Tko je Saša Kosanović, inače (polupismeni)ekspert za sve u Hrvatskoj, kojemu je Hasanbegović najveći trn u oku?
Foto: Fah
Uslijed započete rasprave o imenu Trga maršala Tita, koju je organiziralo Srpsko privredno društvo “Privrednik” i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, novinar Saša Kosanović, koji je bio moderator tribine, započeo je s nizom pitanja Zlatku Hasanbegoviću koji nemaju veze s imenom tribine. Prvo je Hasanbegovića upitao o njegovom političkom opredjeljenju.
”Kada ste točno postali liberalni demokrat? Vi ste čovjek koji se slikao s ustaškom kapom (bila je kapa HOS-a op. a.) na Rivi. Kada ste odustali od toga i jeste li odustali od toga?”, počeo je napadati bivšeg ministra kulture, kojega je i prije vrijeđao i nazivao ustašom.
Saša Kosanović, koji je dobio izvanredni otkaz s mjesta novinara i urednika HRT-a u travnju 2016. zbog suradnje na danskom filmu ’15 minuta – Masakr u Dvoru’, jer nije tražio pisano odobrenje HTV-a za rad na projektu izvan matične kuće, mnogima je otprije poznat po svojim ideološki obojanim reportažama.
Podsjećamo, film ’15 minuta – Masakr u Dvoru’ je s 250 tisuća kuna sufinancirao HAVC, a istraživač na njemu bio je Kosanović, koji je u rujnu 2015., kada se priča tek otvorila, pisao u Pupovčevim Novostima.
Nakon što je dobio otkaz, ovaj dugogodišnji novinar Latinice pohvalio se u razgovoru za portal Lupiga da mu je “profesionalno i privatno neizmjerna čast od takvih dobiti otkaz”.
Tko je Saša Kosanović?
Gotovo cijeli svoj radni vijek Kosanović je proveo na Hrvatskoj radio televiziji gdje je došao 1997. godine. Kaže da je zadnji od svoje generacije na HTV-u zaposlen pod izlikom neimanja diplome na Filozofskom fakultetu gdje je prestao studirati nakon treće godine.
Svojedobno je ovako komentirao svoje zaposlenje na HRT-u: “..nisam završio ništa, al sam odlučio raditi na HTV-u… hvala didi i 9. udarnoj dalmatinskoj brigadi…!“, navodi HKV.
Prvi je put s HTV-a odlučio otići sam 2000. godine, kada je postao dio tima CCN-ovih vijesti, prve konkurencije središnjoj informativnoj emisiji HTV-a, prije komercijalnih televizija s nacionalnom koncesijom. Iste godine dobio je HND-ovu nagradu za najbolji televizijski komentar. Nakon gašenja CCN-ovih vijesti 2003. godine skitao je, kaže za Lupiga.com, po tjednicima, pisao za Nacional i Globus sve dok se nije vratio na HTV, i to u emisiju svojeg prvog urednika, Denisa Latina.
Saša Kosanović počeo se baviti novinarstvom upravo u Latinici, od 1996. do 1997. godine kada se prikazivala na TV Mreži. Sljedećih pet sezona radio je Latinicu kao honorarni suradnik, nakon toga Dossier.hr godinu dana, Hrvatsku uživo dvije godine, godinu dana s Robertom Zuberom na emisiji Paravan, a nakon što je Zuber postao urednik Dokumentarnog programa pozvao je i Kosanovića da se prebaci u dokumentarni. Posljednji dokumentarac za HTV, „Balkanska ruta“, snimao je već kao novinar Informativnog programa.
Svoj otkaz na HRT-u dovodi u vezu s “političkom hajkom”.
„Nisam se branio jer su mi tako sugerirali pravnici, da ne otežavam svoju poziciju dok još nije bilo izvjesno hoće li to završiti otkazom ili ne. A kad je krenula ta hajka, nacionalistička, politička hajka na autore danskog dokumentarca i sve nas koji smo na bilo koji način sudjelovali u njemu, nitko me od novinara, osim Renate Rašović iz Večernjeg lista i još nekih kolega s portala nije ni nazvao. Pa i oni koji su me zvali tražili su samo moj komentar onoga što drugi govore. Nitko nije doveo u pitanje laži koje su se ponavljale od početka kako bi se demonizirao film, a nas koji smo na njemu radili prozvalo antihrvatskim elementima kojima je glavni cilj bio kriminalizirati Hrvatsku vojsku i Domovinski rat, i optužiti Hrvatsku za taj zločin“, opravdava se Saša Kosanović kojem se nakon toga činilo uzaludnim objašnjavati film ljudima koji ga, kako tvrdi, nisu niti pogledali.
