Papa Franjo: Liturgijska je reforma nepovratna
Papa Franjo u Dvorani Pavla VI. sa sudionicima talijanskoga Nacionalnog liturgijskog tjedna
Možemo sa sigurnošću i učiteljskim autoritetom potvrditi da je liturgijska reforma nepovratna – rekao je papa Franjo primivši 24. kolovoza sudionike 68. talijanskog nacionalnog liturgijskog tjedna. U Dvorani Pavla VI. bilo je oko 800 osoba koje od ponedjeljka sudjeluju na susretu koji je organizirao Centar liturgijske akcije, osnovan prije 70 godina.
Papa je podsjetio na te godine polazeći od izvornoga događaja liturgijske reforme, od Drugoga vatikanskog sabora, spominjući i neke prijašnje događaje. Osim toga, istaknuo je da je liturgija živa, te da je ona život, odnosno treba biti pučka a ne klerikalna, treba biti uključujuća i podupirati zajedništvo sa svima, ali bez homologiranja. Liturgija nije obred nego iskustvo koje mijenja život – istaknuo je Papa.
Po Papinu mišljenju treba još mnogo toga učiniti u smjeru koji nam je pokazao Sabor, nadvladavajući pritom neutemeljena i površna tumačenja, djelomično prihvaćanje i praksu koja izobličuje samu liturgijsku reformu. Nije riječ o tomu da se reforma razmotri mijenjajući odluke, nego o tomu da se bolje upoznaju razlozi koji se podrazumijevaju, također i uz pomoć povijesnih dokumenata, te da se poštuje stega kojom je određena. Nakon toga učiteljstva, nakon tog dugog hoda možemo sa sigurnošću i učiteljskim autoritetom potvrditi da je liturgijska reforma nepovratna – istaknuo je papa Franjo.
Živa liturgija za živu Crkvu – srž je razmišljanja Nacionalnoga liturgijskog tjedna. Osvrćući se na to, Papa je napomenuo da je liturgija ‘živa’ zbog stvarne prisutnosti Kristova otajstva. Ono što definira liturgiju jest ostvarivanje Kristova svećeništva, prinos njegova života. Među vidljivim je znakovima oltar, znak Krista žive stijene, središta prema kojemu je u našim crkvama usmjerena pozornost, a koji se pomazuje krizmanim uljem i prema kojemu se usmjerava svećenikov pogled, i pogled vjernikâ.
Liturgija je ‘život’ za čitavi narod Crkve, i ona je ‘pučka’, a ne ‘klerikalna’, jer je tu također djelovanje naroda. Ona je djelovanje Boga prema njegovu narodu, ali i djelovanje naroda koji hvali Boga i sluša Ga. Crkva stoga okuplja sve, ne odbacujući nikoga, malene i odrasle, pravednike i grješnike. Liturgija je, naime, uključujuća, a ne isključujuća; ona podupire zajedništvo sa svima, ali bez homologiranja, i poziva svakoga da gradi Kristovo tijelo.
Liturgija je ‘život’ – istaknuo je Papa – u smislu da nije neka ideja koju valja shvatiti ili obred koji treba obaviti, nego iskustvo koje treba živjeti, odnosno koje preobražava način življenja i razmišljanja. Velika je razlika ako kažemo da Bog postoji i ako osjećamo da nas Bog voli takve kakvi jesmo, sada i ovdje. U liturgijskoj molitvi iskušavamo zajedništvo čije značenje nije u nekoj apstraktnoj misli, nego u djelovanju u kojemu smo čimbenici Bog i mi, Krist i Crkva. Tako obredi i molitve postaju škola kršćanskoga života – napomenuo je papa Franjo.
Crkva je, dakle, doista živa ako je, oblikujući s Kristom samo jedno živo biće, donositeljica života, ako je majčinska, misionarska, ako izlazi u susret bližnjemu, ako potiče na služenje ne težeći svjetovnim moćima koji ju čine neplodnom – napomenuo je Sveti Otac. Govoreći o bogatstvu Crkve Papa je kazao da, budući da je katolička, ide dalje od Rimskoga obreda koji, iako je rašireniji, nije jedini. Sklad među obrednim tradicijama Istoka i Zapada – prema Papinim riječima – daje, naime, glas jedinoj Crkvi u molitvi Kristu.
Papa Franjo je, među ostalim, podsjetio da je dugo iskustvo liturgijskih tjedana pomoglo da liturgijska obnova uđe u život župâ, sjemeništâ i redovničkih zajednicâ. Stoga je potaknuo članove Centra liturgijske akcije da se i dalje zauzimaju, odnosno da pomognu svećenicima, kao i pjevačima, umjetnicima i glazbenicima surađivati kako bi liturgija bila izvor i vrhunac životnosti Crkve.
Spomenuti se centar – napomenuo je Papa – uvijek isticao po skrbi za liturgijski pastoral, vjeran uputama Apostolske Stolice i biskupâ.
Prije tih konkretnih uputa, papa Franjo se zadržao na vrelu liturgijske reforme, na Saboru. Dva se događaja – primijetio je – nisu iznenada dogodila, nego su bila dugo pripremana, kako svjedoči liturgijski pokret i odgovori dani na probleme koje su uočili Pio X. i Pio Dvanaesti. Papa Pio X. je, naime, odredio da se preuredi sakralna glazba te ustanovio povjerenstvo za reformu liturgije. Taj je nacrt preuzeo Pio XII., s enciklikom ‘Mediator Dei’, i ustanovio povjerenstvo za proučavanje, te donio više odlukâ, među kojima i onu o uporabi živoga jezika u Obredniku i tijekom Vazmenoga bdijenja.
Nakon toga je održan Drugi vatikanski sabor koji je konstitucijom ‘Sacrosanctum Concilium’ odgovorio na nadu u obnovu, na želju za živom liturgijom, kako vjernici ne bi bili nazočni kao „nijema publika“, nego kako bi aktivno sudjelovali u liturgijskom činu. Smjer zacrtan na Saboru pronašao je oblik, prema načelu poštovanja zdrave tradicije i opravdanoga napretka, u liturgijskim knjigama koje je objavio blaženi Pavao VI., i koje se već 50 godina općenito koriste u Rimskom obredniku – podsjetio je papa Franjo. Ali, – dodao je – praktična je primjena još uvijek u tijeku jer – kako je rekao – nije dostatno obnoviti liturgijske knjige kako bi se obnovio mentalitet. Stoga je potaknut proces koji zahtijeva vrijeme i praktičnu poslušnost.
Radio Vatikan
