“Slavlje svetoga biskupa Dujma ne isključuje cara Dioklecijana”
Pozdravnu riječ uputio je domaćin splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić.
Pozdravivši sve nazočne, one koji su bili spriječeni doći, one koji prate misu preko malih ekrana i radija, sve bolesnike i zatvorenike, članove Crkve i naroda te zahvalivši na čestitkama kardinala i (nad)biskupa Hrvatske i BiH nadbiskup Barišić je istaknuo da “osobni primjer otvorenosti i uvažavanje drugoga, poštivanje svakog čovjeka, s pravom promoviraju Dujma u suvremenika Grada, štoviše, uzdižu ga na dostojanstvo sveca – zaštitnika našega Splita.
No, slavlje svetoga biskupa Dujma ne isključuje cara Dioklecijana. Naime, zatvorenost prema drugom i drugačijem, nepodnošenje različitosti i nasilno nametanje jednoumlja, isticanje vlastitog egoizma i samodostatnosti, trajna je opasnost od prisutnosti transformiranog Dioklecijana u različitim oblicima sustava diktatura i ideologija, pa i liberalne demokracije.”
Nadbiskup je upozorio da “nepravedne strukture društva i svijeta nisu samo one izvanjske, već i daleko opasnije unutarnje, one našeg uma i srca. I sami smo tomu svjedoci.
Bitne se karakteristike Dujma i Dioklecijana danas na svoj način susreću u svima nama, s jedne strane u našoj egoističnoj isključivosti i agresivnosti i, s druge strane, u našoj humanoj otvorenosti i uvažavanju drugoga”. Dujmov nasljednik nadbiskup Barišić se potom upitao:
“Je li 14 stoljeća nakon pokrštenja Hrvata, konačno došlo vrijeme zrelosti, vrijeme naše krizme – potvrde ljudskosti i vjere? Je li došlo vrijeme prijelaza iz sebičnog egocentrizma pojedinaca, stranaka, vlasti i oporbe u punoljetnost zrelog, svjesnog i dijaloški otvorenog čovjeka i društva, gdje će Dujmov govor vrjednota otvorenosti i uvažavanja, pravednosti i solidarnosti, opće dobro i zajedništvo, svima nama u gradu Splitu i domovini Hrvatskoj, biti naš svakodnevni razumljivi i prihvatljivi jezik? Vjerujem da jest! Zato mu se danas utječemo i slavimo ga.”
Nadbiskup zadarski Želimir Puljić je i ovoga puta, kao i prije dvadeset godina, 1991. godine, kada je kao dubrovački biskup predvodio slavlje Sudamje, Splićanima i Splićankama uputio snažnu poruku vjere i ohrabrenja.
U propovijedi se nadasve osvrnuo na papu Ivana Pavla II., novog blaženika Katoličke Crkve podsjetivši na neke njegove veoma važne vapaje.
Po svom izboru za papu Ivan Pavao II. je, prije 33 godine uputio vapaj cijelome svijetu:
“Ne bojte se, otvoriti vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj moći. Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja.
Neka se ne plaše Krista, jer On jedini zna što je u srcu čovjeka!” Potom je podsjetio kako su upravo Hrvati zapamtili Papin vapaj zbog tri njegova pohoda Hrvatskoj i “zbog aktivnog zauzimanja u ratu kada je povišenim glasom u više navrata tražio neka se obustavi ruka koja ubija”.
Papu Ivana Pavla II., nastavio je zadarski nadbiskup, “pamtimo kao proroka koji se povlači u tišinu svetišta vlastite duše gdje iskreno i sabrano moli. Ali, pamtimo ga i kako javno nastupa, te uzdignutim rukama i neustrašivim pogledom upozorava, preklinje, osuđuje i moli. ‘Ja, Ivan Pavao II. vičem tebi, stara Europo; obraćam se vama ljudi znanost i politike.’
Navikli smo bili na takav stil i način govora u kojem je bila uočljiva njegova eshatološka usmjerenost na ono što nas čeka. Njegovi vapaji i molitve bili su očita i prepoznatljiva jeka onoga ‘glasa na nebu’ iz današnjeg Ivanova Otkrivenja. Mi smo imali sreću biti njegovim suvremenicima i slušati njegove poruke, te pri tomu osjetiti snažnu očinsku skrb i brigu”
U nastavku propovijedi nadbiskup je kratko podsjetio na Papin životni put, istaknuvši kako je vrijeme u kojem je rastao i oblikovao se budući blaženik istodobno vrijeme porasta ideja koje će oblikovati tzv. “kulturu smrti”.
