Teški, neugodni i u najvećoj mjeri podmukli i licemjerni događaji i ponašanja u pitanju HOS-ove ploče poginulim braniteljima pripadnicima HOS-a u gradiću Jasenovcu koji su se zbili ovih dana (rujan 2017.) više su od primijenjenog „kompromisnog rješenja“. Oni su osnova i pouka za događaje koji slijede. Naime, ta ista HOS-ova ploča bila je povod da hrvatska Vlada osnuje (Odlukom od 2. ožujka 2017.) Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje do ožujka 2018. treba donijeti preporuke o a) sveobuhvatne preporuke usmjerene na suočavanje s prošlošću;b) preporuke pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima. (Članak II Odluke)

Prije svega, vrlo je važno znati da se Člankom VII Odluke kaže: „Vijeće će razmotriti i pisane doprinose njegovom radu upućene od akademske zajednice, nevladinih organizacija, te ostalih pravnih i fizičkih osoba,jer to znači da se ima pravo izravno obratiti svaki hrvatski državljanin. U Članku VI Odluke kaže se: „Prijedlozi Vijeća bit će utemeljeni na znanstveno valoriziranim povijesnim činjenicama.“ Nadao sam se da će tako i biti (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20328-m-marusic-ne-cemo-pristati-ni-na-sto-osim-na-istinu-o-jasenovcu.html), i još se nadam, ali agresija koju se „antifašisti“ pokazali u slučaju HOS-ove ploče natjerala je hrvatsku Vladu u defenzivu iz koje će se izroditi zabrane, bilo na razini preporuka Vijeća, bilo u njihovu tumačenju i pretvaranju u zakon, ili na svemu tome.

U godini 2018. uvest će se zabrane uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima

Osobno sam protiv zabrana, jer će one izazvati prkos, različite oblike modificiranja zabranjenih obilježja i simbola, te pravu tragediju ako budu nesimetrične u odnosu na nedemokratske režime koji su vladali u Hrvatskoj (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/27080-samo-istina-a-ne-lazi-vesne-pusic-i-milorada-pupovca-smirit-ce-hrvatsku.html). Međutim, kad se spoje navodi Vladine Odluke o osnivanju Vijeća i odnos hrvatskih političkih čimbenika prema HOS-ovoj ploči, proistječe sljedeće:

1. Kad se načas usredotočimo na galamu koju su „antifašisti“ digli nakon što nisu postigli da se HOS-ova ploča razbije (nestane) i na izjave hrvatskih dužnosnika, povjesničara i kulturnih poslenika, jasno vidimo da će doći do zabrana. Naravno, zabranit će HOS-ovu ploču (znak) s pozdravom „Za dom spremni“. Vijeće će donijeti mišljenje i preporuke. Oni će, ovako ili onako, biti osnova za zabrane.
2. To znači da će se prema tim preporukama, pa i mimo njih, napraviti popis obilježja znamenja i simbola nedemokratskih režima koji će se zabraniti u javnosti.
3. Ne postoji ni jedno jedino jamstvo da će sve to, od preporuka Vijeća do odnosnoga zakonskoga akta, biti provedeno a) pomno i ozbiljno, b) bez pritisaka i pristranosti, c) pravedno prema svima i pošteno prema povijesti. Zato se treba tom predmetu posvetiti, svi mi, i zajedno i pojedinačno, znanjem i snagom koju svatko od nas ima, a da bi se osigurala ta pravednost istina i objektivnost. Koliko god to bude moguće. Tu je i najveći napor za najmanje postignuće neizrecivo vrijedan, jer ćemo poslije toga – živjeti s onim što se propiše.
4. Upravo sad je vrijeme da se za to pripremimo. Bit će to velika i vrlo važna bitka koja će bitno utjecati na politički, ali i civilni život u Hrvatskoj – možda i stotinu godina!
5. „Antifašisti“ će nastojati spojiti reformu školstva i te zabrane i tako ostaviti hrvatsku povijest lažnom i iskrivljenom i s pomoću nje svaku domoljubnu vladu držati u šahu, a spriječiti nacionalni osjećaj već u najmanje djece. To se jasno iščitava iz njihovih krilatica vezanih uz nastojanje da oni (Budak-Jokić) preuzmu reformu: „škola okrenuta budućnosti“ (sakriti komunističke zločine), „školu osloboditi politike“ (maknuti svaki oblik domoljublja i hrvatskih nacionalnih vrijednosti iz programa), „moderna škola“ (s rodnom ideologijom), „civilno društvo ljudskih prava i sloboda“ (potpuno izbrisati hrvatske narodne, kulturne i vjerske tradicije), „važnost našega doprinosa antifašističkoj borbi“ (u udžbenicima povijesti učvrstiti jugokomunističke povijesne laži, a povijesnu borbu Hrvata za samostalnu državu minorizirati, napose Domovinski rat, preko isticanja ‘zločina’ hrvatske strane).

