Zvonimir Hodak: Zemlja s posebnim potrebama
U Zagrebu je zabilježen sljedeći razgovor: “Reci mi zašto se ovi naši na vlasti svim tim EU činovnicima klanjaju do poda?” “Zato što odlaze s pozornice!”
{jathumbnail off}Ideološke floskule koje razmjenjuju desni i lijevi postaju iritantne svima koji su bez posla, zdravstvene skrbi ili čak kruha. Dobro! Nije baš sve tako crno! Uz ovakvu zdravstvenu skrb riješili smo pitanje penzića. Rijetko će tko od budućih penzića doživjeti san da jednom dodje u mirovinu i uživa u 2.000 kn mirovinice. Već je izračunato koliko će nam oni koji su danas zdravstveno zaštićeni, kad odu s ovog svijeta, donijeti milijuna uštede. Međutim, koliko god depresivni bili i koliko god da nam je teško, relativnu utjehu mogu nam pružiti gledatelji Žikine dinastije. Zamislite kako je tek njima! Osim što prolaze kroz sve gospodarske traume kao i mi ostali, oni još moraju živjeti i u zemlji koju mrze, koja im se gadi i za koju nisu nikada ni sanjali da bi mogla jednog dana postati njihova mora stvarnosti. A Sava ipak već preko 22 godina teče uzvodno i nikako da promijeni tok!
Igor Mandić zablistao je već davno na novinarskom nebu u Vjesniku u srijedu (VUS). Napravio je tada kesten pire od tvrdokornog orijunaša Miloša Žanka. Njegov komentar “Kesten pire Miloša Žanka” uoči Hrvatskog proljeća 1971. g., bio je lijek za oči i dušu onih koji su svoje snove o Savi koja teče uzvodno morali okajavati u Staroj Gradišci, Lepoglavi i po ostalim jugo-sanatorijima gdje je dr. Broz liječio bolesne nacionaliste. Danas se vjerojatno Miloš Žanko zlobno cereka među oblacima vidjevši kako ga je Igor, u tvrdoj vjeri u jugoslavenstvo, debelo ostavio iza sebe. Mandić danas misli i piše kako je Oluja i proslava Oluje “cirkusijada”. Igorovi prijatelji nisu tako mislili 5. kolovoza 1995. g., i sigurno im nije tada bilo do cirkusiranja. Ni Igoru sigurno ne bi bilo ništa smiješno kad bi se morao naći oči u oči s onima koji su tu “cirkusijadu” priredili Igorovim ljubimcima.
Mandić se zgraža nad onima koji su, nakon Oluje, na srpske kuće pisali ustaškom latinicom “zauzeto – Hrvat”. Igorova memorija pamćenja je doista specifična. Ne sjeća se pa se stoga i ne zgraža, kad su u kasnu jesen 1991. g., na hrvatskim kućama u Vukovaru, Slunju, Drnišu, Petrinji, Korenici, Saborskom i drugim hrvatskim gradovima osvanuli natpisi na Mandićevom “intimnom pismu” (ćirilici) “zauzeto – Srbin”. Zanimljivo je kako su sve te kuće izgrađene u Hrvatskoj. Zamislite da su kojim slučajem Hrvati napisali i na jednoj jedinoj kući u Srbiji latinicom “zauzeto – Hrvat”. Igor bi to sigurno izludilo do mjere da bi morao na liječenje!
Međutim kad bi Igor bio samo izuzetni ekscesni primjerak u Lijepoj našoj bilo bi super! Međutim, horde jugonostalgičara bauljaju sve više Hrvatskom udarajući se u svoja nostalgičarska prsa i mrmljajući “svi smo mi Igor!”
Nedavno su Novosti objavile anketu u kojoj su “poznati Hrvati ustvrdili da je Deklaracija o Domovinskom ratu sramotna laž, a Srbi su žrtvena janjad.” Raspričao se o toj anketi jedan od igora, notorni jugofil Oliver Frljić. Kaže on kako je protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj politički kapital desnice, a dogođaji s ćirilićnim pločama u Vukovaru doveli su Hrvatsku iz latentne u akutnu fazu. Zna on što je to akutna faza! On je u toj fazi valjda još od 5. kolovoza 1995. g., a stanje mu je postalo još akutnije oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču.
