Silvana Oruč Ivoš: A kad će Pupovac u Kninu proslaviti Dan pobjede?!
Pravo je pitanje kada će se Pupovac, koji voli prozivati druge, pojaviti na proslavi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu?! To bi bio minimum poštovanja prema državi u kojoj taj saborski zastupnik iz redova srpske manjine pristojno zarađuje i gradi svoju političku karijeru.
Hrvatske u Srbu nije bilo na predstavi koja se odigrala u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Srpskog narodnog vijeća; Milorad Pupovac čudom se čudio što tom obilježavanju ne nazoči nitko iz državnog vrha. Čudio se Pupovac iako tzv. antifašistički ustanak u Srbu nije imao gotovo ništa zajedničko s borbom protiv fašizma. Naprotiv! Jer, taj ustanak nije bio ništa drugo nego nastojanje velikosrba da etnički “očiste” hrvatski živalj na tom području na način da su izveli masovni pokolj Hrvata katolika, o čemu svjedoče brojni dokazi.
Tako je ustanak u Srbu započeo 27. srpnja 1941., kada su četničko-komunistički ustanici ušli u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba te pobili sve članove šest obitelji, među kojima je bilo dvanestero djece mlađe od četrnaest godina. Žrtve su bacili u obližnje jame. To je bio samo početak. Uslijedila su protjerivanja Hrvata iz okolnih sela, ali i masovna ubojstva Hrvata iz Poljica, Mišljenovaca, Jasenovače, Donjeg i Gornjeg Lapca, Oraovaca, Bubnja Velikog i Malog. Već u rujnu iste godine četnici su napali Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata, prethodno protjeranih iz Boričevca. Za trajanja tog ustanka ubijani su Hrvati iz ostalih mjesta na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne –Drvara, Bosanskog Grahova, Bihaća i Bosanskog Petrovca. Samo u Drvaru četnici su ubili oko 300 Hrvata i nepoznat broj muslimana. O kakvom se krvoproliću radi svjedoče podatci da je prije Drugog svjetskog rata postojao Udbinski dekanat, koji su činile župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina, a u kojem je živjelo nešto više od 16 tisuća katolika. Poslije rata na tom je području živjelo manje od dvije tisuće katolika. Uništene i ugašene su brojne župe, četnici i komunisti uništavali su katolička groblja, a Hrvatima je oteta zemlja koja im, sramotno, ni do dana današnjeg nije vraćena.
No nejasno je ostalo zbog čega danas – kad uz brojne svjedoke i materijalne dokaze, nema nikakve sumnje u to da je taj protuhrvatski ustanak imao cilj stvaranje etnički čistog (srpskog) područja – Pupovac i njegova ekipa mogu slaviti pokolje, odnosno genocid nad nedužnim hrvatskim stanovništvom.
Pupovcu koji se voli predstavljati kao antifašist (iako je i uz najbolju volju nemoguće pronaći suvislu poveznicu između njega i antifašizma) ta strašna povijesna istina nimalo ne smeta. Ali treba smetati onima koji su bili ili jesu u prilici utjecati na činjenicu da se u 21. stoljeću ne smije dopustiti da itko slavi pokolj nad nedužnim ljudima. Međutim, ono što se treba obilježavati 27. srpnja jest spomen na genocid nad Hrvatima iz tih područja.
Slično je i s obljetnicom koja se u srpnju slavi u Glini, a koju Pupovac i njemu slični prikazuju kao mjesto na kojem su ustaše izvele okrutni pokolj. Međutim, i ta je teza daleko od povijesne istine. Autor Tomislav Vuković u svojoj je knjizi Drugačija povijest, nakon godina istraživanja i izučavanja posvetio je jedno poglavlje događanjima u Glini. U njemu su detaljno analizirana sva zbivanja, a autor zaključuje da je i tu stvoren mit kojemu je jedini cilj proglasiti Hrvate genocidnima i onesposobiti ih da upravljaju svojom državom. Naime, u Glini i oko Gline dogodili su se zločini, ali njih treba staviti u povijesni kontekst. Prije negoli je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srpske narodnosti u svibnju 1941., četnici su počinili strašne zločine nad Hrvatima što je izazvalo revolt. Nije ovo nadmudrivanje tko je prvi počeo i čiji je zločin manji, jer zločin je zločin, ali Pupovac i ekipa onda bi trebali kazati cijelu povijesnu istinu i izraziti žaljenje i zbog zločina koji su njihovi sunarodnjaci počinili nad Hrvatima. Umjesto toga, ovi su strašni događaji isključivo poslužili velikosrpskoj ideologiji da se Hrvatima nametne krimen genocidnosti. Treba reći da su velikim dijelom u tome i uspjeli. Da nisu, Pupovac i njemu slični danas ne bi bili bahati kao što jesu i ne bi tako lako na lažima gradili svoje političke karijere ili otvoreno radili za drugu državu.
No, kad smo već kod povijesne istine i kod obveze državnih dužnosnika da se odazovu važnim obljetnicama, pitanje je kada će se Pupovac, koji voli prozivati druge, pojaviti na proslavi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu?! To bi bio minimum poštovanja prema državi u kojoj saborski zastupnik iz redova srpske manjine pristojno zarađuje i gradi svoju političku karijeru. Mogao se ovih dana pojaviti i u Dalju na obilježavanju 26. godišnjice pogibije pripadnika Policijske postaje Dalj u spomen na 1. kolovoza 1991. kada su srpske paravojne postrojbe i bivša JNA napali policijsku postaju Dalj i ubili 20 policajaca, 14 pripadnika Zbora narodne garde i četvero ljudi iz Civilne zaštite.
Za razliku od Pupovčevih lažnih ustanaka i mitskih obljetnica ovi događaji i tuge i ponosa – tijekom Domovinskog rata i nakon oslobađanja od velikosrpske agresije – bili su stvarni.
