DON MARINKO MLAKIĆ: Biti plodno tlo za Božju riječ
Prispodoba o sijaču prva je od sedam prispodoba u Matejevu evanđelju kojima Isus tumači narav kraljevstva nebeskog. Iza nje slijede prispodobe o kukolju, o gorušičinu zrnu, o kvascu, o skrivenom blagu, o dragocjenom biseru te o ribarskoj mreži. Njima se u slikama slušateljima predočuje narav Isusova poslanja, u središtu kojeg je navještaj Kraljevstva nebeskog, te ih se potiče na osobno i slobodno opredjeljenje za isto. Ovdje treba imati u vidu da su Isusovi sunarodnjaci imali različite vizije kraljevstva koje bi po Božjem obećanju Mesija trebao ostvariti. Najčešće one nisu bile baš odviše duhovne naravi, odnosno nisu bile usmjerene na prekogrobnu stvarnost koja onda određuje sadašnjost. Njihova očekivanja bila su više političke i socijalne naravi.
Mijenjati ljudska razmišljanja uvijek je teško i nezahvalno. Isus se zato u svom tumačenju Kraljevstva nebeskog trudi što više prilagoditi slušateljima. Govori razumljivim jezikom, vrlo jednostavno i jasno, ali i beskompromisno. Koristi slike i usporedbe iz svakodnevnog života. Ne daje gotove fraze, nego izaziva na razmišljanje. Njegove usporedbe lako je protumačiti. Nije potrebna velika mudrost ili naobrazba. Više od toga potrebno je povjerenje i htjenje da se razumije, potrebno je otvoreno srce. U tumačenju ove prispodobe Isus, citirajući proroka Izaiju, jasno naglašava da je razlog nečije nevjere, odnosno ne prihvaćanja Božje riječi, ”usaljeno srce naroda”, ”začepljene uši i oči”, nespremnost da Božju riječ ispravno prihvati te se obrati.
Sama prispodoba o sijaču vrlo je jasna. Isus je sam tumači. Ona Kraljevstvo nebesko predstavlja kao Riječ koja poput sjemena pada na tlo i, ovisno o tlu na koje pada, (ne)raste i (ne)donosi rod. Kraljevstvo Božje treba biti zajedničko djelo čovjeka i Boga. Bog je sijač koji sije, a čovjek je tlo na koje sjeme pada. Različita tla predstavljaju različit odnos ljudi prema Božjoj riječi. Jedni jednostavno ne mare za nju i žive kao da je nema. Puštaju da je ”ptice pozobu”. Drugi se lako oduševe, ali još lakše splasnu u svom oduševljenju kada naiđu kušnje. Treći je čuju, ali joj ne daju dovoljno prostora u svom srcu, te ona biva ugušena od briga za vremenita dobra. Samo oni koji u srcu imaju pravo, plodno tlo, koji potpuno prihvate Božju Riječ, njeguju je i daju joj da izraste i razvije se, samo ti donose rod.
”Tko ima uši da čuje, neka čuje!”
Ova prispodoba vrlo jasno želi istaknuti kako je od presudne važnosti da svatko od nas vodi računa o svom odnosu prema Božjoj riječi. Božju Riječ najprije valja slušati, čuti je ozbiljno i dati joj prostora u svojoj nutrini. Ona nije obična riječ, nego je Božji govor koji je ”riječ života”, ”istina koja oslobađa” i onda kada mi tu istinitost ne možemo dokučiti. Valja ju najprije htjeti prihvatiti, slušati je i onda kada je ”tvrda besjeda”, kada poziva na obraćenje, ne dovoditi je u pitanje kao ljudsku riječ koja je nesavršena i nedomišljena. Božja Riječ može donijeti rod samo onda kada je i shvatimo kao Božju, kao onu koja je neupitna istina, ali koja treba otvoreno srce, plodno tlo u kojem će se razviti. Jasno je dakle da za to nije dovoljno samo pasivno slušati, već Isus želi da svaki čovjek bude aktivan suradnik u vlastitoj preobrazbi koji ima u nama učiniti njegova Riječ.
Uloga slujšatelja upravo je onoliko važna, koliko je važno dobro tlo za sjeme. Bog u čovjeka ima ogromno povjerenje. Dajući nam dar slobode i razuma učinio nas je sposobnima da mu budemo sugovornici i suradnici. Sugraditelji Božjeg kraljevstva. Ta stvaralačka moć, koju od Boga posjedujemo, zapravo se na najbolji način ostvaruje u suradnji s njegovom Riječju, koju on sije u naša srca i želi nas po njoj učiniti novim plodonosnim stvorenjem.
Samo nas Božja riječ može učiniti plodnima, životnima. Zamislimo jedno zrno pšenice, koje, kad izraste, obiluje plodom. To smo mi. Takvi bi smo trebali biti. Vjerujem da svi iz iskustva vlastita života i života ljudi oko sebe možemo jasno vidjeti kako kad-tad čovjekov život, koji netko živi samo za sebe, postaje prazan, besmislen, neplodan, jadan… A život onoga koji se istinski trudi oko dobra, pravde, ljubavi i pomirenja na kraju postaje blagoslov za nj i za sve oko njega.
Stvoreni smo da idemo i rod donosimo. Po plodovima vlastitog života možemo prepoznati koliko smo svoje srce učinili plodnim tlom za Boga i za njegovu Riječ.
don Marinko Mlakić