Među “arhitekte kulture smrti” nadbiskup je ubrojio filozofe, književnike i mislioce XX. st., zaključivši kako su to samo “neka od imena takozvanih velikana koji su izveli najveće misaone prijevare u povijesti, jer su govorili i pisali o slobodi, a živjeli pakao. Ljudima su nudili oslobođenje, a trasirali im put smrti, ništavila, sebičnosti i mržnje”. Ti samozvani velikani i revolucionari, nastavio je nadbiskup Puljić, “bili su većinom frustrirani materijalisti i ateisti koji nisu vjerovali u duhovnu dimenziju.
Ali, bili su uvjereni da su oni pozvani i poslani mijenjati svijet. Premda su mnogi od njih, kako piše jedan komentator, bili ‘obični znanstveni šarlatani, svijet i danas drži njihove ideje sastavnicom suvremene kulture’. Njihov sustav izrasta na materijalizmu, nastranostima, negiranju i prijeziru duhovnosti, ljubavi i milosrđa. ‘Arhitekti kulture smrti’ tako uspješno provode eutanaziji kršćanske kulture i civilizacije.”
Toj se je kulturi smrti suprotstavio Ivan Pavao II. svojim vapajima i molitvom, svojim naukom, svojim životom i djelovanjem. “Ništa, naime, ne može nadoknaditi prazninu koja nastaje kad se Boga odstrani. Ne smije se Bogu zatvarati vrata škola, domova i društvenog sustava.
Ne smije se razdvajati evanđelje i kulturu. Jer, rascjep između Evanđelja i kulture donio je dramu našem stoljeću”, nadbiskup je naveo Papine riječi izgovorene u Limi god. 1985. Potom je podsjetio na najpotresniji Papin vapaj, izrečen u Italiji, u kojoj je trajala kampanja za legalizaciju pobačaja.
“U rodnom mjestu pape Roncalli-a, na Mali Uskrs 1981., on u ime Krista pobjednika smrti upućuje vapaje i molitve u obrani života. Blijedim usnama i glasom koji treperi Wojtyla potresa savjest Talijana i pita ih:
‘Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv?! Ako tom činu ubijanja čovjeka u utrobi majke dadnemo pravo građanstva, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama'”.
Nadbiskup Puljić podsjetio je i na Papine vapaje usmjerene na zaustavljanje rata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.
U svojoj neustrašivosti Papa je, u tijeku rata, htio posjetiti opkoljeno Sarajevo, no svjetski mu moćnici nisu mogli jamčiti sigurnost. Ipak je Papa, podsjeća nadbiskup Puljić, “iz Castel Gandolfa uputio žarki vapaj i nebu i ljudima. Kako se ne sjetiti one divne liturgije i najdirljivijeg vapaja koji je Papa ikad izgovorio, uzdignutim pogledom prema Sarajevu i Bosni, te povišenim glasom:
‘S vama smo i bit ćemo sve više s vama'”.
Zaključujući propovijed nadbiskup Puljić je rekao da su vapaji i molitve bl. Ivana Pavla II. bili izraz njegove vjerničke sigurnosti, ali i odraz njegove zabrinutosti za budućnost svijeta. Nešto ga je posebice zbunjivalo i ljutilo. Grijeh i zlo, naime, stekli su pravo građanstva.
A otpisivanje Boga ušlo je u program ljudskog umovanja. Zbog toga je bio apostolski zagrijan za navještaj istine, neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi.
Njegova je kritika bila jasna i otvorena. I posebice uperena prema dva sustava koji su vladali svijetom i Europom:
Prema onom s istoka koji Boga križa i odbacuje, kao i prema onome sa zapada koji misli kako može graditi svijet i kulturu bez Boga. Treći milenij Crkve, govorio je, ne smije započeti ‘sramotom XX. stoljeća’, kako je nazivao ateizam svih boja i rastvora. S time se nikako nije mirio.
Zato je hrabro i neumorno propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svijeta prolazi i nestaje”.
Na samom kraju propovijedi nadbiskup je riječima ohrabrenja sve podsjetio kako mučeništvo sv. Dujma i njegova blažena smrt, kao i trajna zaštita i briga kojom nas je stoljećima pratio, kršćanima daju „utemeljenih razloga već ovdje, na zemlji svečanom liturgijom slaviti ‘život poslije života’.”
Uz domaćina nadbiskupa Barišića i predvoditelja slavlja nadbiskupa Puljića, u slavlju je sudjelovalo još pet biskupa, biskupi Splitske metropolije: šibenski Ante Ivas, dubrovački biskup Mate Uzinić (prvi je put kao biskup na proslavi Sudamje u svom Splitu), kotorski Ilija Janjić, umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić, vojni ordinarij u BiH mons. Tomo Vukšić, generalni vikar mons. Ivan Ćubelić, Metropolitanski kaptol na čelu s prepozitom mons. Dragom Šimundžom, katedralni župnik don Tomislav Ćubelić, provincijali fra Željko Tolić i fra Ivan Paponja, izaslanici biskupa i provincijala te oko sedamdeset svećenika, kako dijecezanskih tako i redovničkih.
ika