“Nitko od novinara koji su ga pogledali neće u njemu naći ništa, ili gotovo ništa sporno, ali gomilu tekstova su o filmu objavljivali ljudi koji ga nisu ni pogledali nego su citirali Orkana, Bujicu, Antu Nazora i takve, koji su tvrdili da je to antihrvatski film. Tu gomilu laži plasirali su ljudi koji su znali istinu”, ponavlja svoje tvrdnje Kosanović i dodaje da ima i materijalne dokaze da je HV tog 8. kolovoza bila u Dvoru na Uni.
U razgovoru od travnja 2016. ističe da je za njega prava mjera domoljublja upravo ono što radi “Documenta, što radi Zoran Pusić, što rade borci za ljudska prava, što rade cijeli život Viktor Ivančić i Boris Dežulović, Predrag Lucić, Ivica Đikić, niz ljudi, Ladislav Tomičić i svi mi zajedno – da, to je prava mjera hrvatskog domoljublja i tako treba”.
“Žalim što nacionalisti, fašisti, neofašisti i neoustaše smatraju da je patriotizam, ljubav prema zemlji u kojoj živiš, njihova privatna prćija. Povijesna je greška hrvatske ljevice čija je djelatnost zapravo stvorila ovu zemlju u ovim granicama u Drugom svjetskom ratu da je tu temu prepustila ovoj uličnoj bagri koja se valja zagrebačkim i hrvatskim ulicama zadnjih mjeseci.
O Božiću i obitelji
“Ja sam ateist, što ću. Dakle, bakalar ne jedem, ali ne iz bojkota prema bakalaru kao religijskom ritualu, nego iz gastronomskih razloga: naime, ne volim bakalar.
U mojoj obitelji nismo slavili Božić do 1991. godine, a onda smo ga, kao i svi ostali, počeli svečano obilježavati boljim ručkom i uobičajenim stvarima poput kićenja bora. Mislim, i prije smo kitili bor, ali poslije Božića, jer je stari bio u komitetu i predsjednik sindikata, pa se na to pazilo. Mi smo u komunizmu jedino na sedmi prvog odlazili kod babe Jovanke koja je pravoslavna vjernica, a sad slavimo sve: i oba Božića, i oba Uskrsa, i krsne slave…”
“Zašto smo u komunizmu slavili pravoslavni Božić, a nismo katolički? Zato što sam ja iz miješanog braka, a taj rimokatolički dio familije bio je partizanski i nisu slavili Božić, pa smo do 1990. više obilježavali taj pravoslavni praznik, zbog babe Jovanke. Sad obilježavamo i katolički Božić, ali se u našoj sredini zna da mi nismo vjernici, nego to slavimo iz poštovanja prema drugima. Jedino ne idemo na ponoćku.”
“Za vrijeme Jugoslavije Božić je bio isključivo religijski konotiran i imao je šarm nečeg zabranjenog. U mom Imotskom se uvijek znalo tko slavi, a tko ne, i ja sam kao dijete uvijek zavidio svojim prijateljima, jer je meni ponoćka bila „zabranjeno voće“. Nakon 1990. godine, kad je postao državni praznik, mislim da je Božić izgubio dio tog šarma i postao konzumeristički ritual. Apsurdno, ali u trenutku kad su se religijske slobode povećale, izvorno značenje Božića ustuknulo je pred kapitalizmom. Barem se meni tako čini”, rekao je Kosanović 2011. za Slobodnu Dalmaciju.
Ugroženi u Hrvatskoj
Kosanović se u svojim tvrdnjama poklapa s ideologijom srpskih pobunjenika i terorista koji su širili histeriju i strah među srpskim pučanstvom u Hrvatskoj prije Domovinskog rata. I danas takvi ideolozi agresiju i zločine opravdavaju osjećajem ugroze koja se kod njih navodno razvila 1990. zbog “ponovne pojave ustaških simbola”, pa je “ugroženi srpski narod” uz pomoć JNA te brojnih paravojnih četničkih postrojbi krenuo u pokolje i etničko čišćenje Hrvatske.
Tako je Kosanović koncem 2016. na jednoj od tribina Srpskog privrednog društva spomenuo i oslobađajuću presudu “onome koji je čekićem napao ćirilićne table u Vukovaru” te ustvrdio kako su “200.000 Srba danas najugroženiji dio hrvatskoga društva”.
Izvor: narod.hr
