12. rujna 1991. logor Manjača – zašto se kriju silovanja i mučenja HOS-ovih i drugih hrvatskih vojnika?
Logor Manjača je bio koncentracijski logor u BiH koji je osnovala Titova JNA u blizini Banje Luke. Prvi njegovi zarobljenici bili su zarobljeni hrvatski gardisti i MUP-ovci u Hrvatskoj Kostajnici koja je pala u ruke Srba na današnji dan 1991. godine.
Logor je vodila JNA, a početkom rata u BiH kojeg su od 1991. do 1992. vodile vojne snage Republike Srpske kako bi držale zatvorenike, hrvatske i bošnjačke civile tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Ovo je priča o nepoznatim mučenjima i silovanjima koje su prošli hrvatski vojnici, uključujući i HOS-ovce, u ovom koncentracijskom logoru. Bilo je tu mučenja iz najgorih noćnih mora, hrvatskih mladića dragovoljaca Domovisnkog rata starosti od svega 16 godina naviše.
Ovaj zarobljenik Manjače, mladi HOS-ovac, odlučio je prekinuti šutnju koja nosi biljeg sramote za muškarca, te je dao javno svoje svjedočanstvo Slobodnoj Dalmaciji. Mi ga objavljujemo, s dužnim obzirom, u želji da hrvatska javnost spozna veliku žrtvu HOS-ovih i drugih hrvatskih vojnika za našu današnju slobodu.
Agonija opsade Hrvatske Kostajnice počela je još 26. lipnja 1991. godine. Mjesecima su srpske pobunjeničke snage iz okupirane Banovine te JNA i srpski teritorijalci iz Bosanske Kostajnice postupno slamali obranu, osvajajući hrvatska sela u okolici grada i blokirajući prometnicu prema Hrvatskoj Dubici, da bi 9. rujna u potpunosti odsjekli Hrvatsku Kostajnicu od ostatka Hrvatske, okupirale zapadni dio grada, a obrambene postrojbe i hrvatsko civilno stanovništvo potisnuli u središte grada.
Pad brda Djed koje dominira gradom Kostajnice uzima se padom grada, a dogodio se upravo na današnji dan 12. rujna. Srbi su zarobili 60 policajaca i gardista na Djedu i prijetili njihovim ubijanjem ako se preostali branitelji Kostajnice ne predaju. U gradu je nastalo rasulo te se dio branitelja odlučio na proboj, dok je dio zarobljen i odveden u logore Glinu i Manjaču kod Prijedora.
Tako je padom Kostajnice osnovan zloglasni logor Manjača u koje su dovođeni zarobljenici sve do kraja 1992. godine kada je, uz posredovanje Crvenog križa, logor zatvoren.
Priča iz Manjače – silovanja hrvatskih mladića u logoru
“Čujemo te noći kako stražar otključava vrata kućice, nekakve ostave za hranu u kojoj su nas držali, po trojicu u jednoj sobici-ćeliji veličine ni dva kvadrata. Sa stražom dolaze nekakvi ljudi, stari između 40 i 50 godina, ne iz logora, civili. Odmah ustajemo, ruke na leđa, glava dolje, okret prema zidu. Ali, ne ulaze k nama. Otključavaju drugu sobicu, izvlače prijatelja, 18 mu je godina… I onda su mu „to“ napravili na hodniku”, piše slobodnadalmacija.hr
Toliko je jaukao…Ugurali su mu najprije pendrek, a onda nastavili. U početku osjećate gađenje prema tome, prema svom prijatelju, pitate se kako je to mogao dopustiti. A onda sam treću noć ja došao na red.
Kada bi se linija užasa tu mogla zaustaviti, naš sugovornik N.N. (identitet i svi ostali podaci poznati redakciji, op.a.) već bi imao noćnih mora dovoljnih za cijeli život.
No, to nije bio početak, a ni kraj, spirale zla koja se sručila na njegov život. On je jedan od hrvatskih vojnika, pripadnik HOS-a, koji je sa samo 17 godina preživio agoniju koja je trajala tri i pol mjeseca u koncentracijskom logoru Manjača u BiH, u kojemu je svakodnevno premlaćivan, vođen na strijeljanja i klanja pa vraćan, gdje su mu čupali nokte na rukama i nogama, čekićem razbijali kosti desne ruke „kako više ne bi mogao pucati“, spajali na struju.
