DUJMOVIĆ: Svaki teren za američki angažman pripremila je sjajna Grabar Kitarović!
Uz niz raznih ideoloških problema, sukoba i izazova, a s njima se nekako najteže nosi (zar nije bilo primjereno da Zagreb reagira na nedavno podignuti crnogorski spomenik Puniši Račiću?) Andreja Plenkovića do kraja godine čekaju raspleti dva velika strateška izazova s tim da se s trećim za sada dosta dobro nosi.
Mislim na arbitražu glede Piranskog zaljeva. Kada se pak pogleda niz problema koji su stigli ili koji traže rješenje, jasno se vidi da je Plenković majstor za odgodu rješavanja problema i paralelno uvjeravanje publike da je problem rješen. To radi maestralno uvjerljivo, a mediji ga u tome gotovo vjernički odano prate!
Pogledajte, primjerice, domete i saldo do sada učinjenog u radu Povjerenstva za suočavanje s prošlošću i vidjet ćete definiciju te strategije. I dok se ta njegova zarazna samouvjerenost kod Piranskog zaljeva pokazala ljekovitom, jer tu iz hrvatske perspektive i nemaš drugu mogućnost negoli odgađati, Plenkoviću osim tog problema, trajno za vratom pušu svi problemi vezani uz Agrokor, a krajem godine stižu nam rezultati jedne druge arbitaže: one o INI i Mol-u koja se vodi u Washingtonu, oko koje su se još u Karamarkovo vrijeme lomila koplja.
Brojni upućeni krugovi tvrde da ćemo tu arbitažu izgubiti, u tom kontekstu je i Karamarko tražio da ne idemo u tu izgubljenu bitku, jer bi u tom slučaju mogli izgubiti puste milijarde. Obzirom da je sjajan diplomat, Plenković je uspio zauzdati slovensku histeriju glede dobivene arbitraže, s tim što je ta afera otkrila da smo izgubili mitološkog prijatelja, Njemačku. Taj pak detalj pedagoški je u konačnici koristan za odrastanje hrvatske nacije, premda je krivnja što smo izgubili Njemačku primarno na našoj strani. Pokazali smo se vanjskopolitički nedorasli, stopirali smo (Milanovićeva Vlada u prvom redu!) de facto ozbiljniji ulazak njemačkog kapitala, a s lex Perković zabetonirali smo sve njemačke rezerve prema nama.
Plenković je, dakle, uspio amortizirati slovensku histeriju, afirmirati dijalog kao buduću formu rješavanja problema, ali da bi u tom srazu velikih koji će u konačnici dati pravi pravorijek glede Pirana, zadržao trenutnu naklonost Amerike morat će učiniti puno više negoli je do sada napravio na hrvatsko-američkim odnosima. Naime, sam vrh američke države u nekoliko navrata je tražio, predlagao, nudio, inzistirao da se na Krku napravi terminal koji bi mogao primati i dalje transportirati plin, ali niti jedna hrvatska Vlada nije na tu temu de facto ništa napravila. A svaki put teren za američki angažman pripremila je sjajna Kolinda Grabar Kitarović!
Jer, od nas je LNG na Krku izrijekom tražio ne samo aktualni predsjednik Trump ovih dana, nego i Obamin zamjenik, moćni Joe Biden, ako se sjećate naglasaka njegove press konferencije nakon sastanka s hrvatskom Predsjednicom. Ali, Milanović i njegova Vlada ni na tu temu malim prstom nisu maknuli! Od onda do danas ništa se nije na tu temu dogodilo, kao ni godinama ranije. I to je jedna posebna tema koju bi valjalo istražiti i vrlo plastično bi se vidjelo tko je sve, a onda bi vidjeli i zbog čega, sabotirao ovaj kapitalni projekt koji nam već godinama stoji ispred nosa.