ŠEST je totalitarnih sustava koji se nas tiču

Nakon stoljetnog povijesnog iskorjenjivanja i gušenja hrvatskoga naroda, fizičkog i duhovnog, nakon dva desetljeća slobode i prosperiteta, došlo je vrijeme da svi Hrvati, a napose hrvatski domoljubni intelektualci, u obranu svojega naroda i domovine uključe sve svoje znanje i stručnost i da shvate da ih za to više ne mogu ubiti, zatvoriti, ni otpustiti s posla. Doduše, još uvijek se njih i njihova djela može skrivati, zanemarivati, etiketirati i tabuizirati, ali to je samo dodatni razlog da dignemo svoj glas toliko da nas hrvatska i međunarodna javnost čuju.

Prema tome, kad svoj um, znanje i domoljublje stavimo u službu rješavanja pitanja zabrana obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima, doći ćemo do jasnih zaključaka i jasnih ciljeva našega rada i razmišljanja.

Ukratko, u hrvatskoj povijesti nakon I. Svjetskoga rata može se prepoznati šest nedemokratskih režima: 1. nacistički,2. komunistički,3. fašistički, 4. četnički prije II. Svjetskoga rata i za vrijeme toga rata, 5. ustaški,6, četnički u Domovinskom ratu.

Kada dođe do zabrana, treba zabraniti obilježja, znamenja i simbol svih njih šest, potpuno prema istim kriterijima i s istom pomnjom identifikacije (popisivanja) onoga što treba zabraniti. To je svrha ovoga članka: „antifašisti“ će pokušati izbjeći sastavljanje sveobuhvatnih popisa (krijući i braneći zločine komunizma), a potom će pokušati uvesti nejednake kriterije zabranjivanja (http://hu-benedikt.hr/?p=55217).

Gospodo Hrvati, molim vas da se pripremite da to spriječite!

Evo kako.

Kako postići objektivnost i pravednost?

Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006) i tu se ne smije dopustiti nikakva relativizacija, čak ni rasprava – sve treba jednako osuditi. Jer su osuđeni, prvo od Europe, a onda od Hrvatskoga Sabora. Nitko i ništa u Hrvatskoj nije iznad Hrvatskoga Sabora.

Pogledajmo načas tih šest nedemokratskih režima u novijoj hrvatskoj povijesti i njihove specifičnosti.

1. Nacistički režim

On nije hrvatski, ali jest zločinački. Ustaše nisu bili nacisti, ali jesu bili nacistički kolaboratori pa se nacizam u Hrvatskoj rabi za opisivanje ustaša. Nacizam je jasno osuđen u svijetu i treba zabraniti sve što njega simbolizira, ponajprije pozdrav uzdignutom rukom i kukasti križ.

2. Komunistički režim

Tu je situacija teška jer komunisti, koji se danas predstavljaju kao „antifašisti“, pokušavaju potpuno zločinački komunizam zakrinkati „oslobođenjem od nacizma“. O tome sam pisao kao o laži(http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20100-m-marusic-nakon-ii-svjetskoga-rata-komunisti-su-pobili-stotine-tisuca-nevinih-ljudi-zato-sto-su-bili-fasisti-ili-s-fasistima-povezani-a-ustvari-su-ubijali-stanovnike-hrvatske-koji-bi-bili-glasovali-protiv-njihova-dolaska-na-vlast-pa-su-dosli-na-vlast-pa-s.html), pa detalje ovdje ne ću ponavljati. U odnosu na Hrvatsku, a ovdje i danas radi se isključivo o njoj, komunisti su uvijek bili protiv samostalne hrvatske države, a nikad i nigdje nisu bili demokratični. U stvarnoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj treba zabraniti sve njihove simbole i obilježja, jednako kao nacističke.

