29. kolovoza 1941. bizarnosti antifašističkog ustanka iz Srba – četnički pop Đujić se pojavio s petokrakom na glavi?!
Ono što je nepoznato hrvatskoj javnosti je uloga popa Đujića u ustanku srpskog stanovništva koji je počeo 27. srpnja 1941. na prostoru istočne Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije.
Na današnji dan 1941. u Drvaru ustanici su se našli na organiziranom sastanku. Uz komuniste, tu su bili i predstavnici četnika i ostalih šarolikih skupina ustaničkih Srba s tih područja. Već do ovog sastanka Srbi su etnički očistili i pobili hrvatsko stanovništvo s tih područja, a sada su se sastali radi daljnjih koraka u pobuni. Sljedeća žrtva bili su stanovnici Kulen Vakufa, u kojem je sklonište našlo i oko 300 Hrvata Boričevca. Taj pokolj uslijedio je nakon ovog sastanka i bio samo nastavak zločina početih u Srbu.
U svemu tome bila je najinteresantnija suradnja ustanika sa talijanskim fašistima, što hrvatska historiografija prešućuje.
Službena verzija događaja, koncipirana i popularizirana od strane Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), sugerirala je kako je 27. srpnja na tom području došlo do “ustanka naoružanog naroda pod vodstvom KPJ”. Bila je to interpretacija u skladu s tadašnjom ideologijom, no sa samim događajem od 27. srpnja nije imala previše veze.
Ustanak je zapravo bio posve ne-ideološki ali zato krajnje nacionalno i šovinistički obojen jer je ga je pratilo najprije klanje i ubijanje civila Hrvata katolika, a zatim i muslimana. Nisu pošteđene ni trudnice ni žene ni starci, pa je nesrpsko stanovništvo istrijebljeno s golemog prostora od gotovo 2500 km2 od Bosanskog Grahova na jugu do Krnjeuše na sjeveru (već u blizini Bihaća), te Boričevca na zapadu.
Radi se o pravom genocidu na tom prostoru, prvom na teritoriju NDH, u koji se više nikada nije vratilo hrvatsko stanovništvo. Takav primjer nije poznat na tom teritoriju: niti jedan prostor nije trajno ostao bez pravoslavnog stanovništva kao ovaj veliki prostor istočne Like i zapadne Bosne bez Hrvata.
Tek kasnije je došlo do ideološke diferencijacije ustaničkih postrojbi.
Momčilo Đujić je 1933. postao pravoslavni svećenik u strmičkoj parohiji pored Knina, a od 1935. organizirao je četnička udruženja u okolici Knina. Bio je na čelu četničke Dinarske divizije koja je počinila brojne zločine nad Hrvatima Dalmacije od Gata, Tugara, Cista, Dugopolja, Kijeva i brojnih drugih mjesta. U mjestu Kosovo kraj Knina imali su sabirni logor koji su nazvali „srpski Jasenovac“.
U izvješću talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka, ova činjenica jasno je vidljiva. Opisujući stanje u svom tekstu od 29. srpnja (dakle, dva dana nakon početka ustanka), Dalmazzo jasno navodi: “Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima. I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i sprečili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu.”( Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 214.-215.)
Zapis o tadašnjem Đujićevom izgledu u to vrijeme ostavio je Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) za Gračac.
Pop Đujić s petokrakom na glavi – zna li to hrvatska javnost?
Opisujući konferenciju ustaničkih vođa u Drvaru, održanu 29. i 30. kolovoza, Polovina navodi kako je na njoj bio prisutan i Đujić, koji je na konferenciju stigao kao vojni predstavnik svoga kraja, odnosno šireg područja Knina. Susret s Đujićem i njegov tadašnji izgled Polovina opisuje ovim riječima: “Ovde vredi zabeležiti da sam na ovoj konferenciji u Drvaru prvi i jedini put u životu sreo popa Momčila Đujića, tada komandanta Četničko-gerilskog štaba za Knin i okolinu i u tom svojstvu delegata na konferenciji. Bio je obučen u odelo kakvo su obično nosili sveštenici pre rata, na glavi je imao kapu kakvu su nosili pravoslavni sveštenici, koja nije podsećala na četničku „šubaru”. Na kapi, koliko se sećam, imao je crvenu petokraku zvezdu i krst zlatno-žute boje.” (Gojko Polovina, Svedočenje: Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Rad, Beograd, 1988., str. 80).
Đujić kao predstavnik kninskog područja, te Polovina kao predstavnik gračačkog kraja bili su one ličnosti na koje se odnosio spomenuti Dalmazzov zapis, u kojem je naglašeno kako ustanici s tog područja “nemaju nikakvih komunističkih težnji”. Dalmazzov zapis, napisan dva tjedna prije nego što su talijanski i ustanički predstavnici potpisali sporazum u ličkom selu Otrić 11. kolovoza,( Đoko Jovanić, Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988., str. 98.-101.) bio je važan, jer je ukazivao kako je talijanska strana zaključila da su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj – izboriti srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH. S obzirom da se takav ustanički cilj podudarao s talijanskim interesima, došlo je do sporazuma koji je potpisan u Otriću.
Kasniji splet povijesnih okolnosti, od Polovine je napravio visokopozicioniranog pripadnika nove komunističke vlasti, a Đujića je odveo u emigraciju. Iz tog razloga, Polovinin memoarski zapis u kojem je opisao svoj susret s Đujićem djelovao je nevjerojatno s obzirom na kontekst u kojem je objavljen. Međutim, njihov onodobni međusobni odnos bio je i više nego razumljiv. Niti Đuijć niti Polovina u ljeto 1941. godine nisu mogli znati što će se dogoditi u budućnosti. U donošenju svojih odluka nisu polazili od pretpostavke da će Italija 1943. godine kapitulirati, a da će 1945. godine Njemačka i NDH doživjeti slom. Djelujući u kontekstu ljeta 1941. godine, obojica su poveli ustanak – koji se simbolično obilježavao 27. srpnja – samo s jednim ciljem: ostvariti srpsku teritorijalnu autonomiju i što više oslabiti NDH. S obzirom na tadašnje odnose NDH i Italije, talijanska strana u tome im je bila faktični saveznik. A njihova komunistička simbolika, koju su isticali tijekom ustanika, nije tada pretjerano uznemiravala ni njihove sljedbenike ni njihove talijanske saveznike.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Izvor: narod.hr/hkv.hr