“Zaradio” je 27 prijeloma kostiju, sedam fraktura lubanje, ne može imati djecu prirodnim putem, a iz logora, iz kojega je krajem 1992. godine pušten u razmjeni, izašao je sa 47 kilograma. Kada je zarobljen imao ih je 80. U Manjaču je prebačen iz logora Omarska.
DORH ima priznanja šestorice hrvatskih vojnika o silovanjima u srpskim logorima – što se čini?
Ipak, šestorica hrvatskih muškaraca uspjeli su smoći nadnaravnu snagu i progovoriti o silovanjima u srpskim logorima, kojih je bilo mnogo više. N.N. jedan je od samo šest muškaraca, hrvatskih zatočenika, koji su priznali da su silovani u srpskim koncentracijskim logorima i koji je pristao biti svjedokom u procesu koji bi Republika Hrvatska trebala voditi zbog ratnih zločina u logorima, u njegovu slučaju u Manjači, o čemu je 2012. godine dao i iskaz DORH-u.
O silovanjima muškaraca u tim mjestima užasa u nas se javno malo zna. N.N. je zapravo prvi koji je pristao o tome govoriti za jedan hrvatski medij, ali pod uvjetom da podaci o njegovu identitetu, iako je s nama o svemu otvoreno razgovarao, ostanu strogo zaštićeni. Iz teksta smo stoga ispustili i neke informacije koje bi možda više upotpunile priču, ali bi istodobno mogle asocirati na njegov identitet. O tome što mu se događalo do danas ništa ne znaju ni članovi najuže obitelji, ni bivša žena.
Njemu samom trebalo je punih 17 godina nakon izlaska iz logora da seksualni zločin koji je doživio javno prizna svome liječniku, dr. Nevenu Henigsbergu iz zagrebačke bolnice Vrapče, i to tek godinu dana nakon što je kod njega dolazio na terapije. N.N. je liječenje od PTSP-a počeo u Zagrebu još davne 1994. godine kod drugih liječnika, kojima nikada ni jednom rječju silovanje nije spomenuo.
Nije mu bilo lako voditi ni ovaj razgovor. Prekidali smo ga nekoliko puta, N.N. je odlazio zapaliti cigaretu, razbijali smo vrijeme drugim temama.
“Nisam noćas mogao spavati. Probudio sam se rano. Kad pomislim da ću o tome govoriti, uh…Sigurno će mi sad trebati dva- tri dana da se smirim”, ponavljao je.
Na Manjaču je te 1992. godine iz Omarske prebačeno četiri tisuće hrvatskih i muslimanskih civila iz BiH te deset HOS-ovaca, među kojima je bio i N.N. Od njih deset, u logoru su nakon zvjerskih mučenja ubijena četvorica, a još četiri N.N.-ova prijatelja oduzela su si život nakon izlaska iz logora, posljednji od njih 2010. godine.
“Živi smo još samo nas dvojica, ali moj prijatelj ne da ne želi govoriti o tome što se događalo u logoru, nego ne želi čuti ni riječi o ratu”, kaže N.N.
Tragedija tih mladića utoliko je veća što su svi u vrijeme zatočeništva bili ili maloljetni ili vrlo mladi, starosti od 16 do 21 godine života.
“Ti ljudi koje su stražari dovodili izvana, ti silovatelji, a uvijek su dolazili jedni te isti, vjerojatno su bili nekakvi pedofili, sadisti svakako. Ne vidim kako bi netko mogao to raditi nekome tako pretučenom, krvavom, a još ga pri tom tući. Moja je pretpostavka da su oni stražarima plaćali za to. Sami stražari nam to nisu radili”, prepričava N.N.
Silovanja se u Manjači nisu događala prvih mjesec dana, tek nakon toga. I to uglavnom noću. Treću noć od početka mučenja došao je red na N.N. Izvukli su ga iz ćelije prvoga, a onda za njim i ostalu dvojicu.
