Sulejman ‘Veličanstveni’ ponovno pokorio Balkan
Glasoviti sultan Sulejman I. Veličanstveni u pseudopovijesnoj priči sveden je na vladara harema u kojemu se žene nesmiljeno bore za pravo da provedu noć s njim. Foto: RTL
Kad sam svojedobno bila na studijskom boravku u Institutu za političku znanost Sveučilišta u Heidelbergu, često bih odlazila u tamošnji cijenjeni Centar za istraživanje Latinske Amerike, premda u Heidelberg nisam došla da bih proučavala politiku na tom potkontinentu. Osim mnoštva izvrsnih politoloških djela o autoritarnim političkim režimima, ondje sam naišla i na brojne kulturološke studije koje su umnogome objašnjavale zašto su se ti režimi uspostavljali i kako su se posebno dugo i uspješno održavali upravo u Južnoj Americi. Osobito su me iznenadile znanstvene studije južnoameričkih telenovela koje su postajale gotovo planetarno popularne, a prikazivala ih je i Hrvatska televizija. “Baš sam se lijepo isplakala”, bio je, dobro se sjećam, naslov jedne opsežne studije u kojoj su minuciozno analizirane kulturne, socijalne i političke funkcije nekolicine popularnih telenovela.
Otkako sam pročitala nekoliko tih studija, prestala sam ignorirati tu vrstu televizijskog žanra. Kad god bih našla vremena, bacila bih pogled na sapunice koje emitiraju naše televizijske kuće, to jest pogledala bih pokoju epizodu zato što bi se njihovu sustavnu praćenju mogao posvetiti samo netko tko ne radi ništa drugo u životu ili netko tko to radi iz profesionalnih razloga, kao što to čine televizijski kritičari, medijski analitičari ili kulturolozi. I na taj sam način nastojala shvatiti u kakvome kulturnom i duhovnom ozračju živimo i kako ga mediji suoblikuju. Nasuprot zemljama u kojima se kolektivno kulturno ozračje i pojedinačni svjetonazori suoblikuju proizvodnjom vlastitih sapunica, u Hrvatskoj se to donedavno činilo isključivo njihovim uvozom, a tek odnedavno i vlastitom proizvodnjom.
Južnoameričke telenovele u međuvremenu su postale out. Još se vrte na nacionalnim kanalima, ali ni približno nisu popularne kao što su nekad bile. Vjerojatno u zemljama u kojima se proizvode još imaju neke socijalne funkcije, ali su u Hrvatskoj samo još smiješne. Neke su od njih nevjerojatni ataci na zdrav razum ljudi te ne bi bilo na odmet nekako kazniti one koji ih kupuju i emitiraju. Ako se nekome ta ocjena čini preoštrom, neka, primjerice, pogleda dvije-tri epizode “Vrata raja”, neizrecivo glupe i primitivne brazilske telenovele koju je nedavno uredno emitirao RTL.
Bolje od južnoameričkih
Sada su in turske sapunice. Preplavile su kanale dviju privatnih televizijskih kuća s nacionalnom koncesijom. U programu od 7 do 22 sata, dakle u rasponu od 15 sati, Nova TV emitira ili reprizira šest sati turskih sapunica: četiri sata “Izgubljene časti” i dva sata “Polja nade”. U istom terminu RTL emitira ili reprizira sedam sati turskih sapunica: četiri sata “Sulejmana Veličanstvenog”, dva sata “Ezela” i jedan sat “Kismeta”. Sve te serije imaju stotine nastavaka te će dugo vladati televizijskim programima tih dviju kuća. U regiji je veću okupaciju svog programa tim turskim žanrom dopustio, valjda, samo posve nezahtjevni bosanskohercegovački OBN.
Turske su sapunice mnogo bogatije i bolje producirane od južnoameričkih, radnja je suvislija i složenija, a glumci i glumice neusporedivo su bolji. No i među njima malo je dobrih, a mnogo loših. One najbolje i nisu zapravo sapunice, nego prave dramske serije, poput “Ezela” ili “Asi”, koje su nastale prema scenarijima nadahnutima knjigama “Tri mušketira” i “Ponos i predrasude”, dakle klasičnim djelima europske književnosti.
