju objasniti/opravdati zločine navodnih „antifašista“. Za zločin nema opravdanja, čak ni kad je počinitelj zločina „ratovao na pravoj strani“. To, naravno, jednako vrijedi za sve ratove i sve „pobjednike“. Prema tome, može li se događajima čije su posljedice u skladu s velikosrpskim programom i četničkom ideologijom etnički čiste i homogene velike Srbije tepati da su antifašistički?

Uostalom, nakon što je osobno sudjelovala na obilježavanju 27. srpnja u Srbu 1971., o tome „derneku“ u svojim sjećanjima („Sedamdeset i prva: hrvatski snovi i stvarnost“) jasno se odredila i Savka Dabčević Kučar: „To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatsvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti.“ Povijest se ponovila 25. srpnja 1990., ponavlja li se i dalje?

Razmišlja li o tome predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj dok na obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno, na kojoj je opet ponovljena laž o 30.000 ubijenih Srba na tom mjestu, govori o ploči s natpisom „Za dom spremni“ postavljenoj u Jasenovcu u znak sjećanja na poginule pripadnike HOS-a u Domovinskom ratu: „Na tom mjestu ne može biti natpis ‘Za dom spremni’ i nema zakona koji u RH i Europi to može ozakoniti.“ Naprotiv, koji će to narod i koja narodna vlast donijeti zakon kojim će braniteljima poginulim u obrani svoje države, kao što su HOS-ovci navedeni na toj ploči 1991. poginuli braneći Hrvatsku od agresije tadašnjeg velikosrpskog fašizma, u uvjetima stvaranja Hrvatske vojske, zabraniti isticanje obilježja pod kojima su poginuli?! Kao da su birali mjesto gdje će biti ubijeni…

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save