3. Fašistički režim

Odnosi se na Italiju, talijanski fašizam, a on se odnosi na Istru i Dalmaciju. Grozni zločini, ugnjetavanje, odnarođivanje i prije II. Svjetskoga rata i u njemu. Zabraniti sve, ali prije toga treba vrlo pažljivo vidjeti što je od talijanskoga fašizma ostalo i kako je danas prikriveno. Istarski „antifašisti“, npr. Miletić i Radin, napadaju fašizam u Zagrebu, a nikad ne govore o ostatcima (simbolima, obilježjima) fašizma u Istri. Koliko se tamo ulica, trgova i drugih stvari zove po osobama koje su pripadale fašističkom pokretu ili koje su svojatale Istru? Zabraniti. Pritom treba dobro proučiti povijest talijanskoga fašizma i njegove tragove u Istri i Dalmaciji.

4. Četnički režim prije II. Svjetskoga rata (kraljevski) i za vrijeme toga rata

Za vrijeme kraljevske Jugoslavije nad Hrvatima je proveden strašan teror, od ubijanja, zatvaranja, ucjenjivanja i premlaćivanja, do nametanja svega što ide s idejom da su Hrvati „katolički Srbi“. Srbokomunisti su poslije pod „plemenitu borbu za ujedinjenjem“ sakrili brojne osobe koje su bile politički četnici. Njih treba identificirati i maknuti iz javnosti.

Potpun je zatajeno, a jasno je četništvo, sve nasilje i ubojstva (Lovinac i drugo) u prilici stvaranja Banovine Hrvatske 1939., te u pokušajima sprječavanja njezina nastanka prije toga. Treba identificirati sve četničke ličnosti, srpske i hrvatske, koje su u to vrijeme provodile ili podržavale teror nad hrvatskim narodom.

O Jugoslavenskom odboru i svemu oko njega treba obznaniti istinu i zabraniti likove i riječi koje su donosile velikosrpski teroristički režim.

Četnička ideja je kontinuirana i nastavljena je u II. Svjetskom ratu pobunom protiv NDH, poslije kroz poslijeratne masovne pokolje Hrvata, političku opresiju zakrinkanu „bratstvom i jedinstvom“ u komunizmu, jako izražen pritisak na kulturu i jezik i izobličavanje povijesti sve do 1990. Sve koji su u tome sudjelovali treba izbrisati iz hrvatskoga javnoga života.

Kao prvo treba zabraniti, zakonski, obilježavanje pokolja Hrvata u Srbu 22. srpnja 1941. kao nešto pozitivno. To obilježavanje je strašna tragedija i sramota suvremene Hrvatske.

5. Ustaški režim

Sva ustaška obilježja, znamenja i simbole treba zabraniti, jer je ustaški režim surađivao s nacistima, prihvatio rasne zakone, a na terenu je odgovoran za brojne zločine. No, pritom se ne smije dopustiti da „antifašisti“ i drugi neprijatelji Hrvatske iskoriste ustaštvo da zabrane – sve hrvatsko. Ne smiju zabraniti ništa hrvatsko samo zato što je hrvatsko! Primjer su zaštita hrvatskoga jezika i nužnost povijesne istine i njezino uključivanje u školske programe, odnosno u službenu, znanstveno utemeljenu nacionalnu povijest. Hrvatski intelektualci i stručnjaci svih profila trebaju se za to pobrinuti do razine da se svaki propust može smatrati izdajom („suradnjom s Udbom“).

