Zao duh… Velikog Orienta Francuske
U Francuskoj se, zadnjih dana vodi žestoka polemika o Zakonu o bioetici, koji bi se trebao izglasati 15. lipnja ove godine. U slijedećem tekstu, donosimo odgovor francuskih katoličkih intelektualaca na direktni napad Velikog Orienta Francuske. Ovaj portal će pratiti daljnji tijek…
Informacija koju bilježi jučerašnji broj France Catholique-a: “Veliki Orient Francuske se čudi i zabrinjava zbog reakcija Katoličke crkve u svezi projekta o bioetici, o kojem trenutno raspravlja Narodna Skupština.” Već sam razmišljao o prevelikoj mogućnosti utjecaja koji ima ova “grupica” Velikog Orienta, – samo desetak tisuća “iniciranih” prema 65 milijuna Francuza – koji si dopuštaju takvo ‘čuđenje’ i ‘zabrinutost’ nad tim što se francuska Katolička crkva usuđuje reći, a što je u stvari stav sveopće Katoličke crkve. Doista, radujem se tom čuđenju i toj zabrinutosti: možda će baš to imati blagotvoran učinak na stajališta tih sljedbenika jedne ideje za koju mi je uvijek izgledalo da brani stajališta najokorjelijih ateista… Jedna vrst ponavljanja načela koja je branio Sotona da bi „usmjerio“ – već onda! – Adama i Evu prema Istočnom grijehu. Dakle, prije „Velikog praska“ odakle je proizašao naš „Prostor-Vrijeme“. „ Ne osporavajući Katoličkoj crkvi pravo da iznosi svoj moral (blagonaklono!) svojim sljedbenicima, Veliki Orient Francuske podsjeća da je u ovoj raspravi, koja se odnosi na cijelu zemlju u različitosti njenih filozofskih i religijskih komponenti, “Država pri tome kod kuće, a Crkva mora ostati kod svoje kuće .“
Čudim se izrazima – „kod kuće“ za Državu i za Crkvu, što ponajprije znači da Katolička crkva ima jedino pravo obratiti se svojim „članovima“, ali da nema pravo otvoreno reći, u ime svih svojih članova, što misli o tim pitanjima vitalne važnosti… No, svaki katolik je jednako tako državljanin, i očekuje od svoje Crkve da razbistri raspravu i smjesti je na visinu koja joj pripada. Kardinal Vingt-Trois ima posvemašnje pravo tvrditi da bi glasovanje za zakon o bioetici, takav kakav je izišao iz mozgova senatora, značilo “Pad civilizacije”. Usuđujem se reći, sa svoje strane, da bi to dapače bilo poricanje civilizacije: jedna vrst vraćanja našeg vremena na put barbarstva, već davno nadiđenog.
Radi se o stajalištu koje po svojoj prividnoj poniznosti, postavlja odviše drski zahtjev: vodim li računa o stvarnom broju pripadnika Velikog Orienta u krilu Vlade, Narodne skupštine i Senata, možemo bez rizika pogrješke reći da je taj krug takvog „razmišljanja“ nevjerojatno preuveličan u našim nacionalnim ustanovama da bi se tako (Veliki Orient) mogao smatrati imati „pravo“ da sebi primjenjuje onaj začudni „kod kuće“, koji smatra da to „kod kuće“ označuje samu Državu… Međutim, treba također istaknuti način na koji to priopćenje podrazumijeva i vezuje Crkvu uz jedno kod kuće/na svom terenu“ – koji je nešto veoma privatno, na razini brisanja, pa čak i ignoriranja. Nijedan zreo katolik, svjestan izazova, ne može prihvatiti takvo odbacivanje, budući da su svi oni koji su članovi Crkve ujedno građani jednako kao i „inicirani“ iz Velikog Orienta… a ujedno su od njih brojniji. Konačno, dok se Crkvu zatvara u obredne prostore i zahtjeva od nje da se ne miješa u ono što na nju ne spada – dopušta se onima koji su „odviše zastupljeni“ da se bave poslovima gdje je Država „na svom terenu“… izuzevši da bi katolici i dalje donosili na svijet više djece nego građani bliski Velikom Orientu.
