Ivan Miklenić: Pazinski incident razotkrio je nečuveno licemjerje u suvremenom hrvatskom društvu
Istarska županija proslavila je u Pazinu u ponedjeljak, 25. rujna svečanom sjednicom svoje Skupštine Dan županije i 74. obljetnicu donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnicu Pariške mirovne konferencije i na toj se svečanoj sjednici dogodio vrlo znakovit incident koji zaslužuje pozornost cjelokupne hrvatske javnost, piše Ivan Miklenić u novom broju Glasa Koncila.
Poznato je da se na takve svečane sjednice uz one koji obnašanju važne službe pozivaju i drugi ljudi koji tvore tzv. društvenu elitu, u svakom slučaju na takve sjednice ne mogu doći npr. kakvi »huligani«. Tako je bilo i u ponedjeljak u Pazinu, pa incident koji se dogodio ima veću težinu negoli da su bili okupljeni ljudi, kako bi se reklo, »zbrda-zdola«. Pred tom tzv. elitom uz ostale govorili su izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora, domaći sin zastupnik Anton Kliman, i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i oboje su doživjeli glasan prosvjed kad su u svom govoru spomenuli zaslugu hrvatskih katoličkih svećenika i Katoličke Crkve za pripojenje Istre Hrvatskoj. Predsjednica je, kako su prenijeli mediji, doslovno rekla: »U Istri su pale prve žrtve fašizma u Europi i u njoj se razvio prvi antifašistički pokret. Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti. Poseban doprinos toj narodnoj borbi za slobodu dalo je katoličko svećenstvo.
Ključan doprinos u priključenju Istre Hrvatskoj
Sjećajući se 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom ‘Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri’ i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka. Taj doprinos nije nažalost nakon rata bio cijenjen. Naprotiv, Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima, pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti toga vremena.« Kako je bilo vidljivo na HTV-u na Predsjedničine riječi o zasluzi katoličkih svećenika počeo je prosvjed uzvicima i zvižducima. Mediji su objavili da su to prosvjedovali okupljeni antifašisti, članovi Saveza antifašističkih boraca (SAB). Dobro je što se Predsjednica nije dala smesti u svom govoru te je izrekla sve navedeno unatoč žamoru i negodovanju.
Predsjedničke riječi koje su izazvale nezadovoljstvo kod dijela uzvanika ni po čemu nisu bile uperene protiv ikoga, niti su ikoga mogle na ikoji način vrijeđati, a sadržajno iznijele su provjerenu, neoborivu činjenicu, dakle povijesnu istinu, pa je neslaganje s tom činjenicom zapravo sukob nazočnih nezadovoljnika sa samom istinom. Taj incident vrlo je očito otkrio tešku ideološku inficiranost tih tzv. antifašista, a poznato je da je neizbježan sukob ideologije i istine. Taj incident otkrio je još više: da ti antifašisti, koje je inficirala komunistička, ateistička i protucrkvena ideologija, danas u demokratskoj Hrvatskoj mrze hrvatske katoličke svećenike do te mjere da ne mogu podnijeti ni da ih se spomene u pozitivnom kontekstu. Može se razumjeti da ima ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj ideologiji i da i danas, usprkos svim silnim novim spoznajama i neupitnim činjenicama, zastupaju takva stajališta. Može se razumjeti da oni takva svoja stajališta i javno iznose, jer demokratsko pluralno društvo i to mora moći podnijeti, no ne može se razumjeti zašto takav više nego očit sukob s istinom nije naišao na javnu osudu demokratskih snaga u hrvatskom društvu.
Nečuveno licemjerje u hrvatskom društvu
U obranu istine i sasvim konkretnoga pozitivnoga djela Katoličke Crkve u Istri, odnosno hrvatskih katoličkih svećenika na čelu s Božom Milanovićem, nije stao ni jedan relevantan političar, ni jedna relevantna politička stranka, nitko od glasnoga dijela tzv. civilnoga društva, nitko od utjecajnijih medija. Da se kojim slučajem na kojoj takvoj svečanoj prigodi dogodilo da bi neka skupina osporila i izviždala neospornu činjenicu da je netko na ideološkoj i političkoj ljevici učinio određeno društveno važno dobro, hrvatska bi javnost gorjela od osuda, kritika, prozivka, diskreditiranja, sve do vrijeđanja takve skupine. Ne bi se moglo dogoditi da se ne oglase relevantni političari, političke stranke, predstavnici civilnoga društva, utjecajniji mediji i komentatori.
Pazinski incident razotkrio je nečuveno licemjerje u suvremenom hrvatskom društvu, osobito u političkoj i medijskoj javnosti. Razotkrio je također neosjetljivost za golemu nepravdu koja je tim prosvjedom konkretno nanesena Crkvi i hrvatskim katoličkim svećenicima u Istri, a povod je bio manje ni više iznimno važan doprinos da Istra pripadne Hrvatskoj! Pazinski incident očitovao je također opipljiv manjak osjetljivosti za demokratizaciju hrvatskoga društva, ne samo što tzv. antifašisti osporavaju pozitivnu ulogu Katoličke Crkve u Istri u konkretnom slučaju, nego što oni, sudeći po tom postupku, i dalje žele da ta činjenica ne bude poznata ni priznata.
To što su istarski župan i predsjednik IDS-a izrazili žaljenje što je hrvatska Predsjednica doživjela neugodnosti samo je puka kurtoazija. Činjenica da su i oni izbjegli ikoju riječ reći o meritumu događaja, a to je javno nijekanje povijesne istine i iskazivanje nesnošljivosti prema hrvatskim svećenicima u Istri, nameće više pitanja kao npr.: ne slažu li se možda i oni s iznesenim prosvjedom članova SAB-a? Ili: jesu li članovi SAB-a u Istri tako jaki da im se ni predstavnici legalnih lokalnih vlasti i političkih organizacija ne usude suprotstaviti ni onda kad niječu povijesnu činjenicu? Ili: priječi li i prevladavajuća politika u današnjoj Istri da se proširi istina o važnom doprinosu hrvatskih katoličkih svećenika?
Izvor: narod.hr/Glas koncila
