In memoriam: Nadvojvoda Otto von Habsburg (1912.-2011.)
‘’Smatram da Hrvatskoj nikako nije mjesto na Balkanu, pa niti na zapadnom Balkanu, o kojem se u posljednje vrijeme mnogo govori’’
Otto von Habsburg je najstariji sin posljednjeg austrougarskog cara Karla i njegove supruge, Zite od Bourbon-Parme. Bivši je prijestolonasljednik Austrije, Češke, Hrvatske (1916.-1918.) i imenovani mađarski kralj od 1922. do 1946. kada su komunisti ukinuli monarhiju u Mađarskoj. Otto je iznimno značajna osoba na europskoj političkoj sceni. Bio je veliki pacifist kao i njegov otac Karlo koji je proglašen blaženim 2004. godine. Nikada nije želio pristati na bilo kakav kompromis s nacizmom, komunizmom i neoliberalnim sekularizmom. Zbog svojih tradicionalnih i katoličkih uvjerenja obitelj Habsburg našla se često na udaru krojača Novog svjetskog poretka koji su konačno doveli do sloma Monarhije. Nakon Prvog svjetskog rata Republika Austrija je Habsburgovcima ukinula krunu i zabranila povratak na vlast. Hitler je tražio Ottovo smaknuće, pa se obitelj Habsburg za vrijeme Drugog svjetskog rata sklonila u SAD. Slabljenje Habsburške monarhije kao jedine katoličke monarhiju u srcu Europe i nasljednice Svetog njemačkog rimskog carstva dovelo je do niza sukoba, jačanja liberalnih sekularističkih tendencija i širenja totalitarnih ideja koje su rezultirale strašnim krvoprolićima, gubitkom europskog identiteta i jačanjem neoliberalnog globalizma.
No, iako mu je onemogućeno da postane car Otto se po povratku iz SAD-a neprestano zalagao za mir i zajedništvo među europskim narodima. Bio je dugogodišnji predsjednik Paneuropskog pokreta kojeg je osnovao grof Richard Coudenhove-Kalergi, te je promicao ekumenizam triju monoteističkih religija u Europi preko Foruma triju vjera. Ovaj nesuđeni car Austrije i hrvatsko-ugarski kralj bio je do 1999. godine aktivni član Europskog parlamenta, kao zastupnik bavarske Kršćansko socijalne unije CSU. Plemenitoj obitelji Habsburg dugujemo zahvalnost što su se nakon izbijanja Domovinskog rata aktivno uključili u organiziranje i prikupljanje humanitarne pomoći za Hrvatsku. Otto se sve do kraja života zalagao za pozicioniranje Hrvatske u srednjoj Europi smatrajući pogubnim bilo kakvo priključenje Hrvatske balkanskim asocijacijama. Cijenio je posebno Stjepana Radića koji formalno nikada nije bio za uništenje Monarhije već je vjerovao u reformiranu i moderniziranu Podunavsku monarhiju, kakvu su zapravo i htjeli sprovesti Karlo i Otto. Stjepan Radić baš kao i nesuđeni hrvatsko-ugarski kralj Otto von Habsburg-Lotarinški nikada nije želio da Hrvati srljaju prema Jugoslaviji kao ”guske u magli”, nego je vjerovao da pripadamo Europi i da za Monarhiju još ima nade. Doduše, Otto je nakon Drugog svjetskog rata pokušao ostvariti zamisao Podunavske federacije kao zemlje ravnopravnih naroda u kojoj bi Hrvati našli svoje pravo mjesto. Nažalost, taj plan spriječili su u ime ”nove demokracije” novopečeni europski vladari. Ipak, šef Europske komisije E. Barroso priznao je da će Otta von Habsburga pamtiti kao čovjeka koji je pomogao da padne ”željezna zavjesa” između istočne i zapadne Europe i kao odlučnog protivnika totalitarizma. Okretanje Beogradu i Kraljevini Jugoslaviji Hrvatsku je koštalo 100 godina suza, ratova, pljački i neizmjerne količine prolivene krvi. Zar nije znakovito da će se točno 100 godina nakon kobnog atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda (1914.) u Sarajevu Hrvatska službeno odvojiti od Zapadnog Balkana i priključiti europskoj zajednici naroda kojoj je oduvijek pripadala?
Blaženi Karlo I. Austrijski rođen je 17. kolovoza 1887. godine u Dvorcu Persenbeug na području Donje Austrije. Njegovi su roditelji bili nadvojvoda Otto i princeza Marija Josipa von Sachsen, kći posljednjega saskoga kralja. Karlo je bio pranećak cara Franje Josipa I. Već u ranom djetinjstvu je primio izraziti katolički odgoj. Jedna katolička redovnica koja je primila stigme imala je objavu da će Karlo jako trpiti i podnositi teške napade radi mira među narodima. Slijedom toga, nakon Karlovoga preminuća ustanovljena je «Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima», a 1963. godine ona je postala crkveno priznata molitvena zajednica.
U Karlu se vrlo rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo. Sve je važne odluke tražio u molitvi. Dana 21. listopada 1911. godine oženio se princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma s kojom je imao osmero djece. Koliko je volio obitelj i svoju suprugu svjedoči podatak da je na samrtnoj postelji Ziti posljednje rekao: «Beskrajno te volim!».
Nakon ubojstva prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u atentatu 28. lipnja 1914. godine, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-ugarskoga carstva. Tu svoju zadaću car Karlo je shvatio kao put u nasljedovanju Krista – u ljubavi prema njemu povjerenim narodima, skrbi za njihovo dobro i u darivanju vlastitoga života za njih. Najsvetiju dužnost jednoga cara —zalaganje za mir —Karlo je stavio u središte svojih briga tijekom strašnoga rata. Jedino je on, među svim odgovornim političarima, dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir. Što se tiče unutarnje politike, iako u krajnje teškim vremenima, donio je opširno i uzorno društveno zakonodavstvo, nadahnuto kršćanskim socijalnim naukom.
Prema Papinoj želji, koji je strahovao da bi se u Srednjoj Europi mogla ustanoviti komunistička vlast, Karlo je u Mađarskoj pokušao ponovno uspostaviti svoju vlast. Ali, dva su pokušaja propala, jer je u svakome slučaju želio izbjeći građanski rat i krvoproliće. Zbog toga je prognan na otok Madeiru u Atlanskom oceanu. Tu je iskusio siromaštvo i bolest. Sve nevolje strpljivo je podnosio prinoseći je kao žrtvu za mir i jedinstvo svojih naroda. Oprostivši neprijateljima umro je 01.04.1922. godine s pogledom upravljenim prema Presvetome Sakramentu. Geslo svog života iznio je na času smrti: «Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način».
Tijelo Bl. Karla Austrijskog počiva u marijanskom svetištu Naše gospe od Gore na Madeiri.
Posljednji uvjet za beatifikaciju, čudo na blaženikov zagovor priznato od Kongregacije za kauze svetaca, ispunjen je 1960. godine kad je na blaženikov zagovor iznenada i suprotno svim liječničkim predviđanjima ozdravila poljska redovnica Marija Zita Gradowska, koja je zbog bolesnih vena godinama bila prikovana uz krevet. Proces za Karlovu beatifikaciju trajao je 55 godina.
Prilikom proglašenja blaženim cara Karla Habsburškog papa Ivan Pavao II. je 3. listopada 2004. godine rekao: “Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”, obraćajući se nazočnima, među kojima su se isticali predstavnici brojnih kraljevskih i plemićkih obitelji.
Angelica Sword
