Danira Matijaca: Vjerujem da će upravo kršćani biti važni pokretači zbiljskog napretka i razvoja demokracije u Hrvatskoj

Poštovana gospođo Matijaca, posljednjih dana svjedočili smo velikim požarima koji su stigli stigli nadomak samog Splita, čiji ste i Vi stanovnik. Riječ je o tragediji koja je duboko potresla jug Hrvatske, ali koja je s druge strane ponovno kod ljudi pobudila solidarnost i zajedništvo koji su karakterizirali hrvatski narod i u vrijeme Domovinskog rata. Zašto to zajedništvo i solidarnost ne možemo češće vidjeti i u „mirnodopskim“ uvjetima?

U mirnodopskim uvjetima, bez požara, poplava i ratova, solidarnost na djelu nije dovoljno medijski atraktivna, kako bi rekao premijer, a ona zasigurno postoji. Kada smo sigurni ili se barem tako osjećamo, zaboravljamo na zahvalnost i ono što je bitno, pa se često usmjeravamo na nebitno. Kamere su usmjerene na nečiji izgled, modni izričaj, a jezici nam se razvezuju kad treba braniti svoj stav o svemu i “pošto-poto”, bez obzira na kvalitetu argumenata. Naš je javni prostor tada zagušen prepirkama, umjesto da je ispunjen razumnim raspravama, čime se sve dublje zakopavamo u svoje političke i svjetonazorske rovove i pucamo svatko iz svog oružja na one druge. Tada funkcioniramo na principima napada i obrane, pa se naša pozornost usmjerava na traženje tuđih mana i propusta, a uočavanje onog što je dobro nije zanimljivo javnosti, pa onda ni medijima.

Taj odnos između medija i javnosti koja se hrani uglavnom lošim vijestima i skandalima dvosmjeran je proces i začarani krug kojeg prekidaju izvanredne situacije, kada svima postaje jasnije što je uistinu bitno. Zato se djela solidarnosti u mirnodopskim uvjetima ne ističu toliko, premda ih ima, a osjećaji zajedništva i pripadnosti svojoj Pozarnzajednici zbog toga slabe, pa naposljetku i sama motivacija za solidarnost slabi. Narod se u takvim okolnostima sve više osjeća nemoćno i bezvoljno, a svoje frustracije iskazuje najčešće na društvenim mrežama i novinskim portalima.

Sama frustracija, kojoj dokaze nalazimo na spomenutim mjestima, zapravo ukazuje na to da svaki čovjek u svojoj biti teži nečem višem od onog što nalazi u medijskoj uobičajenoj stvarnosti. Izvanredna situacija, na neki čudan način, otkriva čovjekovu bit – da je on važan dio svoje zajednice, da je njegovo dobro ujedno i dobro njegove zajednice, kao i obrnuto. U takvim situacijama čovjek otkriva da nije posve nemoćan, da može djelovati zajedno s drugima i zato osjeća ponos i zahvalnost na onome dobru koje se zajednički postigne i koje se od drugih tada prima. Postaje svjestan sebe kao dobrog bića i drugih koji jednako tako mogu biti dobri. Primjer nedavnog požara u Splitu i njegovoj okolici to potvrđuje. Tako je bilo i u Domovinskom ratu.

Vodili ste niz televizijskih emisija u kojima ste problematizirali odnos Crkve i države. Kako komentirate postupke pojedinih političara i intelektualaca lijevo-liberalne provenijencije koji bi Crkvi zabranili da iznosi svoja stajališta o aktualnim društveno-političkim pitanjima? Gdje je u tim slučajevima „sloboda govora“?

Bolujemo od predrasuda i svojevrsnog straha od onih koji vjeruju i misle drugačije. Predrasude se hrane lošom informiranošću, a one su u suvremenom hrvatskom društvu naročito izražene prema vjernicima i potpomognute sadržajima većine vodećih medija, za koje su odgovorni njihovi novinari i urednici. Naime, velik broj popularnih kolumnista u Hrvatskoj, pa tako i političara i intelektualaca lijevo-liberalne provenijencije, koji su inače vrlo vješti u izričaju, s velikom strašću javnosti predstavljaju vlastitu negativnu sliku o Crkvi i njenim članovima, potkrepljući je probranim, a ne cjelovitim informacijama o vjeri i Crkvi.

