JURE VUJIĆ: Problematična kriminalizacija hrvatske države i operacije Oluja na unutarnjem planu
Foto: Glas Slavonije
Najveći uspjeh operacije Oluja jest oslobođenje Knina, zbog njegova strateškog značenja za uspostavu teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, a istodobno operacijom Oluja hrvatske oružane snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa u BiH i zločin poput genocida u Srebrenici.
– Na simboličnoj razini operacija Oluja obilježila je vrhunac nacionalnog jedinstva hrvatskog naroda i hrvatskog političkog i vojnog vrha. Nakon takve sjajne vojne pobjede Hrvatska je imala jedinstvenu priliku od 1995. godine i nadalje provesti nužne institucionalne političke i kadrovske rezove radi oslobođenja od udbaško-klijentelističke mreže iz bivšeg jugoslavenskog sustava i njihovo “zbrinjavanje i nagrađivanje” unutar hrvatskih institucija (primjenom jednog zakona o lustraciji), ali i radi izgradnje nekontanimiranog društva u cjelini.
Za takav nedostatak zajedničkog nacionalnog narativa odgovorne su hrvatske političke elite, zbog deficita državotvorne izgrađenosti i odgovornosti, ali i zbog sve jačeg pritiska postanacionalne ideologije globalizma u svijetu, kao glavnog instrumenta desuverenizacije narodnih zajednica. Naime, pitanja multikulturalizma, imigracije, globalizacije, kulturne amerikanizacije još jače potiču na razmišljanje o budućnoj konfiguraciji nacionalnog identiteta i političke zajednice. U tom pogledu vojska, pa i same vojne parade, na simboličnoj razni imaju edukativnu i odgojnu društvenu ulogu, kaže Jure Vujić za Glas Slavonije.
Umjesto svojevrsne “nacionalne revolucije” dobili smo preko tzv. detuđmanizacije Hrvatske neojugoslavensku Mesićevu vladavinu. Moglo se, ali nije, također poništiti sve zakone vezane uz kriminalnu pretvorbu, nacionalizirati sve banke koje su imale kriminalne dokazane radnje unutar takve pretvorbe i nacionalizirati druge segmente privrede od nacionalnog interesa. Također se moglo, ali nije, krenuti drugim gospodarskim putem i konceptom mješovite ekonomije, a ne nekritički prigrliti neoliberalnim kapitalistički i monetaristički model, koji je pogodovao gospodarskoj desuverenizaciji i gospodarskom kriminalu lokalne kleptokracije. Inače, vojska, kao nositelj stožernih vrednota, koje čine kralježnicu narodne zajednice (čast, hrabrost, vjernost i žrtvovanje), može u društvu, uz druge odgojno-obrazovne institucije, također imati odgojnu integrativnu domoljubnu republikansku funkciju i biti poluga jačanja nacionalne svijesti, pod uvjetom da ostane samostalna, da se ne koristi kao “topovsko meso” u provođenju partikularnih interesa stranih naftnih i financijskih korporacija ili za mesijanske neokolonijalne pohode velesila.
Vojna parada
Treba li Hrvatskoj, uz proslavu u Kninu svake godine, i vojna parada u Zagrebu 5. kolovoza?
– Unatoč kritičkim glasovima da vojne parade pripadaju militariziranim režimima i da su arhaične pojave, Hrvatska se ubraja među većinu “starih nacija”, poput Francuske, Velike Britanje, Rusije i SAD-a, koje ima pravo na održavanje vojnih mimohoda kao memorijalnih ceremonija u kojima građani prepoznaju i na komemorativni način potvrđuju osjećaj nacionalne pripadnosti i jedinstveni način zajedništva kroz nacionalni i patriotski društveni eros. Zanimljivo je utvrditi kako kritički glasovi o nesvrshovitosti ili militarizmu takvih parada dolaze iz redova samoproglašenih liberala, pacifista i neomarksista, onih koji su godinama služili visokom jugoslavenskom militariziranome društvu i nisu se nimalo bunili protiv redovitih titoističkih, skojevskih sletova i JNA-ovskih parada. Nitko ne može objektivno zamjeriti hrvatskoj naciji, nakon 25 i nešto godina od državnog osamostaljenja, slavljenje Oluje i drugih državnih blagdana, pa i vojne mimohode, jer hrvatska nacija zapravo zakasnjelo doživljava svoj nacionalni eros, isti onaj eros koji se postupno vremenski istrošio kod starih europskih nacija poput Francuske, Velike Britanije, Italije, koje su stekli državnu neovisnost u 18. ili 19. stoljeću, te sada nakon tri stoljeća dovode u pitanje svrshovitost vojnih mimohoda i raspravljaju o novim modusima komemoracija nacionalnog republikanskog identiteta.