U trenutku kada Njemačka bezočno negira konstitutivnost Hrvata u BIH, u trenutku kada preko svake granice političke pristojnosti zagovara Srbiju, premda svjesna njenih velikosrpskih apetita, Hrvatska i njena Vlada ”osuđene“ su na tijesnu suradnju s Amerikom. Jer, ne stane li neki veliki igrač iza nas, mi ne samo da ćemo izgubiti Piranski zaljev, izgubit ćemo konstitutivnost Hrvata u BIH, a ekspresnom brzinom ćemo dobiti Srbiju kao vladara ovih prostora.
I sve se te međunarodne bitke sada igraju ”va bank“ pa tako unatoč činjenici da niti jedna zemlja nije ušla u Uniju, a da prije toga nije postala članica NATO pakta, drska Merkelica gura Srbiju u Uniju makar je ova demonstrativno odbila biti članica NATO-a!
Žele li, dakle, intenzivirati odnose s Amerikom, a bez sjajnih odnosa s najvećom svjetskom silom, našim susjedima bit će dopušteno da uzmu sve što je na meniju, Plenković i njegova Vlada će napokon morati svojim potezima pratiti ono za što je Kolinda pripremila teren.
No, američki predsjednik Trump riječima ne vjeruje i dok god se nešto konkretno ne bude počelo događati oko terminala na Krku, Amerika će prema nama strateški ostati rezervirana. Plenković to razumije i zato je ovih dana Vlada i donijela prve konkretnije odluke na tu temu, ali ponavljam, bilo bi korisno napraviti dubinsku analizu svih ovih relacija koja bi jasno pokazala snagu proruskog lobija koji sada nastupa s jasnom podrškom Njemačke. Pa sjetite se koju financijsku renesansu glede ulaganja u Hrvatsku je Rusija doživjela dok je šef državne imovine bio Mladen Pejnović!
S druge strane, iako je posebni povjerenik za Agrokor prepun superlativa za trenutnu situaciju u toj kompaniji, Agrokor ostaje trajna noćna mora za Plenkovića. Naime, nikada u modernoj hrvatskoj državi nikome se nije podilazilo tako kako se tretiralo famozni Agrokor i bez obzira kako se stvar rasplela, zauvijek će ostati fascinantno da u moru kršenja zakona na tu temu nitko jednoga dana nije završio u zatvoru. Naime, možda to Plenković ne razumije, no narod osim spašavanja radnih mjesta ništa manje ne želi afirmaciju pravde, a to za sada nije niti na vidiku.
A pogledajte tek medije! Kada je padao Miroslav Kutle, mediji su ga doslovno sotonizirali, ali kada se trese Agrokor, koncilijantnost medija je upravo zadivljujuća u odnosu na sve ono što izlazi na površinu u toj aferi. To je ista filozofija kao medijski tretman Jadranke Kosor koja je potpisala odlazak na arbitražu. Zamislite da su tako nešto potpisali Bruna Esih, ili Zlatko Hasanbegović, s kojim bijesom bi ih mediji napadali iz dana u dan!
Glede Agrokora je simpatično, ali i tugaljivo s druge strane, gledati napore Mosta da s klupe za rezervne igrače zabiju gol! Naime, oni pokušavaju dokazati ono što nacija intuitivno razumije, ali sustav ne dopušta potvrdu, da je, dakle, u cijeloj aferi bilo teških kršenja zakona. Naime, za te bitke njima trebaju opaki igrači, a ne dobronamjerni i čestiti, ali u osnovi apolitični bivši ministar Dobrović koji je nedavno napravio pravo političko samoubojstvo. Grmoja je posve u pravu kada ovih dana ističe da zbog Dobrovićevog gafa javnost neke relacije uopće nije upamtila. Najprije činjenicu da je ministar Marić uopće bio na toj kompromitirajućoj sjednici, jer niti to jedno vrijeme nije bilo jasno. Netko tko dolazi iz Agrokora mora znati kakva je tamo situacija i mora znati da je za interese države krajnje dubiozno dati kredit od 50 milijuna eura takvoj, već tada posrnuloj tvrtci. Od nekoga tko dolazi iz Agrokora, u ime obrane državnih interesa, za očekivati je da upozori na dubioze u firmi, da iskaže vlastitu skepsu, da kao najviši državni činovnik brani interes države, a ne da se suzdrži.
