Glup, gluplji, najgluplji
Dokad ćemo trpjeti njihove bijedne laži? Kako prenose mediji, SDP-ov predsjednik saborskog Odbora za Ustav Peđa Grbin poručio je danas da građani na referendumu ne mogu promijeniti Ustav, nego odlučuju o pokretanju postupka promjena Ustava.
{jathumbnail off}„ Nakon toga Sabor o tome raspravlja i donosi odluku. Naravno da ćemo svi za donesenu odluku odgovarati na ovaj ili onaj način, ali prije svega na izborima”. Grbin je dodao kako će neovisno o tome kakva volja građana bude na referendumu glasovati (u njegovu izričaju, dakako, „glasati”) protiv unošenja definicije braka kao životne zajednice žene i muškarca u Ustav, s obzirom na to da mu je ona neprihvatljiva.
„Ustavom je propisano na koji način se on mijenja. To je na način da dvije trećine zastupnika u Saboru odlučuju o promjeni Ustava i da nakon toga Sabor proglašava tu promjenu. Ne vidim što je u tome sporno – čudi se Grbin drukčijim tumačenjima ustavnih stručnjaka te dodaje da u Ustavu piše i kako zastupnici u Saboru nemaju obvezujući mandat”.
Grbin se slaže s činjenicom „da je referendumska odluka obvezujuća, što kažu i Ustav i Zakon o referendumu”, no tumači je na način da „ona samo obvezuje Sabor da pokrene promjene Ustava”.
Ovom izjavom Grbin je još jednom pokazao kako mu je ideologija daleko važnija ne samo od poštivanja ustavnih odredbi, nego i od zdravog razuma.
Članak 86. Ustava RH, naime, vrlo jasno propisuje:
Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.
Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske.
O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.
Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.
Odluka donosena na referendumu obvezatna je.
O referendumu se donosi zakon.
Nije potrebno imati odveć veliko pravno znanje kako bi se iz navedenih ustavnih odredbi vrlo jasno iščitala dva nedvosmislena zaključka: 1. Sabor mora (izraženo u formulaciji “će raspisati”; da je riječ o formulaciji “može raspisati”, onda bi postojala mogućnost da se o raspisivanju referenduma, nakon što se prikupe potpisi, glasuje) raspisati referendum ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj (da je ovaj uvjet zadovoljen potvrdilo je Ministarstvo uprave), 2. Odluka koju građani donesu na referendumu obvezatna je. Baš nigdje ne stoji da građani na referendumu odlučuju o pokretanju postupka promjena Ustava, nego se jasno i nedvosmisleno propisuje da je njihova odluka obvezatna, što znači da automatski ulazi u Ustav.
Hrvatski sabor inače zaista odlučuje o tome hoće li pristupiti promjeni Ustava većinom glasova svih zastupnika (čl. 143.), te o promjeni odlučuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika (čl. 144.). Međutim, te se odredbe odnose na promjenu Ustava koju Saboru predlažu jedna petina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske (navedene odrebe zato se i nalaze u istome dijelu Ustava: čl. 142.- čl. 145.; primijetimo da je ovdje, za razliku od formulacije kod referenduma (gdje je odluka na referendumu obvezatna), propisano da Sabor odlučuje hoće li pristupiti promjeni Ustava, dakle on to ne mora učiniti).
Zakoni – sredstvo za uništavanje neprijatelja
Te se odredbe s druge strane ne odnose na slučaj referenduma, jer u protivnom u odredbama koje reguliraju referendum ne bi stajala formulacija da je odluka na referendumu “obvezatna”, nego bi bi postojao dodatak kako će zastupnici u Saboru odlučivati o odluci koja je na referendumu donesena. Da je tome tako, proizlazi i iz duha samog Ustava, jer je u Ustavu propisano da vlast “proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”.
Da je odluka na referendumu obvezatna i da automatski ulazi u Ustav, pred oko pet mjeseci potvrdili su i eminentni hrvatski ustavnopravni stručnjaci, od kojih bi se neki teško mogli povezati sa svjetonazorom koji zastupa udruga “U ime obitelji”. U zajedničkoj otvorenoj izjavi koju su potpisali prof.dr.sc. Branko Smerdel, prof.dr.sc. Zvonimir Lauc, prof.dr.sc. Arsen Bačić, prof.dr.sc. Saša Šegvić, prof.dr.sc. Sanja Barić, prof. dr.sc. Robert Podolnjak, prof.dr.sc. Stipe Ivanda, doc.dr.sc. Anita Blagojević, doc.dr.sc. Đorđe Gardašević, doc.dr.sc. Petar Bačić i doc.dr.sc. Mato Palić tako stoji:
„Svaka odluka građana na ustavotvornom referendumu bila bi po prirodi stvari odluka ustavnog karaktera i obvezivala bi sva državna tijela. Ona bi predstavljala promjenu Ustava, koja bi stupila na snagu potvrdom da je referendum održan u skladu s Ustavom, bez obzira na postojanje određenih formalno-pravnih nedostataka u referendumskom pitanju (nepreciziranje pitanja u vidu ustavnog amandmana). Hrvatski sabor, smatramo, bio bi dužan implementirati eventualnu potvrdnu referendumsku odluku u tekst Ustava” (cijelu izjavu vidi u prilogu).