Javio se i poznati Hrvat Mate Kapović koji je zaključio da je ćirilica poslužila za destabilizaciju aktualne hrvatske vlasti dočim su Srbi samo pogodna žrtvena janjad. Kao i nevjernici i homoseksualci prije toga. Briljantna analiza, skoro u stilu i na razini Ante Tomića. U sličnom stilu javio se i bard povijesne misli iz Splita Dragan Markovina, skuživši u tren oka da “histerija ulične desnice u pogledu ćirilićnih natpisa nikako nije spontano okupljanje naroda.” Usput je opleo i predsjednika Josipovića koji tobože, hineći potrebu za dijalogom, daje legitimitet rušiteljima ustavnog poretka i civilizacijskih normi. Zna Dragan kako se u zlatna komunistička vremena postupalo s takvim rušiteljima ustavnog poretka. Od Golog otoka do Gradiške Stare naši nacionalistima mast vade!
Ivo Brešan je ipak optimist! On nas podučava da “ovaj sadašnji nacionalizam i protusrpstvo nisu ni približno takvog intenziteta kakvog su bili u vrijeme raspada Jugoslavije.” To je stvarno aku tna bolest, i to neizliječiva. Znači, u jesen 1991. g., vladao je nacionalizam i protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj. Takvi su Hrvati, želi nas Brešan osvijestiti. Umjesto da bratskim Srbima i JNA nosimo kruh, sol i rakiju ljutu dok su oni ubijali i istjerivali sve Hrvate iz trećine Hrvatske, mi smo gajili protusrpsko raspoloženje. Brešan ne razumije da su Rusi i Židovi mrzili Nijemce od 1941-45. godine. Nije mu jasno od kuda toliko mržnje među narodima! Brešan je uvaženi pisac kojeg mnogi smatraju većim i od Jože Horvata. Joža je još davne 1971. g., imao identične napredne stavove kao i Brešan danas tražeći zajedno s Gustavom Krklecom da se nacionalistička banda hapsi jer bi inače jednog dana Sava mogla poteći uzvodno. Međutim, za razliku od Brešana, Joža Horvat je bio vizionar.
Poznatog Slaveka Goldsteina neću citirati jer su njegovi opće poznati stavovi o Hrvatima navodno prihvaćeni jedino u njegovom stanu.
Vrlo su analitični kazališna redateljica Snježana Banović i Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Snješka, koja je preko noći postala i profa na Kazališnoj akademiji, s jezom se sjeća kako su Srbi 1990. g., preko noći ukinuti kao narod, a sad se, preko ćirilice, srpsko pitanje definitivno rješava. Nešto kao “final solution”! Ako se to stvarno dogodi, kako će Sneška dalje napredovati? To su stvarno bila grozna vremena, što se vidi i po tome kako je Sneški bilo strašno i kako je onemogućena u karijeri i društvenom angažmanu. Srbi se malo našalili postavivši balvane, a Hrvati, onako potpuno bez ikakvog smisla za humor, počeše se odupirati i ustašoidno ukinuše Srbe. Tako danas osta samo 30 % Srba u hrvatskoj Vladi iako bi ih, s obzirom što su sve propatili po Sneški I sličnima, trebalo biti bar 80 %. Snešku jako ljute povlaštene mirovine i druge privilegije branitelja, valjda stoga što ih nisu dobili i oni Srbi koji su sudjelovali u ratu protiv Hrvatske. Ona vjeruje kako je dovoljno što dajemo skoro milijardu kuna za antifašističke borce, a ovima iz Domovinskog rata ne treba ništa dati. Nema veze što se broj antifašističkih boraca nikako ne smanjuje tako da postaje upitno jesu li neki od onih što još danas primaju mirovine otišli u rat s tri ili pet godina. Međutim, Sneška se samo zgraža nad braniteljima Domovinskog rata i nad Stožerom za obranu Vukovara i ne može da ‘veruje’ što se to danas događa u Hrvatskoj!