Oni zapravo o vjeri i Crkvi znaju samo ono što ih zanima i što dobro opravdava njihovu sliku. Nije im poznato poslanje Crkve u svijetu, niti njen nauk u cjelini, pa je iz svoje pozicije vide kao društvenu štetočinu, relikt iz prošlosti, kočnicu svake vrste napretka te kao neprijatelja ljudskih prava i sloboda. S tim u vezi, vjeruju da velikodušno i herojski brane prava i slobode kad god se zalažu za isključivanje Crkve iz procesa komunikacije u javnoj sferi. Glas Crkve u javnosti im je nepodnošljiv, pa će čak i ona neupitno dobra i karitativna djelovanja Crkve nazvati licemjernima i obavezno postaviti pitanje tipa: „a zašto nisu nešto drugo?“

Pozitivno iznenađenje predstavljali su pohvalni natpisi o don Damiru Stojiću koji je na Ultri dijelio vodu partijanerima Don Damir Stojici nudio im se za svaku vrstu pomoći, ali odmah je nakon toga uslijedilo pitanje: „a zašto nije gasio požar?“. Taj odnos prema Crkvi je krajnje iracionalan i pun nepovjerenja, a napaja se na nečemu što je profesor Tomac nazvao mentalnim komunizmom. Naime, svi smo u komunizmu, na obveznim satovima marksizma u školama učili da je vjera opijum za priglupi narod te da je jedino razumno vjerovati kako Boga nema, i o tome nema rasprave.

Crkvu napadaju kao zastarjelu instituciju koja počiva na nerazumnim dogmama radi vlastitog samoodržanja i bogaćenja, a uopće ne uočavaju vlastite dogme – nedokazive tvrdnje u koje vjeruju s velikom strašću, a izgradili su ih na nepotpunim informacijama i pretpostavkama. Optužuju je za uskogrudnost i isključivost, a ne primjećuju vlastitu zatvorenost i nespremnost da saslušaju drugačije mišljenje i promjene stavove kad su suočeni s dobrim argumentima. Zato je i dalje za njih Crkva sa svojim učenjima “narodni neprijatelj” kojeg za „dobro naroda“ treba odstraniti iz javnog prostora ili barem javno ušutkavati i posramljivati, što naravno nema veze s demokratskim načelima i kulturom javne rasprave u kojoj bi trebale sudjelovati sve sastavnice društva. Berlinski zid u mnogim hrvatskim glavama još uvijek, nažalost, nije srušen.

Kako kao iskusna novinarka i voditeljica ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu? Nerijetko se može čuti mišljenje kako jedino novinarska struka može konkurirati političkoj kad je u pitanju neetičnost i nemoral?

Od kojeg god da suvremenog problema u hrvatskom društvu pođemo, tražeći njegove uzroke, najčešće dolazimo do onih koji se nalaze u dugogodišnjem životu hrvatskog naroda u komunističkom sustavu. Stotinu puta ponovljene laži postale su istine, novinari su svoju profesiju gradili uz tipična ograničenja totalitarnih sustava, a „preko noći“ nismo ni mogli školovati novu generaciju profesionalnih novinara, neopterećenih predrasudama i marksističkom doktrinom. Profesori na novinarskim fakultetima nisu se promijenili, niti je tada bilo prikladno provesti takve strukturalne nagle promjene.

Naime, u vrijeme borbe za neovisnost hrvatske države, koje je uslijedilo odmah nakon demokratskih promjena, bilo je ključno od „neprijatelja“ ideje hrvatske samostalnosti učiniti „prijatelje“, ili barem lojalne građane i pripadnike akademske zajednice koji u vrijeme ratnog vihora neće raspirivati socijalne nemire, do čega bi zasigurno došlo da su se dogodile nagle promjene u akademskoj strukturi koja je na društvenim fakultetima bila dominantno podobna nekadašnjem režimu. Zbog svega toga bilo je logično da su studenti novinarstva u našoj mladoj državi još dugo godina, pa tako i danas, bili izloženi učenju novinarstva koje nije posve oslobođeno totalitarnih navika da se „neprijatelja“ napadne svim sredstvima, da se koriste „ad hominem“ argumenti umjesto dobrih argumenata, da se ne traži istina nego brani vlastita dogma pod svaku cijenu.