I što to znači suzdržati se samo od glasovanja? To je kao kada Čačić prebaci dionice svoje firme na ženu pa kaže da, molim lijepo, on nije u sukobu interesa! To je meritum priče, a ne je li se Marić izuzeo od glasovanja! Ministar financija nije tu da se izuzme od odgovornosti, već da založi svoj autoritet da država ne ostane bez 50 milijuna eura, a sada je prilično izvjesno da Agrokor taj kredit neće vratiti. Plenković će ovih dana reći da su i HABOR i stručne službe i sve razine te institucije i na kraju i nadzorni odbor, sve moguće instance dale zeleno svijetlo za taj kredit, ne uviđajući da baš te činjenice govore o truleži sustava. Jer, ako ni HABOR, ni HNB, ni Hanfa, ni Ministarstvo financija nisu znali istinu o Agrokoru, onda recimo laku noć državnim strukturama.
Dakako, prije će biti da su svi sve znali, ali su šutjeli. Ali, da bi to dokazali nisu dovoljni amateri poput Dobrovića. Nakon Dobrovićevog gafa koji je izgledao kao da golman sam sebi da gol, nitko nije primijetio kako tvrdi ovih dana Grmoja, ni to da je upravo ministar Marić predložio tu točku dnevnog reda koja govori o davanju kredita Agrokoru. Za vrijeme cijele rasprave je šutio, ali nema abolicije za tu šutnju, jer nema sumnje da je imao što reći na one silne laude o ”uspješnoj kompaniji“, koje se čuju na snimci uoči davanja kredita.
Ali, tako izgleda bitka Davida i Golijata i tako izgleda država u kojoj je moral prostor sprdnje, a ne razine na kojoj društvo počiva. Nema tog zakona koji se ne može izigrati i ako nemate društvenu svijest da nešto ne možete i ne smijete napraviti jer je duboko nemoralno, nema tog zakona koji može spasiti to društvo. To je današnja Hrvatska.
Mi, primjerice, do dana današnjega još ne znamo niti ukupno stanje u kompaniji! Puna četiri mjeseca nakon što je pukla afera, nemamo u zatvoru niti jednu jedinu osobu, a do dana današnjega nije utvrđeno je li se u poslovanju s mjenicama kršio zakon!
Napokon, treći veliki izazov koji čeka Plenkovića će, kako se očekuje, biti krajem godine- odluka o arbitraži vezanoj uz INU i MOL i dilemu jesu li Mađari došli do INE na kriminalan način ili je pak država zaustavljajući plinski biznis INI napravila štetu MOL-u od dvije milijarde kuna. Kuloarski se šuška da nemamo osobite šanse dobiti tu arbitražu i ako se to dogodi, bit će to strašan udarac i za Vladu i za proračun i za sudbinu INE, no da ne bismo bili zloguki proroci pričekajmo kraj godine.
U svakom slučaju Piranski zaljev, Agrokor i američka arbitraža o INI tri su kapitalna izazova za Andreja Plenkovića do kraja ove godine i po tome kako će plivati u tim relacijama ovisit će ključna ocjena uspješnosti njegove državničke i diplomatske vladavine u kojoj mu se za sada vještina ne može odreći.
Dakako, pravi raster za ukupnu ocjenu njegove politike ipak će dati rasprave na domaćem ideološkom planu, gdje najjači vjetar u njegova politička leđa daju lijevi mediji koji ga upravo fanatično brane kao što su to radili i sa Sanaderom.
Autor: Tihomir Dujmović/direktno.hr
