DON MARINKO MLAKIĆ: Blagoslov opraštanja
(24. nkg-a)
Današnja misna čitanja pozivaju nas da vjernički promišljamo o opraštanju. Milosrđe i opraštanje Isus smješta u samo središte kršćanskog života. To je fundamentalna tema bez koje nije moguće istinski razumjeti i živjeti našu vjeru. Življenje vjere bez istinskog opraštanja i milosrđa nužno se pretvara u najgoru moru i tjeskobu za čovjeka.
S druge strane, opraštanje je ponajveći izazov za nas ljude. Pogađa nas u srž naše ljudskosti. Pri pomisli na opraštanje, napose onda kada se suočavamo s najtežim zločinima i najbolnijim ranama koje trajno opterećuju naše živote, spontano nam se nameće misao da opraštanjem gubimo, da olako prelazimo preko učinjena zla, da smo na neki način nepravedni i bešćutni pred patnjom koju je zli počinitelj nanio nevinome. Jednako tako spontano pomišljamo da svaki zločin treba biti ispravljen ili barem, koliko je to moguće, nadoknađen, osvećen.
Zločinac mora odgovarati za svoje zlo. I to je sasvim točno. Pravednost je potrebno poštivati. Bez nje nema istinske ljubavi i pomirenja. Međutim, kada nas poziva na bezuvjetno opraštanje, Isus nikako ne niječe pravednost već je uzdiže do punine koja je upravo u milosrđu. Opraštanje zala i nepravdi nipošto nije njihovo nijekanje i ublažavanje već je to jedini način da se od njih obranimo, da nas spirala mržnje i zla ne zahvati i ne uništi. Osvetoljubivost i uzvraćanje zla zlim pokazatelj je kako su nas zlo i mržnja zahvatili i uvukli u svoj smrtonosni vrtlog.
Zbog toga je sudbonosno važno da učimo opraštati onako kako nas Isus poučava.
U evanđelju čitamo kako Petar traži od Isusa da mu odgovori na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu koji ti učini zlo i velikodušno predlaže: do sedam puta. Rabinsko učenje je govorilo o najviše tri puta. Petar hoće biti dvostruko milosrdniji od toga. Vjerujem da se zato sasvim iznenadio Isusovim odgovorom. Opraštati treba sedamdeset puta sedam, kaže on.
Broj sedam simbolički označava spasenje koje je rezultat Božjeg smilovanja prema čovjeku i podrazumijeva oproštenje grijeha. Višestruko je prisutan u obrednoj i životnoj praksi Izabranog naroda. I najveći pravednik pogriješi sedam puta na dan, kaže Sv. pismo. U starozavjetnom slavljenju kajanja i pomirenja s Bogom postojao je obred sedmerostrukog škropljenja krvlju žrtve pomirnice radi oproštenja od grijeha. Na istom tragu mi u našoj praksi vjere imamo sedam sakramenata (sredstva spasenja) naspram sedam glavnih grijeha koji nas udaljuju od spasenja. Isus odgovorom da trebamo oprostiti sedamdeset puta sedam hoće reći da trebamo opraštati uvijek i bezuvjetno. Koliko god netko pogriješi.
Opraštanje mora preteći grijeh. Samo ljubavlju pobjeđuje se zlo.
Svoj božanski nauk o opraštanju Isus dodatno obrazlaže prispodobom o gospodaru i sluzi dužniku. Gospodar sluzi oprašta dug od deset tisuća talenata, jer ga ovaj skrušeno moli. Gospodar dug oprašta, iako sluga ne moli za oprost već za strpljivost i nerazumno obećava da će mu sav dug vratiti. Radi se o enormno visokom dugu koji sluga ne bi mogao vratiti niti da živi tisuću života (1 talent imao je između 26 i 36 kg zlata; 10 000 talenata cca 300.000 kg zlata). Skrušenost je ovaj sluga, pokazat će se to vrlo brzo, bezočno glumio. Naime, taj isti sluga odmah zatim ne želi oprostiti dug svome drugu koji ga doslovno istim riječima moli da bude strpljiv s njime i da će mu sav njegov dug vratiti. A dugovao mu je sto denara (sto nadnica), sasvim beznačajan dug u odnosu na onaj kojeg je gospodar njemu oprostio. Ali ne, on ne oprašta već ga baca u tamnicu dok mu ne vrati što je dužan. Gospodar, kada je to dočuo, rasrđen daje uhvatiti opakog slugu, kori ga zbog bešćutnosti i predaje mučiteljima dok mu ne vrati sav onaj dug koji mu je bio oprostio. Isusova završna rečenica zvuči zastrašujuće: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”
Ova prispodoba jasno poručuje kako je Božje milosrđe prema nama uvjetovano
našim milosrđem jednih prema drugima. Zašto? Zašto Isus uvjetuje Božje milosrđe prema nama našim milosrđem prema bližnjima? Pavao nas u poslanici (drugo čitanje) podsjeća da smo Božji. Svatko od nas je otkupljen Kristovom krvlju. Bog sam ne postupa s nama našim grijesima niti nam plaća po našim krivnjama, molimo u psalmu. Pozvani smo mu na tome biti beskrajno zahvalni.
Milosrđe i oproštenje koje mi udjeljujemo jedni drugima znak je naše zahvalnosti za primljeno milosrđe od Boga. Zahvalnost nas predisponira da možemo pravo primiti Božje milosrđe. Nezahvalno srce je okorjelo srce, srce ispunjeno opakom taštinom te u njemu nema mjesta za Božje milosrđe. Takvo srce nužno završava u mukama zbog vlastitih grijeha i opačina. S pravom se čudi starozavjetni mudrac Sirah (prvo čitanje): „Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?“
Poziv na opraštanje valja nam shvatiti kao poziv na istinski život, na božansku slobodu za koju nas je milosrdni Isus na križu oslobodio. Kada opraštamo jedni drugima, i samo tada, mi živimo njegovo spasenje, koje je dar Božjeg milosrđa, i gradimo spasenjski odnos jedni prema drugima. Pozvani smo biti milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebesima, kazao je na drugom mjestu Isus. I ne možemo očekivati milosrđe od Boga ukoliko to isto milosrđe ne živimo međusobno. Ovu fundamentalnu poruku vjere utkao je Isus u molitvu Oče naš, koju nam je naredio moliti.
Zato je potrebno da pred očima imamo svoj konac, svoj posljednji dan, kako nas poziva mudri Sirah, dan suda kada će nas Bog prosuđivati prema tome kako smo mi sudili druge. U našim je, dakle, rukama hoće li Bog na dan suda na mene primijeniti svoje božansko milosrđe ili moju grješnu taštinu.
Don Marinko Mlakić