Traženje istine pretpostavlja objektivnost, istraživački pristup koji problem sagledava sa što više strana, provjeravanje informacija i odgovorno promišljanje o posljedicama napisanog ili izgovorenog. Zato u nas još uvijek uglavnom nema istraživačkog novinarstva, zato je dovoljno da građanin prijavi neki problem i da se od njega napravi skandal, a nedostatak informacija s „druge strane“ pravda se onim izjavama: „nismo dobili informacije“, „nitko nam nije odgovorio“ i tome slično. Pa zadatak je novinara da dobije svemoguće informacije, i dok ih nema ne može objavljivati priču, pogotovo ako se njome dovodi u pitanje ugled i dostojanstvo bilo koje osobe.Novinar bi javnosti trebao podastrijeti sve provjerene informacije, a ne je brzopleto opskrbljivati vlastitim procjenama i podastrijeti sve provjerene informacije, a ne je brzopleto opskrbljivati vlastitim procjenama i pretpostavkama, proglašujući ih istinama i činjenicama. U nas vrlo često novinari preuzimaju ulogu sudaca u svim procesima, sami sebi pripisuju autoritet jedinih valjanih tumača što je to pravedno i dobro, a građani im lako povjeruju, jer i sami nisu previše zainteresirani za traženje točnih informacija iz različitih izvora. Također, novinari uglavnom političare opisuju kao bahate i prepotentne, a ne vide da i sami očigledno imaju takvih sklonosti. Naravno da se to odnosi i na mene – svi upadamo u zamku pametovanja, pa premalo ozbiljno slušamo što drugi ima za reći, a previše samo tendenciozno i retorički pitamo.pretpostavkama, proglašujući ih istinama i činjenicama. U nas vrlo često novinari preuzimaju ulogu sudaca u svim procesima, sami sebi pripisuju autoritet jedinih valjanih tumača što je to pravedno i dobro, a građani im lako povjeruju, jer i sami nisu previše zainteresirani za traženje točnih informacija iz različitih izvora. Također, novinari uglavnom političare opisuju kao bahate i prepotentne, a ne vide da i sami očigledno imaju takvih sklonosti. Naravno da se to odnosi i na mene – svi upadamo u zamku pametovanja, pa premalo ozbiljno slušamo što drugi ima za reći, a previše samo tendenciozno i retorički pitamo.

Medijska je scena duboko polarizirana, svatko ima svoja medijska mjesta na kojima se informira, a ona „tuđa“ izbjegavaju se u širokom luku. To podjednako vrijedi za sve skupine u društvu, pa tako i za kršćane koji vrlo često čitaju samo „svoje“ novine i portale. Događa nam se medijska getoizacija koja onemogućava kvalitetne javne konverzacije među neistomišljenicima i traganje za istinom koja, kako kaže Kant, svoju snagu testira pred svakim razumnim bićem.

Osobno ne volim gledati na neke novinare i urednike kao na zlonamjerne i neetične ljude. Više sam sklona misliti da je ono što danas imamo u Hrvatskoj posljedica nesretnih povijesnih okolnosti, nedovoljnog znanja i površnosti te činjenice da je svugdje u svijetu neovisno novinarstvo samo ideal kojem se teži, a da vlasnici i financijeri medijskih kuća koriste sedmu silu za promociju svojih interesa i manipulaciju građanima. S pravom više moramo očekivati od onih medija koje sami financiramo, poput HRT-a, a s tim u vezi, čini mi se da ipak postoje pozitivni pomaci u većoj heterogenosti izraženih mišljenja.

Mnogi strukturni problemi s kojima se Hrvatska susreće vuku korijene iz vremena komunističke Jugoslavije. Je li Inicijativa tri mora, koju u Hrvatskoj ponajviše promiče predsjednica države, lijek za uklanjanje negativnog naslijeđa iz bivšeg sustava?