Zdenko Duka je, pak, napokon shvatio da “oni ne žele da u Hrvatskoj uopće ne bude Srba”. Bravo Zdenko! Vrlo mudro! Tronut sam analizom vukovarskog ustašluka. Zdenko kaže da su branitelji tobože stvorili Hrvatsku, a sad žele odlučivati što je totalitarno i antidemokratsko razmišljanje. Kao izvorni demokrat, Zdenko zamjera medijima, što onima koji žele da Srba uopće ne bude u Hrvatskoj, posvećuju bilo kakvu pažnju. Ima toliko drugih atraktivnih tema koje bi taj medijski stručnjak želio vidjeti u medijima. Recimo: gospodarski uspjesi Vlade nakon HDZ-ove kleptomanije koju je provodio Dukin ljubimac dragi Ivo; dirljive priče skupljača flaša iz kontejnera; priče iz prenapućenih pučkih kuhinja. Umjesto takvih tema, priglupi mediji stavljaju na naslovnice one koji su stvarali i branili Hrvatsku. Pa zna Duka da je Hrvatska stvorena na bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti još od AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Duka je uvjeren kako mrki i zločesti stožeristi, koji su ljubav prema bratstvu i jedinstvu očeličili u srpskim logorima nakon pada Vukovara, dobivaju krila i nezasluženu pažnju u medijima. Sjeća se on sa sjetom vremena kad je drug, partijski sekretar jednostavno zabranio medijima da daju prostor nacionalistima, osim ako se radilo o osmrtnicama.
U Donjem Lapcu po prisvajatelju hrvatskog narodnog blaga nazvana je ulica imenom Vuka Karadžića. Oštećeni Hrvati zovu je pak Ulicom Vuka Kradžića! (uzeo od Vlade Šimenca “Pričam ti vijesti”).
Hrvatskim se radnicima otvara napokon lijepa i obećavajuća perspektiva. Sto dvadeset i sedam godina od čuvenog štrajka u Chicagu ministar Mirando Mrsić ispravio je krivu drinu. Gotovo, basta, zaboravite! Nije ovo Chicago! Nema više osam sati rada, osam sati odmora i osam sati spavanja. Blažena Juga! Četiri sata rada, osam sati odmora i dvanaest sati spavanja. Još ni danas nikome nije jasno zašto je Juga propala! Mirando misli da bi nova formula trebala glasiti: osam sati rada, osam sati odmora, ali nema spavanja. Odmah nakon odmora natrag na posao! Nije to baš čista fikcija! Živ čovjek, a osobito Hrvat, može se na sve priviknuti. To je već iskušao na svom magarcu jedan Dalmatinac iz vica. Tek što se njegov magarac navikao raditi bez jela, iznenada je krepao. Da magarac nije krepao, taj bi Dalmoš danas sigurno bio ministar rada u Kukuriku koaliciji, i sigurno bi onda ova vlast dobila i naredne izbore.
Prije prošlih izbora glasnogovornica Gonga je navodno izjavila da će se prvi neslužbeni rezultati znati dva dana nakon izbora, a prvi službeni dva dana prije izbora (uzeo od Vlade Šimenca “Pričam ti vijesti”).
Razmišljam da, ako Kovačeva Hrvatska prođe Island i ode u Brazil, kako će to podnijeti moj omiljeni podoficir Ante Tomić. Ima Ante pravo. Island nas je prvi priznao i sad je vrijeme da mu vratimo dug. Iako bi Ante možda radije da nas nitko nije priznao jer bi tada Hrvatska imala puno manje dugova. Ante bi tako ostao živjeti u propaloj Jugi i možda bi čak napredovao u oficirskoj karijeri, dočim Jutarnji ne bi morao izdati cijelo izdanje posvećeno Antinoj polemici s Ninom Raspudićem koji ga se usudio dodirnuti na njegovom novinarskom pijedestalu. Polemika je to kao da je Mika Špiljak polemizirao s Fricom Krležom. Tko je Mika – odlučite sami!
U Zagrebu je zabilježen sljedeći razgovor: “Reci mi zašto se ovi naši na vlasti svim tim EU činovnicima klanjaju do poda?” “Zato što odlaze s pozornice!”
Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