Što bi rekli pripadnici te masonske “udruge” ako bi francuski katolici od njih zahtijevali da ostanu u svojoj kući, u ulici Cadet, s verandom potpuno zamračenom. Ako to ne bi bilo neopravdano, te nepravedno i sablažnjivo, bilo bi barem u najmanju ruku legitimno budući da kršćani sačinjavaju više od 50% građana, makar ima tek 20 do 25% povremenih praktikanata i 6 do 15% onih koji vjeru prakticiraju više-manje redovito.
Nevjerojatnom mi se čini dodatna drskost završnog razmišljanja: “Poštovanje laiciteta garantira mir i socijalnu pravdu uz tu (spomenutu) cijenu“. To je dakle cijena samo koju Katolička crkva treba platiti! No, što ulazi laicitet u ovu raspravu koja se tiče svakog ljudskog buća? Da li će laicitet biti sposoban, slučajno ili po prirodi, reći u čemu je dostojanstvo embriona ili nije, te dosljedno također o dostojanstvu muškarca i ženske? Da li je laicitet (možda) neka filozofija, doktrina, dogmatika, sektaštvo, ja sam ga uvijek smatrao jednostavnim skupom običaja namijenjenih da se društvo ne raspadne? Da li je laicitet ronio suze u mnogim prigodama kada je to trebao učiniti? Nije li to komotan način da se prepozna zajedničke principe i ideale unatoč razlikama, neslaganju, protivštinama? Ne zaboravljajući pri tome da nema drugog izvora tom „laicitetu“, ispravno shvaćenom, izvan Evanđelja !
Nevjerojatnom mi se čini dodatna drskost završnog razmišljanja: “Poštovanje laiciteta garantira mir i socijalnu pravdu uz tu (spomenutu) cijenu“. To je dakle cijena samo koju Katolička crkva treba platiti! No, što ulazi laicitet u ovu raspravu koja se tiče svakog ljudskog bića? Da li će laicitet biti sposoban, slučajno ili po prirodi, reći u čemu je dostojanstvo embriona ili nije, te dosljedno također o dostojanstvu muškarca i ženske? Da li je laicitet (možda) neka filozofija, doktrina, dogmatika, sektaštvo, ja sam ga uvijek smatrao jednostavnim skupom običaja namijenjenih da se društvo ne raspadne? Da li je laicitet ronio suze u mnogim prigodama kada je to trebao učiniti? Nije li to komotan način da se prepozna zajedničke principe i ideale unatoč razlikama, neslaganju, protivštinama? Ne zaboravljajući pri tome da nema drugog izvora tom „laicitetu“, ispravno shvaćenom, izvan Evanđelja !
Može li laicitet definirati uvjete socijalne pravednosti? Doista, da bi postojala socijalna pravda, treba zavladati mir među različitim strujanjima koja animiraju društveno tijelo, ali pravednost prvotno ovisi o pojmu koji se ima o čovjeku, o njegovu dostojanstvu, a htjeti primjerice svom prisilom da (čovjek) bude bez Boga kako to misli, vjeruje i izvikuje loža Velikog Orienta, nikako ne dopušta da se utvrde idealni uvjeti za tu pravednost, koju svi žele, bila ona i samo socijalna, i o kojoj svatko sanja a da je nikada nije vidio ostvarenu. To je dakle podmukla tvrdnja koja ima jedinu svrhu pokušati diskreditirati Katoličku crkvu ukoliko je ustanova iznimno sposobna da shvati kakvi jesu ili bi mogli biti uvjeti pravednosti. Ta prednost joj proistječe odatle što se ne temelji na nekoj ideologiji ili nekoj knjizi, nego je ponajprije i bitno zajednica ljudi oko Boga Ljubavi. Jer jedino ljubav spašava, a pravednost bi morala biti svjetovna ruka te ljubavi.
Dostojanstvo embrija temelji se jedino na vjeri na kojoj svako biće temelji svoj život: to vrijedi za kršćansku vjeru i za onu ateističku, makar ateist drži da je dovoljan razum za opravdanje njegovog ateizam, što je krivo, dok se kršćanska vjera oslanja također i na razum, makar to nije (njezin) jedini razlog. To dostojanstvo potječe iz prirode: ako dostojanstvo embrija nije priznato, tada je i dostojanstvo odraslih neutemeljeno. Odatle upornost Crkve, te ogromne zajednice, da nimalo ne popušta obzirom na ovo pitanje.
Dominique Daguet
Pripremili:
Prof. dr fra Josip Marcelić
Megal Skitić
Izvorni tekst:
http://www.france-catholique.fr/Mauvais-esprit-a-propos-du-Grand.html