6. Četnički režim u Domovinskom ratu

Srpska pobuna protiv samostalne hrvatske države 1990. nije bila građanski rat, nije bila pobuna zbog „straha od ustaša“ i nije je bila agresija JNA: to je bio četnički rat za osvajanje Hrvatske ili njezinih dijelova. Sve koji su sudjelovali u tome treba maknuti iz javnoga života. Za njihova „jugoslavenska“, „partizanska“ i „socijalistička“ obilježja treba donijeti jednako strogu zabranu kao za nacizam i ustaštvo, jer su u klanju Hrvata i rušenju Hrvatske nastupali pod jugoslavenskom zastavom s crvenom zvijezdom i svoje su jedinice nazivali po „partizanskim“ jedinicama u II. Svjetskom ratu. Pa da su partizani bili i najhrvatskiji i najdemokratskiji, sustavna „zloporaba“ njihovih simbola od strane četničkih jedinica u Domovinskom ratu zabranu čini sasvim nužnom za svakog poštenog i lojalnog hrvatskog državljanina. Ne smije se zaboraviti da su te četničke jedinice u Domovinskom ratu ubile 6.000 civila, od kojih nekoliko stotina djece, dakle se ne radi tek o simbolima nego o zločinima. Zločinima jednakim onima za koje danas „antifašisti“ optužuju ustaše i na osnovi toga zabranjuju (na primjer) HOS-ovo znamenje.

Moram ovdje napomenuti da su pobuna, njezini razlozi, zločini istrebljenja pučanstva i geografski raspored tih zločina te – stvarno je impresivno – simboli pod kojima je to činjeno – sasvim identični za partizane u II. Svjetskom ratu i srpske „pobunjenike“ u Domovinskom ratu! To se nikako ne smije zaboraviti, iako ovdje nije središnja tema rasprave. Ta će tema, prije ili poslije, stići na znanstvenu analizu koja će potpuno razotkriti i potpuno jasno dokazati rečenu podudarnost – stratešku političku (velikosrpsku), stratešku vojnu, taktičku zločinačku (iskorijenjene Hrvata), propagandnu („antifašizam protiv ustaških koljača“) i –onu u obilježjima, znamenjima i simbolima.

Postupak

Predlažem sljedeće postupke – da bi se spriječilo komuniste preobučene u „antifašiste“ da prevare hrvatski narod u izradi popisa zabranjenih obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima.

1. Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima

Vijeće radi do ožujka 2017. i tada će donijeti mišljenje. Vjerujem da će ga napraviti i prije, a pod pritiskom „antifašista“ prije i objaviti. Dakle, ovdje ponavljam poziv da se vijeću šalju dokumenti o komunističkim i četničkim zločinima (http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/04/01/prof-dr-sc-matko-marusic-poziv-gradanima-hrvatske-da-salju-dokaze-svjedocenja-i-dokumente/).

Ne zaboravite poslati preporučeno s povratnicom ili sačuvati poslano e-pismo.

Ako Vijeće donese mišljenje i preporuke koji su nepošteni u smislu nesimetrije zabrana, trebat će prosvjedovati na osnovi poslanoga i tražiti da Vijeće svakom pošiljatelju odgovori kako i koliko je njegovo svjedočenje (dokazi) uzeto u obzir, te koji su mudokazi proturječilipa je odbačeno.

2. Prikupljanje informacija o obilježjima, znamenjima i simbolima nedemokratskih režima

Nedavno je (8. ili 9. rujna)„Jutarnji list“ donio je podmukli, podrugljivi i izazivački popis zagrebačkih ulica i trgova koji nose imenaistaknutih partizansko-komunističkih osoba „čije bi se nazive moglo promijeniti“ (kao što je promijenjeno ime Titova trga). Autor (mislim da je to bio I. Bešker) je u popis podmetnuo i nacionalnosti („brojenje krvnih zrnaca“) da bi, vjerujem, na zagrebačku gradsku upravu navukao bijes tih nacija i sada i onda ako dođe do zabrana („rasisti“ i sl.).

To zapravo i treba napraviti, pa pozivam sve hrvatske građane, a napose povjesničare, profesionalne i amatere, da u svojim sredinama naprave popise takvih imena – za svih ovdje nabrojenih šest nedemokratskih režima. Naravno, ne trebaju nam nacionalnosti, nego povezanost osoba i simbola s tim režimima.

Dođe li do zabrana, povezanost s tim režimima mora biti osnovni kriterij promjene imena ulica, trgova ili bilo čega drugoga. Dopustite da ponovim; ti su režimi: 1. nacistički, 2. komunistički, 3. fašistički, 4. četnički prije II. Svjetskoga rata i za vrijeme toga rata, 5. ustaški, 6, četnički u Domovinskom ratu.

