DON MARINKO MLAKIĆ: Mudrost za malene
14. nedjelja kroz godinu
Iako kršćanstvo traži duboko razmišljanje, ipak ono nije mudrost koja bi bila razumljiva samo najmudrijima, nego je okrenuta svakom čovjeku. Štoviše, ona je, kako kaže Isus, skrivena mudrim i umnim, a objavljena malenima. Drugim riječima mudrost vjere nije nam data kao nekakav logički zadatak koji bismo rješavali isključivo svojim intelektualnim sposobnostima. Bog nam se, istina, objavljuje u Isusu kao Riječ (Logos), kao mudrost Očeva. Naša ljudska pamet treba nam poslužiti da što više spoznamo Boga, da upoznamo njegovu otajstvenu ljubav koja nas je stvorila i još divnije otkupila. U mudrosti vjere trebamo rasti i jačati.
Međutim, to su otajstva o kojima nije dovoljno samo razmišljati. Pred njima još više treba znati ponizno kleknuti na koljena, zašutjeti i klanjati im se, upijati ih srcem, cijelim bićem, prihvatiti ih kao neshvatljivu ljubav koja nas nadilazi, ali se nad nama raskriljuje, nudi se kao prijateljestvo, kao hrana, kao milosrdna ljubav koja oprašta i uvijek iznova nudi pomirenje i zajedništvo. I razmišljanje i klanjanje Božjem otajstvu služe da nas zahvate i uzdignu te ne živimo više u smrtnom tijelu, nego u Duhu Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih (drugo čitanje).
Evanđeoski odlomak ove nedjelje isti je koji smo čitali ove godine na svetkovinu Srca Isusova. Kratak je i sadržajan. Isus nam objavljuje svoje jedinstvo s Ocem.
Otac je sve predao Sinu i jedini Sin poznaje Oca. On nam ga objavljuje. Otac nas po Sinu želi uvesti u bogatstvo svog života, u zajedništvo ljubavi među osobama Svetog Trojstava. Cio Bog nam se objavljuje i dariva. Po Isusu, i jedino po njemu, možemo ga istinski upoznati. Upravo to jedinstvo, to zajedništvo ljubavi, Isus nam želi u svom srcu ponuditi. U Isusovu srcu susrećemo ljubav Očevu. Zato molimo u litanijama: Srce Isusovo, Hrame Božji sveti!
Po Isusu već sada ovdje možemo nebesko zajedništvo u znakovima slaviti i u nj vjerom uroniti sve dotle dok se ona ne dogodi u potpunosti i bez ”zavjesa razdvojnica”. Bez intimnog zajedništva s Isusom mi smo ”umorni i opterećeni”.
Odmor nam jedini on može ponuditi.
Živjeti Božansko zajedništvo svakako znači trpjeti. Za susret s Bogom treba da i naše srce bude čisto i sveto. Treba iz njega izbaciti sve što priječi taj susret. Naša grješna narav opire se procesu obraćenja. No, to je slatki jaram, jer nam donosi mir i smirenje, koje svijet ne može dati. Živjeti s Isusom znači već sada po vjeri uživati u milostima koje nam on daje, a koje su predokus budućeg života u izobilju.
Isus nam se stavlja kao uzor poniznosti. Poniznost je prihvaćanje ovisnosti o Bogu. Ona ne izrasta iz stava samoponiženja, nego iz stava radosne zahvalnosti Bogu od kojeg nam dolazi sve što jesmo i što ćemo biti. Na takav stav poziva prorok Zaharija kći sionsku prema pravičnom i pobjedonosnom kralju koji će dojahati na magarcu i donijeti mir svim narodima (prvo čitanje). Naravno, ovo Zaharijino proroštvo ispunilo se upravo u Isusu Kristu.
Isus je bio ponizan ponajprije zato što je bio snažan duhom, iznutra slobodan, potpuno predan volji Očevoj… Nije dopustio da ga moć i slava učine oholim i da ga odvrate od poslušnosti Ocu. Bio je slobodna duha te je mogao jasno razlikovati istinu od zablude. Mogao je jasno prepoznati poziv nebeskog Oca na otkupiteljsko služenje ljudima i bez okolišanja mu se odazavati. Spremno je odbacio sve što ga je moglo na bilo koji način od toga udaljiti i onesposobiti. Za slobodu duha se spremao postom, molitvama, razmatranjima Svetog pisma… Kristova poniznost najviše je došla do izražaja upravo na križu. Očitovala se je u poslušnosti volji Očevoj ”do smrti na križu”, do potpunog predanja vlastitog srca za ljubav.
Poniznost je bitna u izgradnji autentične vjere u Boga i autentičnog zajedništva s ljudima. Ova krepost danas je veoma obezvrijeđena u kulturi koju bitno obilježava bezobzirna trka za bogatstvom, moći, slavom, užitkom, za bijegom iz anonimnosti u popularnost pod svaku cijenu… Moramo priznati da je nije niti u Crkvi uvijek lako prepoznati. Međutim ona je jedini ispravan stav pred Bogom. Ona nas otvara istinskoj spoznaji Božje veličine i ljubavi. Čovjek je na koljenima pred Bogom u svom najprirodnije položaju i jedino u njemu može spoznati svoje pravo dostojanstvo. Kad se čovjek previše oslanja na svoju ”murosti i umnost”, kada nije svjestan svoje ”malenosti”, on sužava obzore svoje otvorenosti prema nespoznatljivom Bogu te se tako zatvara u klopku vlastite ograničenosti iz koje sam ne može izići.
Bog je izvor života. Živjeti možemo samo onda kada njegov Duh prebiva u nama.
Don Marinko Mlakić
