Cesare Lambroso: Znakovi zločinca, mjerila genija
Luigi Guarnieri, L’atlante criminale, Mondadori, Milano, 2000. Ako je itko od početka fascinirao Janka Polića Kamova, bio je to Cesare Lombroso. Posvetio mu je jedan od svojih prvih feljtona, pratio je njegove reakcije u novijim člancima, njime se nadahnjivao u prikazivanju talijanskih prilika i književnih pojava (od Notarija do Rossane, od Camorre do problema Juga).
Naš buntovni lirik i dramatik, novelist i romansijer našao je u talijanskom autoru knjiga o čovjeku zločincu i čovjeku geniju izvanredno poticajne misli o ulozi bolesti, psihoze i ludila u formiranju osobnosti, a bogme i drage sugestije o determinizmu biologije i represiji socijalnih okolnosti.
Popularan, a zatim zaboravljen
Potkraj devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća Cesare Lombroso bio je iznimno slavan znanstveni pisac, praktični liječnik zainteresiran za psihologiju i psihijatriju te originalni tvorac ideje (istina na tragu Lavatera) o fizionomijskim crtama rođenih zločinaca. Kada se nekoga želi uvrijediti zbog neobična izgleda, i danas se kaže kako je upravo obilježen po Lombrosu da bude delinkvent ili kriminalac. U vremenima pozitivizma i nastojanja za egzaktnim mjerenjem društvenih aktivnosti, taj je liječnik s vagom potresao svijest europske publike uvjeravajući je kako je na samom pragu nalaženja objektivnih kriterija za mentalne devijacije i kompenzaciju genijalnosti. Doista, u jednom je trenutku bio možda najpopularniji Talijan u svijetu (uz, eventualno, D’Annunzija i Carusa) da bi s vremenom pao ne samo u popriličan zaborav nego i u šutnju punu prezira, u potpuno odbacivanje zbog nekompetentnosti, površnosti, lakovjernosti, senzacionalizma, neaktualnosti.
S iznimno živom i ironično intoniranom njegovom romansiranom biografijom sada se javlja Luigi Guarnieri, i sam začuđen kako je malo relevantnih tekstova ispisano o tom nekoć nevjerojatno glasovitu čovjeku, kojemu sredina ipak duguje i reformu kaznionica i nastojanja oko društvenog boljitka i stvaranje muzeja zločina i iskreni patriotizam i univerzalni odjek. S knjigom L’atlante criminale (Zločinački atlas), duhovito podnaslovljenom kako je riječ o životu bez kriterija, bez mjerila (vita scritoriata), mladi suvremeni prozaik smjelo je ušao u osinjak općih mjesta i usudio se razmotriti bez predrasuda sudbinu čovjeka opsjednuta klasificiranjem, mjerenjem, vaganjem, sistematiziranjem, kanaliziranjem i kontroliranjem onoga što se nikako ne može čvrsto uhvatiti — od ludila do genijalnosti, od ubilačkih nagona do spiritističkih pojava.
Uvjerljiva priča
Luigi Guarnieri lojalno priznaje da se Lombrosovim fenomenom pozabavio gotovo posve slučajno; naime, čitajući neke liječničke publikacije naišao je na naslov koji mu je bio neodoljiv: Istraživanje o profesionalnim svojstvima nosača i o lipomima Hotentota, deva i indijskih grbavih volova. Izazovna nadrealnost, grotesknost i paradoksalnost povezivanja samo se još uvećala kad je došao u dodir s eksponatima zbirke muzeja zločina, koju je sakupio i postavio sam Lombroso, miješajući zemne ostatke nesretnika, oruđa izvršenja i statističke podatke. Kao što corpus delicti privlači istražitelja, tako su i corpora delicata jedne tragikomične znanstvene aktivnosti potaknula našega pisca da se sedam dugih godina trudio oko evokacije i specifične rekonstrukcije nepoznatoga životnog toka inače vrlo poznate osobe (odnosno hiperpoznatoga imena).
Između neizbježne sućuti i jednako nezatomljive podrugljivosti Guarnieri je spleo uvjerljivu priču, koja nije samo niz zanimljivih činjenica (premda ustrajava na vjerodostojnosti i dokumentarnosti), nego i prava šarena freska zanimljive epohe, razdoblja belle epoque na talijanski način. S obzirom da se Cesare Lombroso u mladosti i sam okušao u književnosti, nije čudno kako novi biograf zaključuje da ga je više odlikovala »izrazita sklonost prema naraciji« negoli scijentistička metodičnost, te ga tipološki svrstava u »čudovišno krilo Scapigliature«, odnosno među pisce mračnoromantične zanesenosti nakazama i mrtvacima, bolesnicima i čudacima. Svojevrsni estetički proglas te milanske grupe »raščupanih« najbolje je izrazio Arrigo Boito: »ne nalazeći Ljepotu, upućujemo se prema Groznome«. Primjereno, Guarnieri nalazi Lombrosu afinitete među piscima kao što su Praga, Tarchetti i Rovani, kaže da bi mu naturalistički De Amicis mogao biti dobar prijatelj, da bi Poljubac umrle Caroline Invernizio adekvatno ocrtao atmosferu njegova studija, da bi Hugoov Quasimodo bio idealnim modelom ili savršenim objektom njegova ispitivanja.
Prizori drame autsajdera
Četrdesetak zanimljivih poglavlja Zločinačkog atlasa mogu se čitati i kao samostalne novele, kao prizori drame autsajdera koji izbija na vrh i kao stranice antologije znanstvenog delirija, a naš autor domeće ulje na vatru praveći od montaže uzoraka mozaik trivijalnosti i nesklapnosti. Ne prepričavajući epizode, prenosimo Guarnierijevu misao da se neki Lombrosovi opisi i dijagnoze doimlju kao »borgesovski portreti«, da je njegova muza zapravo »ekspresionistička deformacija«. Nimalo čudno stoga da Pirandello spominje Lombrosa kao dvosmisleni autoritet u »Granellinoj kući« ili da se Pascoli poziva na njega, plašeći se da bi u kakvoj analizi i sam mogao ispasti lombrozovski tip. Croce pak, govoreći o Orianiju, karakterizira tog pisca tvrdnjom kako je opsjednut bestidnim, strašnim i patološkim, a te se etikete upravo lijepe za objekt Guarnierijeva strastvena i — istodobno — suzdržana razmatranja.
Nimalo morbidni motivi vodili su nas u čitanju ove knjige i možemo zaključiti da je zanimljivost tematike našla odgovarajući korelativ u suzdržanoj provokativnosti i stilskoj bodljikavosti pristupa. Luigi Guarnieri očigledno je zreo i učen pisac, obdaren humorom i naoružan strpljenjem kojim komponira patchwork slikovitoga života u iznimno drastičnom kontekstu. Nećemo kazati da se obistinilo proročanstvo Lombrosova učenika Ferrera o njegovoj posmrtnoj slavi, a ni naš Kamov možda ne bi bio zadovoljan intonacijom (premda spoj sarkazma i empatije ne bi prezreo), ali odavno nismo čitali romansiranu biografiju s toliko znalačke distancirane participacije.
Tonko Maroević/matica.hr/Vijenac