Treba se prisjetiti da je Francuska III. Republika 1880. godine odredila slaviti vojnu paradu 14. srpnja upravo kako bi se izgradio zajednički nacionalni narativ i kolektivni nacionalni i republikanski imaginarij, u koji bi se ugledala i prepoznala cijela francuska nacija. U tom pogledu Hrvatska, kao mlada država, na samom je početku takvog stoljetnog procesa simbolične integracije i izgradnje nacionalnog narativa, a slavljenje operacije Oluja 5. kolovoza, kao i vojne parade, služi upravo toj generacijskoj, memorijalnoj svrsi. S obzirom na to da većina europskih država održava vojne mimohode u nacionalnim prijestolnicima, osobno se zalažem za održavanje jednom godišnje takvog vojnog mimohoda u glavnom gradu, Zagrebu, ali i paralelno u Kninu, zbog značenja operacije Oluje.
Vojni rok
Što s obveznim vojnim rokom? Treba li ga ponovo uvesti, i zašto?
– Svakako je bila jedna od najvećih pogrešaka ukidanje obvezatnog vojnog roka, jer je to bio jedini inkubator generacijskog i republikanskoga domoljubnog odgoja i integracije. Možda bi u tom kontekstu trebalo razmišljati o primjeni švicarskog modela obrambene i teritorijalne obrane po uzoru na model “građanina vojnika”, iz kojeg iskustva crpi Izrael i druge zemlje, jer to su modeli koji su uspjeli vratiti vojsku na lokalnu, komunalnu razinu, blisku narodu. Treba se prisjetiti da je vojska i obveza nošenja oružja bila glavni uvjet za stjecanje statusa građanina u drevnom Rimu i Grčkoj, a od Francuske revolucije simbolična figura “građanina-vojnika” koju je konceptualizirao Joseph Servan u 18. stoljeću (djelo “Građanin-vojnik”, u kojem zagovara univerzalnu vojnu obvezu kao način ujedinjenja građana s vojskom) postaje temelj republikanske vojne tradicije ne samo Francuske nego i većine zapadnoeuropskih zemalja. I desni i lijevi teoretičari i ideolozi slažu se oko obrambene i odgojno-kulturne uloge vojske u narodnim zajednicima. Primjerice, Che Guevara je govorio o gerili kao obliku “oružanog naroda”, Jose Antonio Primo de Rivera ističe kako je vojska “čuvar trajnosti nacije”, iznad političkih stranačkih podjela.
Apatridni mediji
Vlast u Srbiji, kako sadašnja, tako i prošla, nikako da se “pomiri” s Olujom. Koliko to šteti odnosima između RH i Srbije?
– Nije toliko problematična Srbija, jer još uvijek nije prežalila poraz Miloševičeva velikosrpskog projekta iz 90-ih, nego je problematična kriminalizacija hrvatske države i operacije Oluja na unutarnjem planu.
Treba uvijek imati na umu da sustavnu internacionalizaciju pitanja navodne “fašizacije” Hrvatske ili kriminalizacije operacije Oluja provode ista domaća središta moći u “apatridnim” medijima, u tzv. civilnom društvu na sisama državnog proračuna, kulturi, prosvjeti…, ali to dolazi i od provincijskih profesorčića sa pseudofakulteta političkih znanosti koji teroriziraju studente i kontaminiraju generacije studenata neojugoslavenstvom i nekritičkim jednoumljem, i to bez ikakvih pravnih posljedica. Dakle, takvi procesi diskreditiranja i kriminaliziranja polaze i dolaze iz Hrvatske i izvoze se preko svojih bliskih ideološko-političkih podružnica u inozemstvu.
* Mr. sc. Jure Vujić, politolog, Institut za geopolitiku i strateška istraživanja, pročelnik odjela za politologiju Matice Hrvatske.
Izvor: narod.hr/Glas Slavonije