Prema onome što sam pročitala u komentarima kolumnista koji o tome imaju različita mišljenja, rekla bih da je to lijek. Tim više jer sam primijetila u komentarima na društvenim mrežama i na novinskim portalima da se velik dio građana koji još uvijek smatraju Tita pozitivnom povijesnom osobom, a nekadašnju komunističku državu boljom i uređenijom od današnje RH te čak dovode u pitanje smisao postojanja same RH, mahom negativno izjašnjava o predsjednici i spomenutoj inicijativi. Također, u posljednje vrijeme svjedočimo medijskim napadima na predsjednicu zbog onog što uopće nije bitno za njenu funkciju. Tako se komentiraju njezin izgled, odijevanje, pokreti, ne bi li se javnosti predsjednica prikazala kao politička neznalica i manekenka kojoj je prvenstveni cilj biti lijepa. Na taj se način pozornost javnosti, u slučaju predsjednice, želi skrenuti od onog što ona čini na ono kako izgleda.

Posljednji medijski sadržaj koji sam pročitala o njoj odnosio se na način kako pjeva himnu, a za cilj mu je vjerojatno bio ismijati predsjednicu i njezino pjevanje. Kao što znamo predsjednica nije pjevačica nego političarka, pa mi uopće nije jasno zašto bi za budućnost ovog naroda bilo važno njezino pjevanje. Također saznali smo da ona posjećuje solarij i odlazi kod kozmetičarke, što se dosada u našoj javnoj sferi koja se upinje biti naprednom i liberalnom, nije smatralo grijehom. Štoviše, odlasci kozmetičarima i briga o svom izgledu se naveliko reklamiraju u svim medijima, zar ne? To su sve školski primjeri pokušaja diskvalifikacije predsjednice kao sposobne političarke, i to samo zato jer je žena, i to ne bilo koja, nego ona koja se drznula reći da je komunizam bio zločinački sustav, pa je čak i Titovu bistu maknula iz svoga ureda.

Vjerujem da je, primjerice, i Vesna Pusić odlazila kozmetičarkama, ali mi o tome nismo ništa znali. Za mene je taj pokušaj diskvalifikacije jeftin, ali mnogi nasjedaju, a nelogično je da dolazi od strane onih koji promoviraju jednakopravnost spolova i veću uključenost žena u politici. Sada možemo zaključiti da su za njih u politici dobrodošle samo one žene koje promovirajuodređeni sklop vrijednosti i političkih ciljeva, što dakako nema veze s demokratskim načelima.

Budući da se ja osobno zalažem za antifašizam koliko i antikomunizam, predsjednici RH dajem punu potporu u njenim nastojanjima oko mentalne lustracije našeg društva od komunističkog mentaliteta, kao i za inicijativu Tri mora kojom se Hrvatska želi pozicionirati izvan regije bivših sastavnica Jugoslavije. Mislim da tom inicijativom predsjednica nastavlja proces istinskog razdvajanja Hrvatske od Jugoslavije koji smo započeli u devedesetima.

U tijeku je savjetovanje o tzv. Instanbulskoj konvenciji koja promiče tzv. rodnu ideologiju, a čiji bi sadržaj postao obvezujući tek nakon možebitne ratifikacije Hrvatskog sabora. Kako će se prema Vašem mišljenju postaviti Hrvatska vlada u ovome slučaju?

To ovisi o tome koliko će u tom trenutku izbori biti blizu ili daleko. Vidjeli smo da je nedavno Njemačka legalizirala istospolne brakove i da očigledno postoje jake političke struje koje u sve države članice EU žele uvesti takve zakone, kao i promicati rodnu ideologiju. Ni Vlada RH nije zaštićena od takvih pritisaka. Međutim, Vlada je izložena i unutarnjim pritiscima koji dolaze od samog naroda, što smo vidjeli na primjeru uvođenja zdravstvenog odgoja u državne škole i provođenja referenduma U ime obitelji. Otpor je javnosti, koju većinom čine građani koji drže do tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i naravnih zakona, bio snažan, a Vlada Zorana Milanovića pokazala je određeni stupanj responzivnosti i tada smijenila aktualnog ministra, a sam je referendum pokazao što većina misli o definiciji braka.

