Ako je kasno za lustraciju, onda je kasno i za ovu državu
Ovo je otprilike najprljavija rabota zamisliva. Umjesto da su otvorene arhive kao što je učinjeno u Istočnoj Njemačkoj, da je provedena lustracija, pa da su sve stvari stavljene na svoje mjesto, danas se selektivno u javnost puštaju udbini dokumenti, kada nekome konvenira, kada netko nekoga hoće uništiti a dobri su izgledi da onaj koji te dokumente tako pušta u opticaj ima deset puta goru arhivu od napr. Šeksove.
Koliko god je Šeks popio u životu, neki ključni ljudi u Hrvatskoj se ponašaju kao da su popili puno više nego on, pogotovo oni koji su pod njegovim direktnim utjecajem.
To su fatalni propusti s početka ove države, ugrađeni u njene temelje, koji će ostati ovu državu nagrizati desetljećima i na kraju ju uništiti. To je kuća sagrađena na lošim temeljima pa sada, umjesto da se vlasnici pozabave temeljima, oni gore na katovima krpaju zidove koji pucaju i krov koji se nakrivio.
Ovako rade kriminalne organizacije kada se nađu u sukobu, pa prokazuju jedna drugu.
Tako je to u državi gdje vodeće stranke ne rade u nacionalnom interesu nego u svom vlastitom, pa na platnoj listi drže pojedince, udruge i medijska sredstva koji će u opticaj puštati materijale kad njima zatreba.
Nemoral i dekadencija idu do tih granica da je načelo postalo – Što će mi i država ako joj ja nisam na vlasti?
U nekim državama Azije, Afrike ili Južne Amerike ova bi situacija već proizvela revolt naroda, ali Hrvatska je u Europi gdje sve mora izgledati uredno i onda kad je nered apsolutan, pa se govori o pravnoj državi koja radi svoj posao, iako je pravni sustav evidentno korumpiran. Govori se o pozitivnom tokovima na polju zapošljavanja na očigled dvoznamenkaste besposlice, o vraćanju, u vrijeme kad natrpanim autobusima odlaze, o povijesnoj istini kad se svaki pokušaj njene revizije proglašuje neprijateljskim činom.
Stranke koje se tobože trpaju što bliže centru, tobožnji umjereni kršćanski liberali i na drugoj strani umjereni socijalni demokrati, s obzirom na poziciju vlasti koju alternativno nose od nastanka ove države, snose najveću odgovornost za ovu situaciju, a s mikrofona upućuju poruke razuma, dok svuda oko njih pljušte međusobne optužbe: ustaše, komunisti, fašisti, ubiti, zaklati, potamaniti, istrijebiti, protjerati, kuhati, peći, na ražanj, na gradele, u jame, podaviti…..
U tom košmaru, u tom neredu koji po svojoj akustici izgleda kao građanski rat i jedino još nedostaju fizički obračuni na ulicama, pred kamere dolaze visoki državni dužnosnici i smirena glasa, opuštena lica i bez gestikulacija i temperamenta govore o boljoj budućnosti, pozivajući se na demokraciju koja je garant reda, pravde i napretka. I Njemačka je bila demokracija za Weimarske republike.
Hrvatska je revolucija 91-95 donijela državni okvir, koliki god on bio, čiji je smisao bio zaustaviti sve ono što se bez tog okvira nije moglo ostvariti i što je uspostavom samostalnosti trebalo postići, a u 25 godina nije postignuto ni ono što je bilo centralnom točkom kojom se pravdala potreba uspostaviti samostalnu državu – nije zaustavljeno iseljavanje (izumiranje), nego se povećava.
U Hrvatskoj se više ni ne govori o tome kako će se ovaj degenerativni proces zaustaviti, jer za taj optimizam nema više argumentata, nego se govori o tome koga treba kazniti za ono što se više ne može popraviti.
Samostalna država zasićena je spomenicima i nadnevcima koji simboliziraju njen zakid. Ustav je zasnovan na zaključcima koji su čak i spomen državne samostalnosti smatrali činom vrijednim strijeljanja. Oni koji se nisu smatrali ni etničkim ni političkim Hrvatima a bili su nosioci suvereniteta, nakon osamostaljenja, nalaze se u nadsuverenističkoj poziciji da u državnom parlamentu s garantiranim zastupničkim pravom odlučuju koja će stranka biti vlasti.
U tom ambijentu iz sakrivenih arhiva se selektivno biraju dokumenti o pojedincima, kad to nekome konvenira iz razloga sadržanih u borbi za golu vlast i bez obzira na nacionalni interes i objavljuju u “pravom momentu”, o Šeksu, o Karamarku i o kome god zatreba, dok u isto vrijeme dokazani službenici udbe, koji su batinali i organizirali ubojstva, žive u Hrvatskoj, predaju na fakultetima, nose visoke državne funkcije i treba cijeli aparat europskog kontinenta i njezina najjača država intervenirati masovnim prijetnjama, da bi dvojicu od njih 700 ukopanih u vlast, dobila na strani sud za djela koja su počinili u stranoj državi.
Kad smo uspostavljali udrugu Projekt Velebit pitao sam ima li u političkim krugovima ljudi čiste prošlosti s kojima se isplati razgovarati i dobio odgovor: “To će biti teško. U borbi za vlast kroz godine, većina se negdje kompromitirala.”
Sada i mnogi koji su ranije bili za lustraciju, govore da je previše kasno. Ako je kasno za lustracju, onda je kasno i za ovu državu.
Dinko Dedić /Projekt Velebit / http://projektvelebit.com/ Hrvatsko nebo