Takva invazija turskih sapunica nipošto nije kulturološki, socijalno i politički neutralna. U njima nema eksplicitnih političkih poruka, ali su sve, u većoj ili manjoj mjeri, prožete jednom vrstom svjetonazora koji ima mnoštvo političkih implikacija i posljedica. Ako bi mu trebalo naći neki zajednički nazivnik, onda bi se mogao nazvati nezapadnjačkim i neliberalnim protuindividualizmom. U svima njima prikazuje se život u kojemu je pojedinac potpuno podčinjen kolektivu – najčešće obitelji, ali i susjedstvu, ulici, selu, gradskoj četvrti, a katkad su očite i aluzije na dužnost pojedinca da svoje mišljenje, osjećaje i interese podredi široj vjerskoj, nacionalnoj ili državnoj zajednici.
No turske su sapunice ponajprije intencijska apologija tradicionalne obitelji, koliko god ona represivna i disfunkcionalna bila. Obitelj se prikazuje kao jedini oblik života u kojemu pojedinac može naći zaštitu, sigurnost i sreću. No da bi to stekao, mora se odreći svega i prihvatiti sve što obitelj traži od njega. A obitelj uvijek personificira neka muška glava – djed, otac, muž, najstariji sin.
Istodobno, više nesvjesno nego svjesno, ista se ta obitelj prikazuje kao svojevrstan zatvor u kojemu vlada posvemašnje licemjerje. Licemjerni su svi koji se nalaze “iza rešetaka”. Nitko nikom ne vjeruje, svi su sumnjičavi prema svima, jedni druge prate, nadgledaju, prisluškuju, ogovaraju, kopaju im po džepovima i ladicama, otvaraju pisma, čitaju poruke na mobitelima, prokazuju ih drugima i traže da budu kažnjeni. Obitelj je zajednica u kojoj iz sata u sat svatko špijunira svakoga: muž ženu i žena muža, roditelji djecu i djeca roditelje, braća sestre i sestre braću, gospodari poslugu i posluga gospodare… Čine to podjednako i zaostali seljaci u Hayatu i kozmopolitski građani Istanbula. Jedina je univerzalna figura svih turskih sapunica lik prislonjen na vrata koji nekoga prisluškuje i špijunira. Turske bi se sapunice stoga mogle nazvati malim balkanskim špijunskim žanrom. U takvu životu nema i ne može biti mjesta za privatnost pojedinca: ni za privatne misli ni za intimne osjećaje. Svaki pokušaj da se očuva privatnost doživljava se kao izdaja kolektiva. Zašto bi se, uostalom, nešto tajilo i držalo za sebe ako nije sumnjivo i opasno za druge?
Konzervativno društvo
S takvim statusom obitelji nerazdvojno je povezan status žene. Turska nije Saudijska Arabija, ali jest konzervativno islamsko društvo u kojemu se većina žena još bori za elementarno ljudsko dostojanstvo i ravnopravnost s muškarcima. U “Izgubljenoj časti” glavna je junakinja izopćena iz seoske zajednice, napuštena i osramoćena zato što je silovana. Obitelj joj nalazi spas u prisilnoj udaji za jednoga od njezinih zlostavljača u kojega se kasnije i zaljubljuje. Uvjeravaju je da može biti sretna jer su mnoge žene njezina usuda vlastite obitelji smaknule ili natjerale da se same ubiju jer su okaljale i osobnu i obiteljsku čast. Scenaristi pak, u maniri kakva ranog prosvjetiteljstva, gledateljstvu sugeriraju da žrtva nije kriva – izvorni je turski naziv serije “Što je skrivila Fatmagül?” – i u tome se valjda sastoji taj “emancipacijski potencijal” serije o kojemu su se raspisale i naše novine. U “Šeherezadi” se glavna junakinja podaje glavnom junaku za novac koji joj treba da plati skupu operaciju svome teško bolesnom sinu, a onda se beskrajno zaljubljuje u svoga ucjenjivača i “finog” iznuditelja seksualnih usluga i udaje za njega. U “Strastima orijenta” glavna se junakinja upušta u zabranjenu ljubavnu vezu s posinkom svoga muža, a kad je on ostavlja kako bi nastavio živjeti u bogatoj obitelji svoga posvojitelja, ona se ubija, a on traži novi početak izvan kuće o koju se ogriješio. “Kismet” se uopće nije smio pojaviti u programima hrvatskih televizijskih kuća zato što se život jedne mlade žene, satkan od nevjerojatna raspona fizičkoga i psihičkog zlostavljanja kojemu je izložena s raznih strana, tretira kao nešto uobičajeno i normalno i još se sve to upetljava u nekakvu alibijsku ljubavnu priču. Općenito, turske serije pune su mrtvih žena. Majka Fatmagülina zlostavljača objesila se jer su je roditelji prisilili na brak bez ljubavi. U “Asi” se ubijaju skokom s mosta majka i sestra glavnog junaka, a na jednak se način pokušala ubiti i teta koja ga je odgojila. Sestra glavne junakinje pokušava se ubiti gutanjem tableta. U “Šeherazadi” se pokušava ubiti najbolja prijateljica glavne junakinje. Što preostaje nevoljenim i ostavljenim ženama nego da se ubiju?
Neki kažu da nije čudno što su turske sapunice naišle na plodno tlo u Hrvatskoj. Nije li velik dio zemlje dugo bio pod osmanskom vlašću koja je ostavila duboke kulturološke tragove koji se, među ostalim, očituju i u poimanju obitelji, rodne jednakosti, privatnosti, individualizma, osobnih sloboda i prava? Halit Ergenç – koji utjelovljuje Sulejmana Veličanstvenog, glasovitog sultana koji je u ekraniziranoj pseudopovijesnoj priči sveden na vladara harema u kojemu se žene nesmiljeno bore za pravo da provedu noć s njim – nije slučajno rekao da se turske serije ne mogu probiti do Beča, upravo onako kako je svojedobno i osmanska vojska ostala pred vratima “glavnog grada” Srednje Europe. Njihova se prijemčivost i popularnost gotovo navlas poklapa s granicama bivšega Osmanskog Carstva – od Bliskog istoka do Balkana. Kulture su, davno smo to naučili, “strukture dugog trajanja”.
Na potezu Sabor
Nije ovo nikakav “protuturski pledoaje” nadahnut tendenciozno shvaćenim “sukobom civilizacija”. Ovo je naivan pledoaje za intelektualno i estetski zahtjevniji i raznovrsniji program nacionalnih televizijskih kuća. Nitko se razuman danas ne bi zauzimao za zamjenu turskih sapunica lošim američkim serijama istoga ili nekog drugog, recimo akcijskog, žanra. No svatko bi se razuman zauzeo za makar djelomičnu zamjenu i turskih, ali i američkih, sapunica izvrsnim švedskim, danskim, nizozemskim, francuskim, australskim ili, naravno, britanskim serijama koje doista nešto relevantno govore svijetu u kojemu živimo i ne promiču vrijednosti, svjetonazore i obrasce života prošlih stoljeća koji toliko odudaraju od sloboda i prava pojedinaca, civilnog društva i liberalne demokratske države.
Ovih dana Hrvatski sabor odlučuje o tome tko će biti ravnatelj Hrvatske radio-televizije. Odlučuje se posredno i o tome tko će uređivati televizijski program i kakav će on biti. Političari su usredotočeni na informativni program koji izvješćuje o njima, njihovim djelima i nedjelima. No interesi su javnosti mnogo širi. Kakva god bila javna televizija i koliko god se srozala, samo nas ona može donekle spasiti od tiranije komercijalizma i šunda u programima privatnih nacionalnih kuća. Jer, one su zaokružile svoje razvojne programe: reklamama izmasakriraju gledane turske sapunice, a onda novcem od tih reklama proizvode domaće sapunice. A one su pak posebna priča.
Prof. dr. Mirjana Kasapović