3. Dostava informacija

Nisam siguran da mogu ovdje i sada definirati gdje treba poslati te popise, ali za početak sugeriram ovo: a) predati popis lokalnom ogranku političke stranke kojoj vjerujete, b) objaviti ih u nekom od portala kojima vjerujete (npr. Portal hu-benedikt.hr: hrvatska.udruga.benedikt@gmail.com; Portal Hrvatskoga kulturnoga Vijeća: g. Davor Dijanović: davor.dijanovic@gmail.com; Portal Kamenjar: kamenjar.com@gmail.com; Portal Hrvatsko nebo: dnevko@gmail.com).

Kad se objavi mišljenje Vijeća, objavit će se i koje će državne ili lokalne službe definirati i provoditi zabrane; tada svoj popis (urudžbirano, preporučeno s povratnicom, te s popratnim pismom i kratkim objašnjenjima navedenih imena i simbola) pošaljite toj službi i ustrajte da dobijete odgovor. Pa ga objavite kako je rečeno.

Napomena za ilustraciju važnosti pitanja preporuke pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima, tj. njihove zabrane

Ponavljam: „antifašisti“ će ići na ASIMETRIJU zabrana, a MORA SE POSTIĆI SIMETRIJA. Za postizanje simetrije mora se točno znati SVE što treba zabraniti od četništva i komunizma, jer će upravo ta dva zločinačka sustava oni pokušati zaštititi.

Dajem dva primjera, partizanski i četnički.

1. Partizanski – Ivo Lola Ribar

Neki su hrvatski mediji ovih dana, a u svezi s najavom M. Bandića da će obnoviti spomenik Ivi Loli Ribaru u Zagrebu, donijeli opširnu, pročišćenu i dirljivu Lolinu biografiju. No, kad se bolje pogleda, vidi se da on sa Zagrebom ima veze samo utoliko da je u njemu rođen; školovao se i živio u Beogradu, obitelj mu je stradala u Beogradu, a on u Bosni i Hercegovini. Otac mu je u Beogradu bio predsjednik Ustavotvorne skupštine kraljevine Jugoslavije, smrtne neprijateljice Hrvata i hrvatske države. Lola se borio za Sovjetski Savez i stvaranje komunističke Jugoslavije. Svaka čast njegovoj naobrazbi, plemenitosti, hrabrosti i mladosti, no on nije ni Hrvat ni hrvatski prijatelj, osim ako se pod Hrvatskom ne smatra komunističku republiku u komunističkoj Jugoslaviji. A taj smo trik davno prozreli.

2. Četnički – Vukašin Šoškočanin

U slučaju zaštite četništva od strane „antifašista“ navodim jedan naizgled periferan primjer, no kad bolje razmislite vidjet ćete da je taj primjer vrlo poučan i vrlo važan: kako se postaviti prema „obiteljskoj grobnici Šoškoćanin (Vukašin) u Borovu selu“ na kojoj piše da je to srpska zemlja? Šoškoćanin je krvoločni četnik i ubojica Hrvata i natpis na toj grobnici čisto je četništvo! No, Milorad Pupovac,gorljivi „antifašist“ (http://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/) i osoba ogorčena neuništenjem HOS-ove ploče, za natpis o Šoškočaninu je hladnokrvno rekao „to je obiteljska grobnica.“ (http://direktno.hr/domovina/odluku-o-zds-treba-donijeti-vlada-a-ne-vijece-za-suocavanje-s-prosloscu-97349/) To znači da to četničko znamenjei poruku ne želi maknuti i da će ih nastojati sačuvati od zabrana znamenja nedemokratskih režima kada do njih dođe, skrivajući ih pod plašt privatnosti i svetosti groblja i grobnica. No, ako je tako,znači li to onda da se ustaško znakovlje smije postavljati po grobljima? Uostalom, i HOS-ova ploča je postavljena poginulima; nije grob, ali jest mjesto smrti; koja je razlika od grobnice? A hrvatsko društvo ne može sebi dopustiti znakovlje nedemokratskih, pače i zločinačkih režima. No, „dopusti li“ Šoškoćanina, mora dopustiti i ustaše s „U“. Na grobovima. A tih grobova mnogo, mnogo. Ljudi, obranite svoju čast i istinu, i učinite da „antifašisti“ tjerajući lisicu stvarno istjeraju vuka, koji će ih otjerati u „ropotarnicu povijesti“!

To ne će učiniti nitko drugi umjesto vas.

Izvor: Matko Marušić/hrvatskonebo.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save