Također, dio je javnosti snažno reagirao na kurikul koji je nedavno predlagao tim za obrazovnu reformu na čelu s Borisom Jokićem. Veliki se dio akademske zajednice i građana argumentirano suprotstavio predloženim sadržajima, a javnost je, zahvaljujući nekim novinskim portalima, saznala neke pojedinosti iz takvog prijedloga. Ne znamo koliko se naša javnost u međuvremenu promijenila i je li se umorila od opiranja, ali znamo da je u vrijeme HDZ–ove Vlade Ive Sanadera prošao Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je tada odškrinuo vrata sudskim procesima u kojima se dovodilo u pitanje prava vjeroučitelja da na vjeronauku iznose crkveni nauk o homoseksualnosti. Čini se da je veći problem kada se takav sustav vrijednosti pokušava u Hrvatsku uvesti u vrijeme vladanja HDZ-a, stranke koja za sebe kaže da je demokršćanska i konzervativna.

Zbog nedovoljne demokratske osviještenosti i znanja mnogi glasači HDZ-a misle da nije pametno javno kritizirati svoju stranku i ići „na ruku“ onim „drugima“, a kamoli javno prosvjedovati protiv poteza Vlade koju predvodi njihova stranka. Uglavnom mrmljaju između sebe, a do sljedećih izbora, sve zaborave. Tome pomaže i vješta manipulacija vladajućih kojom uvjeravaju svoje birače da je kritiziranje njih smišljeno od strane onih „drugih“ i da to nema previše veze s onim što oni objektivno pogrešno čine.

Da, opoziciji odgovara kritika vlasti, ali postoje li opravdani razlozi za kritiku? I u nedavnom požaru u Splitu to smo mogli primijetiti, pa su svi koji su se drznuli kritizirati lokalnu i nacionalnu vlast zbog različitih propusta, odjednom postali neprijatelji države, jugofili ili, u najboljem slučaju, samo naivci. Nebrojeno sam puta pročitala komentare – „zašto ga napadate, pa on je naš?“. I takav je pristup građana naslijeđe komunističkog mentaliteta u kojem su se politički filmovi prikazivali isključivo u crno-bijeloj tehnici. S tim u vezi, budu li izbori dovoljno daleko, a pritisci izvana snažni, moguće je da postojeća Vlada ratificira konvenciju i obrazloži je s onim „mi smo osobno protiv, ali…“. Nadam se da se to neće dogoditi i da će građani tradicionalnih uvjerenja zadržati spasonosnu kritičnost prema vlastima.

Ima li Hrvatska uopće političare koje bi se moglo označiti kao „demokršćanske“?

Demokršćanska politika uključuje promoviranje i zaštitu vrednota obiteljskog života, kulture života i poštivanje naravnih zakona. Ali, isto tako ona uključuje i snažnu socijalnu politiku, skrb za nemoćne, zaštitu radništva i dostojanstva svake osobe. Također, ona pretpostavlja i skrb za zajednički dom – planet Zemlju, dakle ekološku sviještenost. Mislim da u gotovo svakoj stranci ima nekih elemenata demokršćanstva i zato na političare i stranke ne bismo trebali gledati kroz crno-bijele leće, pa ih etiketirati kao isključivo demokršćanske ili nedemokršćanske.

Koliko je pojedina stranka pretežito demokršćanska može se suditi prema zakonima koje je promovirala ili donosila u Saboru. Koliko su naši zakoni prožeti demokršćanskim načelima i koja ih je stranka donosila? Činjenica je da je u RH nedjelja još uvijek radna, da se zakon koji regulira pitanje abortusa nije promijenio od 1978., da se ljudi deložiraju iz jedine nekretnine koju posjeduju, da je pomoć države bolesnima i invalidima mizerna, da se na pregled u državnim bolnicama čeka mjesecima, da se za kupnju veće nekretnine, nakon što se proda manja (i to zbog širenja obitelji), mora državi platiti porez, da osoba koja doživi moždani udar radi dugotrajne rehabilitacije diže kredit i sama plaća veći dio troškova. Puno toga ima što ne priliči baš demokršćanstvu, pa zaključujem da mi do sada na vlasti nismo imali izrazitih demokršćanskih stranaka.

