Referendum skup – argument glup
Autor u ovom osvrtu radi usporedbe s troškom splitskog pridea, međutim, treba odmah kazati da je to tek jedan dio godišnjeg troška koji iz proračuna RH odlazi LGBT udrugama i nitko se od utjecajnih medija ne buni protiv toga
{jathumbnail off}Evo još jednog odličnog osvrta na argumente protivnika referenduma kako je referendum skup, kriza je i imamo 370.000 nezaposlenih. U usporedbi s mnogim drugim projektima koje kroz proračun financiramo kao porezni obveznici, trošak referenduma je ipak više nego isplativa investicija od koje će buduće generacije profitirati, ukoliko se naravno odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca stavi u Ustav. Članak je objavljen još u lipnju, na dan predaje potpisa inicijative „U ime obitelji“, ali se je još uvijek vrlo aktualan.
Autor u svom osvrtu radi usporedbe s troškom splitskog pridea, međutim, treba reći da je to samo tek jedan dio godišnjeg troška koji iz proračuna RH godišnje odlazi LGBT udrugama i nitko se od utjecajnih medija ne buni protiv toga, kao što se bune protiv referenduma. Recimo, prije mjesec dana je Ministarstvo kulture RH dodijelilo bespovratna sredstva u iznosu od 2.994.928 kuna raspoređenih na četrnaest neprofitnih medija. Dobitnici sredstava su većinom LGBT i feministički mediji te ostali mediji koji podržavaju slična gledišta: portali „H-alter“ (400.000 kuna), „Forum.tm“ (400.000 kuna), „Kulturpunkt.hr“ (200.000 kuna), „VoxFeminae.hr“ (200.000 kuna), „Lupiga.com“ (200.000 kuna), „Booksa.hr“ (85.156 kuna), „Crol.hr“ (180.000 kuna), „In-portal.hr“ (180.000 kuna), televizijski sadržaji „Treći sektor – civilno društvo na malom ekranu“ (400.000 kuna), TV-emisija „Cenzura“ (95.000 kuna), „Radio Student“ (120.000 kuna), javni radijski servis „Radionet“ (200.000 kuna) i časopisi „Nepokoreni grad“ (150.000 kuna) i „Crveni kotač“ (100.000 kuna).
Dobitnike su birali Sanja Sarnavka, Đurđica Klancir, Nada Zgrabljić Rotar, Mima Simić, Dejan Kršić, Stojan de Prato i Željko Blaće. Kriterij za odabir povjerenstva očito je bio sklonost ili pripadnost LGBT zajednici. Pogledajte poplavu članaka s LGBT tematikom i uvjerite se i sami kako ovi, ali i režimski mediji poput Jutarnjeg, Večernjeg, Tportala ili Indexa, sada vraćaju dug svojim homo-nalogodavcima.
Referendum je skup, argument je glup
Otkako je započela inicijativa „U ime obitelji“ skupilo se staro i mlado pa našlo komentirati zašto se taj referendum „ne bi triba pokrićat“. Oni koji su vikali „Diskriminacija!“ i „Homofobija!“ bili su nekako očekivani jer, realno, stalno to viču. Međutim, našlo se i nekoliko mudrijih koji se nisu htjeli svrstati ni na jednu stranu (a zna se da su uvijek dvije strane, napredna i srednjovjekovna), nego su odmah pronicljivo shvatili da se tu radi o nebitnom trošenju novca, dok je u državi 370.000 nezaposlenih. „Referendum je skup, a kriza vlada!“ povikaše oni plauzibilno. Neki otvoriše i Facebook grupe, dok drugi popuniše novinske stupce. A u međuvremenu novi dan rekordne nezaposlenosti u Hrvatskoj.
Neki koji imaju malo više iskustva s praćenjem društvene zbilje pa su već razvili sposobnost apstrahiranja bitnog od nebitnog, shvatili su da se argument kako je nešto skupo, a kriza je, koristi uvijek za slučajeve inicijativa koje nam se ne sviđaju. Ako nam se ne sviđa, onda je skupo; ako nam se sviđa, onda je trošenje opravdano! To svak’ zna, a onaj koji ne zna, neka počne čitat novine i portale pa će saznati.