No, pravnik Grbin očito misli da poznaje ustavno pravo bolje i od svojih bivših profesora, pa se na njihovu izjavu potpuno oglušuje. Za njega očito vrijedi jedino partijsko revolucionarno pravo, koje je ponajbolje opisano u ožujku 1949. na konferenciji javnih tužitelja „Narodne Republike Hrvatske”, gdje su zakoni definirani kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja”. Ili se Grbin zapravo samo drži znamenite Titove izjave „da se ne treba držati zakona (pa onda valjda ni Ustava, s obzirom na to da zakoni moraju biti u skladu s Ustavom) kao pijan plota”? Bit će da je riječ i o jednom i drugom.
Davor Dijanović/hkv.hr
PRILOG: Zajednička otvorena izjava ustavnopravnih stručnjaka
Ustavni stručnjaci: “Moglo bi doći do političko-ustavne krize bez presedana”
Istitut narodne inicijative ugrađen je u hrvatski Ustav 2000. godine, ali je prihvaćanje tog oblika neposredne demokracije u Hrvatskom saboru učinjeno ishitreno, nepromišljeno, bez razmatranja komparativnih iskustava primjene tog instituta u drugim državama i bez uvažavanja mišljenja domaćih ustavnopravnih stručnjaka.
Svih proteklih godina propuštene su prilike da se kvalitetno uredi ustavni i zakonski sadržaj instituta narodne inicijative, naročito u vrijeme ustavnih promjena 2010. godine te prošle godine kada je u Hrvatskom saboru pokrenut postupak promjene ustavne odredbe u kojoj je reguliran taj institut. Posebno naglašavamo kako je nakon promjene pravila odlučivanja na referendumu temeljem Promjene Ustava iz 2010. godine Ustavnim zakonom za provedbu Ustava Republike Hrvatske u listopadu 2010. propisano da će se, između ostaloga, zakon koji uređuje referendum uskladiti s odredbama Ustava u roku od šest mjeseci od dana proglašenja Ustavnog zakona, ali to nije učinjeno sve do danas. Struka je i u tom razdoblju bila ignorirana.
Iz navedenih razloga narodna inicijativa s jedne strane nije ni zaživjela u Hrvatskoj kao moguća i poželjna dopuna, korektiv predstavničke demokracije, a s druge, u situacijama kada su građani uspijevali unatoč svim normativnim preprekama prikupiti dovoljan broj potpisa u zahtjevu za referendum, takve su inicijative bile ocijenjene neprihvatljivima od tijela državne vlasti.
Posljednja inicijativa kojom se zahtijeva da se hrvatski Ustav dopuni odredbom da je brak životna zajednica žene i muškarca, a koja je u značajnoj mjeri podijelila hrvatsku javnost glede svoga sadržaja, uzrokovat će značajne prijepore i različita ustavna tumačenja pojedinih aktera u Hrvatskom saboru i izvan njega glede postupanja i obveza državnih tijela u svezi odlučivanja i posljedica moguće odluke građana na ustavotvornom referendumu. Ta različita ustavna mišljenja mogu posljedično dovesti našu zemlju do ustavno-političke krize bez presedana. Upravo iz tog razloga želimo ukazati na određena temeljna načela hrvatskog Ustava.
Za nas, ustavnopravne stručnjake, nema nikakve dvojbe da hrvatski Ustav poznaje dva načina provedbe postupka svoje izmjene, koji se provode neovisno jedan od drugog. Prvi je postupak, a koji je do sada uvijek korišten kod promjene Ustava, predviđen u odjeljku IX. gdje o izmjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor. Drugi je postupak predviđen u članku 87. Ustava, koji propisuju mogućnost da Hrvatski sabor ili predsjednik Republike (na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade) raspišu ustavotvorni referendum. Prema tome, svaka izmjena Ustava može se obaviti i putem referenduma, potpuno neovisno od postupka koji je propisan odjeljkom IX. Ustava. Nesporno je također da ustavna odredba o referendumu narodne inicijative iz članka 87. Ustava načelno omogućuje primjenu narodne inicijative kako za djelomičnu, tako i za cjelovitu izmjenu Ustava.
Hrvatski sabor je dužan raspisati ustavotvorni referendum ukoliko to zatraži 10 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, a nakon što Ustavni sud, na eventualni zahtjev Hrvatskog sabora, provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za održavanja referenduma, onako kako ih propisuje članak 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Odbijanje Hrvatskog sabora da raspiše referendum nakon što su ispunjene sve formalno-pravne pretpostavke za njegovo raspisivanje predstavljalo bi negiranje same biti referenduma narodne inicijative i moglo bi imati nesagledive posljedice po ustavnu stabilnost zemlje.
Svaka odluka građana na ustavotvornom referendumu bila bi po prirodi stvari odluka ustavnog karaktera i obvezivala bi sva državna tijela. Ona bi predstavljala promjenu Ustava, koja bi stupila na snagu potvrdom da je referendum održan u skladu s Ustavom, bez obzira na postojanje određenih formalno-pravnih nedostataka u referendumskom pitanju (nepreciziranje pitanja u vidu ustavnog amandmana). Hrvatski sabor, smatramo, bio bi dužan implementirati eventualnu potvrdnu referendumsku odluku u tekst Ustava.
Zbog spomenutih, ali i drugih manjkavosti u regulaciji instituta narodne inicijative (primjerice, izričitog određenja koje materije nisu pogodne za referendumsko odlučivanje), ponovo ističemo dužnost i potrebu da se ovaj institut što hitnije kvalitetno regulira. U tom smislu iskazujemo opetovanu spremnost da svoja stručna znanja i kompetencije stavimo na raspolaganje ustavotvorcu i zakonodavcu.”
vecernji.hr