Naravno, bilo je tu i demokršćanskih mjera, poput uvođenja trogodišnjeg rodiljnog dopusta te nedavnih mjera povećanja rodiljnih naknada i pomaganja mladim obiteljima pri otplati stambenih kredita. Kada se sve to uzme u obzir, može se reći da su jedni bili samo malo više demokršćani od drugih, i to u nekim segmentima djelovanja. Radije volim govoriti o vjernicima u politici koji nastoje ono u što vjeruju pretočiti u konkretna djelovanja, a nalaze se u različitim strankama. Oni su uglavnom usamljeni kao saborski zastupnici ili zastupnici u EU parlamentu. Sami ne mogu utjecati na promjene zakona, ali zato izuzetno cijenim kada se, primjerice, pojave na građanskoj inicijativi Hod za život, ili kada, suprotno naputku svoje stranke, ne podignu ruku za zakon koji je protivan njihovoj savjesti. Primjer su takvih političara Marijana Petir i Davor Ivo Stier, a vjerujem da ih ima još.

Koje bi probleme istaknuli kao ključne na području Splita?

Nedavni je požar otkrio ključne probleme Splita – komunalnu i urbanističku neuređenost koja se očituje u Splitnepoštivanju propisa i standarda, slab ili gotovo nepostojeći sustav civilne zaštite te neriješeno pitanje Karepovca. Reći da su djeca naša budućnost nije izlizana fraza, nego činjenica. Moramo im ponuditi više sadržaja, od obrazovnih do sportskih, više vrtića i bolje opremljenih škola, a grad učiniti mjestom ugodnog obiteljskog življenja, u kojem će čovjek biti na prvom mjestu i uz djecu posebno zaštićeni svi oni koji trebaju više naše skrbi i poštovanja: trudnice, starije osobe, branitelji, socijalno ugroženi, bolesni i invalidi. Imali za to novca? Vjerujem da ima i da se može drugačije raspodijeliti, a sada imamo na raspolaganju i EU fondove.

U gradu, kao i u državi, nužno je pokrenuti projekte demokratskog i komunikološkog opismenjavanja građana koji će biti spremni sudjelovati u javnim raspravama radi postizanja općeg dobra te sami predlagati rješenja. Dobro argumentirana kritika srce je demokracije i izgradnje pravednijeg društva, pa zato građane ne treba ušutkavati ili koriti zbog kritika koje su planule jednako žestoko kao i sam požar. Većina je tih kritika bila dobronamjerna. Ako smo htjeli demokraciju onda smo zapravo htjeli građane koje ne šute na nepravdu i manjkavosti sustava. U istoj je mjeri važno, čak možda i važnije, znati pohvaliti i uočiti ono što je dobro. Možda sve to zvuči preidealistički, ali ideali nam trebaju da bismo znali u kojem smjeru djelovati. Prve izjave novog splitskog gradonačelnika bude nadu da će barem dio toga biti ostvaren.

Kako gledate na hrvatsku budućnosti? Imamo li razloga za optimizam?

Naravno da imamo. Vjerujem da će upravo kršćani biti važni pokretači zbiljskog napretka i razvoja demokracije u Hrvatskoj. Primjećujem da mlađe generacije katolika imaju jasniju svijest o vlastitoj odgovornosti, da su sve aktivniji u civilnom društvu, da sudjeluju u dobro argumentiranim konverzacijama, da su uporni i visoko motivirani u postizanju onog što je bolje i pravednije za društvo u cjelini. Pri tom je važno samo sačuvati svijest da one koji misle drugačije treba poštivati kao osobe i iskazati im kršćansku ljubav. Nadam se da ćemo sve manje verbalno ratovati, ismijavati jedni druge, a umjesto toga konstruktivno razgovarati.

Ljubiti neprijatelja je uvijek bilo avangardno, kao i na mržnju svijeta odgovarati ljubavlju. Ono što je Krist navijestio i što je oznaka kršćanske kulture, zapravo je sjeme istinskog napretka i jačanja ljudskih prava i sloboda. To negiraju samo oni koji iz različitih razloga ne poznaju i ne razumiju sadržaje kršćanske vjere, pa sve što je dobro, primjerice u Katoličkoj Crkvi, ignoriraju, a devijacije u ponašanju pojedinih ljudi podcrtavaju. U dugotrajnom smo procesu lustracije od komunističkog mentaliteta i on se ne može završiti preko noći, niti samo po zakonodavnoj naredbi. Trebamo biti strpljivi.

Davor Dijanović/hkv.hr

Odgovori

Skip to content