Pride i referendum
Uzmimo za primjer dvije inicijative, splitski Gay Pride i inicijativu „U ime obitelji“. Splitski Pride je državu koštao milijun kuna i posjetilo ga je 500 ljudi, barem tako kažu. Sa strane je iz kafića gledalo još možda 50 ljudi. Bilo je i pasa i mačaka. S druge strane, inicijativu „U ime obitelji“ jer podržalo 710 000 ljudi, barem tako kažu. Ali prebrojavat će to Peđa Grbin, tako da ćemo još vidjet tko se potpisao čitko, a tko nečitko. Država inicijativu nije financirala, nego volonteri i donacije, ali će država morat financirati referendum. Ako ne bude previše nečitkih potpisa. Referendum košta oko 50 milijuna kuna. Ako je opravdano utrošiti milijun kuna na 500 ljudi, onda, kad se uzmu jednaki omjeri, da bi bilo opravdano potrošiti 50 milijuna kuna, morate imati 25000 građana koji žele neku inicijativu. „U ime obitelji“ je podržalo 710 000 ljudi. To je 2840% (slovima: dvije tisuće osamsto četrdeset POSTO) više od potrebnog broja. Sapienti sat.
Ali dobro, ne uspoređujmo sad raspisivanje referenduma s drugom neopravdanom potrošnjom. Time još nismo ništa rekli o tome zašto je traženje da se raspiše referendum (ekonomski) opravdano. Dakle, kao što je već spomenuto, skupljanje potpisa se nije financiralo javnim novcem, nego donacijama i volontiranjem. Iako se ozbiljno sumnja da je sve financirao neki zli konzervativni lobi, ipak je to privatni novac i nismo ga platili svi zajedno iz javne kase. Međutim, ako dođe do raspisivanja to će zaista morat plaćati država s već spomenutih 50 milijuna kuna. Pitamo se, je li opravdano utrošiti toliko novca na referendum o braku, kad je kriza i ima toliko nezaposlenih? (Uzgred, kad zadnji put nije bila kriza?)
Opravdanost trošenja na referendum
Kao prvo, sociolozi su složni da je obitelj najčvršća društvena institucija i upravo njoj dugujemo svoju ljudskost (zbog primarne socijalizacije, dakako). Za što bi društvo trebalo najviše mariti, pa time i financirati to, ako ne zaštitu svoje temeljne institucije? Stabilna obitelj čini i temelj stabilnog gospodarstva, pogotovo uzevši u obzir da obiteljska poduzeća čine značajan dio hrvatskog tržišta. Osim toga, bez stabilne prokreativne obitelji urušavaju se i sustavi zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, koji se temelje na sustavu međugeneracijske solidarnosti (današnji zaposleni financiraju mirovine današnjih umirovljenika). Već sada je omjer umirovljenika i zaposlenih skoro izjednačen, a ako počnemo poticati neprokreativne zajednice nauštrb braka, negativan trend će se pojačati. O osobama u istospolnim brakovima netko će u starosti morati skrbiti, a s obzirom da ne mogu stvoriti potomstvo, to će morat činiti djeca heteroseksualnih parova kroz davanja državi. Podsjetimo se, država treba služiti društvu, a ne obratno. Nije li 0,04% godišnjeg proračuna malen izdatak za očuvanje temeljne jedinice društva?
Nadalje, tih 710 000 ljudi koji su podržali inicijativu su isti oni ljudi koji i pune taj proračun iz kojeg će se financirati referendum. Referendum neće financirati „netko drugi“, već ti isti ljudi koji su ga i tražili, jer oni plaćanjem poreza i davanja državi pune proračun. Svatko tko financira proračun ima pravo biti njegov korisnik, ma koliko maloj skupini stanovništva pripadao, a kamoli kad se radi o skupini od 20% građana (usporedbe radi, to je tek nešto manje od broja građana koji su podržali vladajuće na prošlim izborima). U tih 20% se nalaze i oni koji su unutar nesretnih 370 000 nezaposlenih. Pa ako oni smatraju da je opravdano tražiti raspisivanje referenduma, tko daje pravo da se bunimo nama koji smo u toplim novinarskim foteljama?
Argumentirano licemjerje
K tome, sav novac utrošen na referendum neće se potrošiti na Marsu nego će ostati u opticaju u hrvatskom gospodarstvu. 50 milijuna će biti potrošeno na plaće zaposlenih u administraciji, na logistiku, pa čak i na troškove „nepristranih“ promatrača (GONG op. a.), koji se, paradoksalno, najviše bune kako je referendum skup. Sve plaće će sjesti u hrvatske džepove, sav uredski materijal će se naručiti u Hrvatskoj, a sva potrošena struja će bit plaćena državnoj firmi.
Ako budemo svemu što nisu direktne investicije prigovarali da je prevelika kriza da bi se na to trošilo, onda možemo odmah prekinuti javno financiranje svih kulturnih i sportskih događanja. Štoviše, čemu uopće trošiti novac na raspisivanje izbora kad ionako znamo da se ništa značajno neće promijeniti nakon njih?
Previše je licemjerja u tim argumentima kako je referendum za definiciju braka neopravdan jer je preskup. Zato zaključujemo: „Referendum je skup“ – argument je glup!
Tin Tomas
Izvor: Nepomireni/zdravstveniodgoj.com
