Umjesto međunarodnog načela sredine u razgraničavanju mora između susjednih država, Arbitražni je sud primijenio neki posve proizvoljni princip u određivanju granice u Savudrijskoj vali između Hrvatske i Slovenije, na hrvatsku štetu. U tome su složni barem svi domaći stručnjaci za međunarodno pravo mora.

Pristranost se očituje posebno u dva detalja, koja su u raznim analizama prošla nezapaženo. Kao argument Arbitražni je sud u obrazloženju naveo i navodnu činjenicu da je slovenska policija u nekom davnom incidentu u Zaljevu prva intervenirala! Drugo, crta koja dijeli Valu ne nastavlja se teritorijalnim morem izvan nje ravno, već skreće ulijevo.

Sada je očito kako je Slovenija unaprijed znala odluku, inzistirajući da se proces za kojega je utvrđeno da je kompromitiran nastavi. Ali znala je to i Njemačka, i ne samo ona, kad je naredbodavnim tonom upozorila Hrvatsku dan prije objave odluke da mora poštovati odluku Suda. Samo to ponašanje je posve netaktično i izvan boljih diplomatskih običaja.

Jedno strano veleposlanstvo doslovno naređuje zemlji primateljici što mora činiti. Njemačka danas nije nacistička država niti je Hrvatska ustaška država, ali je ostao odnos velikog i malog. U osobi njemačkog veleposlanika kao da se ukazao Edmund Glaise von Horstenau. A Hrvatska nije uputila nikakva demarš, opet je sluganski podvila rep.

Nema se smisla ljutiti na Sloveniju ni na međunarodnu zajednicu. Jer, tko će ti pomoći ako ne pomažeš sam sebi. Put katastrofi trasirali su najprije Ivica Račan pa onda Jadranka Kosor svojim potpisima u korist vlastite štete. Kao, najvažnije je „u tom trenutku“ bilo otkloniti slovenske blokade u procesu ulaženja u Europsku uniju. Ispada da bi u tom cilju naša politička elita bila u stanju žrtvovati i Zagreb.

Ivo Sanader, bivši premijer, nenadmašni i prozirni blefer, sada veli kako je dao ostavku zato što je bio prisiljavan potpisati sporazum kakav će potpisati njegova nasljednica. Pa ako nije želio taj sporazum, to je bio baš razlog da ostane, a ne da ode. I to iznosi toliko godina kasnije.

Hrvatska se jednoglasno joguni, ali iz prakse znamo kako će ostati crta koju je povukao Gilbert Guillame. Sada će biti malo natezanja, poneki incident, pritisci „prijateljske“ Slovenije i autoritarnog Bruxellesa i mi ćemo popustiti.

No, Hrvatska ima otvorene granične sporove s još tri zemlje i opet će je razvoj događaja zateći nespremne. I na Dunavu i u Bokokotorskom zaljevu vrijede privremeni režimi, koji će, po svemu sudeći, postati trajni zahvaljujući hrvatskoj snishodljivosti i pasivnosti, zahvaljujući čemu nismo u stanju proglasiti ni gospodarski pojas, čak i unatoč preporuci Europske komisije svojim članicama da taj pojas proglase. Ali to, valjda, samo za Hrvatsku ne vrijedi.

Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save