“Najgore je prvi put…”
“Najgore je prvi put. Nakon te noći nas trojica nismo dva dana razgovarala. U toj sobici, u kojoj smo ležali na slami na podu, dobivali smo inače svaka tri dana po pet litara vode i dnevno jednu paštetu i pola šnite kruha za svu trojicu. U noći kad su nas prvi put silovali ostali smo bez vode.
Onako pretučeni, krvavi, pomokrili smo se u karnistere i onda taj urin popili. U takvom stanju morate nešto piti “, nastavlja N.N. Zlostavljanja su nastavljena sljedeća dva mjeseca, češće u početku, onda svaka dva-tri dana, pa jednom tjedno, a tek zadnjih desetak dana prije izlaska iz logora su prestala.
Sadisti su se nad njima iživljavali i pendrecima te osobito nakon “tretmana” strujom.
“Postavili bi kamionske akumulatore i klemama spojili za dvije uspravne šipke, za koje bi onda vezali naše ruke. Pustili bi struju, a čovjek bi u takvom stanju doživio nekontrolirane radnje, ispraznili biste sve iz sebe, grčili se, tresli.
Onda bi vas skinuli sa struje, a kako ste bili potpuno oduzeti, mučitelji su zaključili da im je lakše silovati vas dok ste u takvom stanju”, kaže N.N.
Iako borbena karaktera, gonjen željom da izađe van, u jednom je trenutku “pukao”: „Počeo sam pjevati Lijepu našu, iz sveg glasa. Stražari? Ni taknuli me nisu, mislili su valjda ‘pusti ustašu nek pjeva, valjda više nije ni za što’“, prisjeća se N.N. S prijateljima je vremenom počeo razgovarati, pa i o užasima silovanja.
Život nakon logora – kako se vratiti u stvanost?
“Dogovor je bio, tko god da izađe, nikada nikome o ovome neće ništa reći. Nikada to nećemo spominjati”, priča naš sugovornik koji je krajem 1992. godine razmijenjen u Dragaliću između Okučana i Nove Gradiške. Tu u autobusu, dok smo čekali razmjenu, osijedio sam i izgubio dosta kose, kaže. Tri mjeseca nakon izlaska pretučen je u Zagrebu, dodaje, zna od koga.
“Prvih godinu dana bio sam mortus pijan svaki dan. Potpuna alkoholiziranost. Dvije-tri godine nitko od nas šest koji je preživio logor nije se viđao ni sa kim, niti smo to željeli. To iz logora duboko sam potisnuo, nisam htio o tome ni razmišljati. Mislite ‘to je sramota’, dogovorili smo se da nikome nećemo govoriti”, nastavlja N.N.
Ipak, u jednom trenutku odlučio je da ne može ovako nastaviti.
“Odjednom sam se trgnuo, znate, ja nisam dao da me to uništi, odlučio sam nastaviti život, to je bila moja opcija. Ne smrt, to mi nikada nije palo na pamet, nikada se nisam htio ubiti. Razmišljao sam, ako sam sve to preživio, onda trebam nastaviti živjeti, ali naravno bez priznanja o tome što se dogodilo. Počeo sam trenirati, trčati, a od 1994. godine potražio sam i pomoć liječnika”, priča naš sugovornik, koji je neko vrijeme živio od majčine i bratove pomoći.
“Nemam osjećaj krivnje. Ja nisam kriv za ono što se dogodilo. Trebale su proći godine da o nekim događajima mogu govoriti. Ali, mene vuče nagon za životom. Ne uklapam se u profil luzera, gubitnika. Neću hodati neobrijan, pokazivati da ne držim do sebe”, kaže N.N.
O tome što je prevagnulo da je odlučio javno progovoriti o zlostavljanju u logoru kaže:
“Prošlo je već dosta godina, neka se dozna istina – moji prijatelji nisu se ubili zabadava. Sve ovo što sam rekao, ponovit ću i na sudu. Ne vjerujem da će se nešto drastično promijeniti u društvu, ali možda oni ljudi koji su isto prošli dobiju volju da se malo izvuku iz svojih čahura i počnu normalno živjeti”, nada se naš sugovornik.
Potresni prikazi i slike iz srpskog koncentracijskog logora Manjača:
