Dok teroristi iz Antife razbijaju i pale, zapad se zgraža nad pobožnim Poljacima!
Vrijeme je da ‘Antifu’ netko konačno proglasi onim što jest – terorističkom organizacijom. Deseci tisuća nasilnih ekstremista dovedenih iz svih gradova Europe priuštili su nam danas u Hamburgu scene koje nevjerojatno podsjećaju na one iz 1933.
Teror nad građanima, nasilje na ulicama, paljenje automobila, batinaški obračuni s neistomišljenicima pa i običnim građanima, zastrašivanje, ometanje političkih skupova i udari na slobodu okupljanja, negiranje svima prava na mirni prosvjed uz davanja samima sebi prava na nasilni prosvjed, sve je to repertoar Antife. Hrpa maskiranih kukavica s molotovljevim koktelima i toljagama preuzela je danas ulice Hamburga. Oni navodno prosvjeduju protiv summita G20, iako i sami žive u tim najrazvijenijim zemljama svijeta, uživaju sve blagodati raskošne njemačke socijale od koje uglavnom žive, i ne pada im na pamet otići volontirati negdje u treći svijet kako bi pomogli onima kojima navodno žele pomoći. Jer, raditi je osobina klerofašista: prosječan njemački antifašist, statistički gledano, nema djevojku, nema posao, nema puno škole, i živi kod mame. Naime, nedavno istraživanje njemačke službe za zaštitu ustavnog poretka pokazalo je da je lijevi ekstremist u prosjeku star 21-24 godine, ne ide u školu, tek ih nešto preko polovice ima ikakav posao i u čak 92% slučajeva živi s mamom!
Liberalizam – filozofija slinavih derišta
No pravi razlog njihovog divljanja nije summit niti Trump, koji je neradnicima i primitivcima trn u oku, već vlastita razmaženost. Sama ideje da bi trebalo biti nekakvog reda i hijerarhije “liberalima”, kako se današnji internacional-socijalisti pogrešno nazivaju, je trn u oku: Patrick O’Rourke, američki politički satiričar i autor, je najkraće objasnio filozofiju liberalizma: “U srcu liberalizma je razmaženo derište – jadno, kakva razmažena derišta već jesu, nezadovoljno, zahtjevno, nedisciplinirano, despotsko i beskorisno. Liberalizam je filozofija slinavih derišta”.
Njih mediji nazivaju prosvjednicima: oni to nisu, oni su siledžije. Prosvjed je u demokracijama uvijek dozvoljen: pobune i neredi nigdje nisu. Engleski jezik jasno razlikuje “rioting”, izazivanje uličnih nereda, i “protest”, pri čemu je potonje demokratsko pravo a ono prvo je kažnjivo zatvorom. Mirni prosvjedi u Zagrebu pod šatorom su bili na udaru medija mjesecima, nema što nije urađeno kako ih se ne bi difamiralo i prikazalo kao nasilnike. Pravim uličnim siledžijama mediji tepaju da su “prosvjednici protiv kapitalizma”, kao da je to nešto dobro, i kao da su to stvarno prosvjednici a ne horde divljaka. Paljenje automobila građanima koji svoj kruh pošteno i često mukotrpno zarađuju – običnih, sirotinjskih automobila, što se jasno vidi na videima – je vid prosvjeda? Ne, to je čista obijest! Ljudi koji to rade iz čiste obijesti, uništavaju sirotinji ono što su teškim radom stekli i otplaćuju kreditima, nisu do li ljudski otpad, skupljen i financiran od raznih NGO-a po cijeloj Europi, s kolca i konopca što bi se reklo. “Borba protiv kapitalizma” je tek loša izlika za razbijačke i divljačke pohode, kao što je “antifašizam” loša izlika da bi se radilo ono što su njihovi prethodnici iz 1933. radili: razbijali izloge i palili zgrade (pa i onu Reichstaga, za koju je doduše ostalo nejasno jesu li je zapalili nacional socijalisti ili socijalisti kao takvi), premlaćivalo klasne neprijatelje, neprijatelje naroda, bogate, 1%. Tridesetih godina su se isto zapravo bunili protiv bogatih bankara i “1%”, neprijatelja njemačkog naroda, samo tada su ih poistovjećivali sa Židovima.
Udri Židova, udri fašista
Ono što ih također povezuje s prethodnicima i braćom od prije osamdesetak godina nije samo način djelovanja, već i sama ideja da je za nečiji neuspjeh i siromaštvo kriv uspjeh i bogatstvo nekog drugog. Nacisti su vjerovali da su to Židovi. Antifašisti vjeruju da su to bankari i kapitalisti. Oni odbacuju ideju slobodnog tržišta i slobode općenito te osobne odgovornosti za vlastitu dobrobit u životu jednostavno zato jer ako to prihvatite, onda ne možete nikog kriviti za svoje probleme. Nikog, osim osobe koju vidite ujutro u ogledalu kad odete u kupaonu.
Prosvjedi nisu slučajno prvo izbili u St. Pauliju, kvartu poznatom po drogi i prostituciji (muškoj i ženskoj). Odande, gdje se okupljaju moralni autoriteti današnjeg vremena, “potlačene skupine”, su mladi antifašisti, ohrabreni jeftinim alkoholom i lošim speedom krenuli u pohode na ono što je Trump u Poljskoj obećao obraniti: zapadnu civilizaciju i njene vrijednosti. Sramota je na Njemačkoj i Angeli Merkel: prvenstvena je funkcija svake države osigurati red i mir te sigurnost građana, te obraniti vanjske granice kako bi osigurale da oni koji blagostanje stvaraju u njemu mogu i uživati. Obraniti ih od manje uspješnih i kompetentnih koji će prije ili kasnije doći na ideju orobiti bogatijeg susjeda, jer smatraju da nije pravedno da Nijemci imaju a oni u Somaliji nemaju. To što je njemačko bogastvo stvarano kroz generacije i generacije radom i pameću, odricanjem i disciplinom, požrtvovnošću i hrabrošću, antife nije briga: oni smatraju da oni koji su cijelog života ležali pod stablom čekajući da im mango padne u usta trebaju jednako uživati u blagostanju kao i narodi koji su to blagostanje stvarali. To je i način da se opravda sebe: jer onda bi i antife koje ne zarađuju, a ono malo novca od socijale potroše na travu i zadovoljavanje raznih drugih niskih strasti, imali opravdanje za sebe tražiti ono što imaju oni koji nekog Boga i rade u životu.
Njemačka je ovim pokazala da osim što nije u stanju zaštititi svoje granice – jer za to nema političke volje unutar njemačke nacije – nije u stanju niti osigurati red i mir na ulicama svojih gradova. Dakle, da nije u stanju funkcionirati kao ozbiljna država. Njemačka je, nesporno, u velikoj mjeri propala kao država, iako njeno bogatstvo, BDP, puna zaposlenost, sugeriraju nešto drugo. Propast je prije svega moralna, ali ona se već sad reflektira tako što se društvo nije u stanju zaštititi od hordi koje marširaju ulicama razbijajući i paleći sve što stignu, nije u stanju zaštititi granice od milijuna i milijuna ljudi koji ulaze u zemlju bez valjanih dokumenata i bez valjane kultorološke pozadine koja bi im omogućila da se uklope u njemačko društvo, u najvećem broju slučajeva.
No mediji nekako imaju puno simpatija za te siledžije, razbijače, i sebični šljam koji nema nikakve emptatije za nikog osim sebe, a usto to prvada “borbom za socijalnu pravdu” jednako kao što su nacisti sve to pravdali “borbom za njemački narod”, što zapravo dođe na isto. I završava jednako, gomilom koja, ako ih se ne spriječi na vrijeme, harači ulicama i vješa svakog za kog netko vikne “Židov” ili “fašist”. Paleći usput politički nekorektne knjige, a možda i autore politički nekorektnih statusa na facebooku, u ime tolerancije.
Demokracija se danas zove “populizam”
Ono za što nemaju simpatija su Poljaci, “zatucani desničari i populisti”. Populizam, nekoć se to zvalo demokracija, pravo većine da odlučuje i bira vlast, uz obavezu onih koji su tog puta ostali u manjini da to prihvate. Antifašisti preziru demokraciju, ne priznaju rezultate izbora kad im nisu po volji – ni u SAD, ni u Mađarskoj, ni u Poljskoj. Smatraju da je nasilje opravdano, ako se vrši protiv njihovih ideoloških protivnika, i da cilj opravdava sredstvo – sva sredstva. Oni propovijedaju toleranciju, a jedva i sami sebe uspijevaju tolerirati, kamoli ikog drugog.
I dok se konzervativni, siromašni Poljaci drže onog “ne poželi ništa tuđega”, što ih u današnjem svijetu čini klerofašistima i negativcima, antife traže, na vrlo nasilan način, redistribuciju bogatstva što je nemoguć čin, jer bogatstvo se u rukama onih koji ga nisu sami stvorili topi brže od botoksa na licu holivudskih ljevičarskih bogatih zvijezda koje propovijedaju to isto dok god nitko ne dira u njihovo bogatstvo. Usto traže i veće poreze za one koji rade kako bi oni koji ne rade i imigranti s više djece nego razreda osnovne škole mogli imati više vremena za skitnju i bavljenje sitnim kriminalom, više regulacija, više cenzure, manje slobode poduzetništva i manje slobode općenito. U nekom čudnom povijesnom obratu, duhovni nasljednici nacista iz 1933. koji ne samo kopiraju njihove metode nego i regrutiraju sljedbenike iz istih socio-ekonomskih skupina – uglavnom lumpenproletarijata i gradskih gubitnika i besposličara – su postali heroji dana, pozitivci. Na Berkeleyu su nedavno antife napali jednog homoseksualca koji je usto i Židov i spriječili da održi tribinu, usput su uspjeli isposlovati da izdavačka kuća pod pritiskom ne objavi njegovu knjigu (što je jednako spaljivanju iste). Sve uz pomoć toljaga i nasilja. A mediji pak otvoreno huškaju na fizičke napade na Trumpove pristaše, na smjenu demokratski izabrane vlasti ne zbog nečeg što je uradila nego zato jer se njima izbor većine ne sviđa! Mediji otvoreno pišu kako je u redu “udariti nacista”, pri čemu je nacist manje – više svatko kog rulja na ulici obilježi kao takvog.
Tragedija je što su danas puno veće šanse da ćete u Njemačkoj završiti na robiji ako napišete politički nekorektan status na facebooku, tj. ako se oglušite o cenzuru, nego ako palite automobile i premlaćujete građane i policiju. Kažu da su oni koji su zaboravili povijest prisiljeni ponoviti je. Da su tridesetih na vrijeme zaustavili one koji su toljagama razbijali izloge i maltretirali građane zahtijevajući da država preuzme kontrolu nad distribucijom bogatstva, neke velike tragedije bi bile spriječene. Izgleda da su u Njemačkoj zaboravili ne samo povijest, nego i štošta drugo.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
