Sv. Ćiril i Metodije
Neki podaci o životu Sv. Braće
Živjeli su u IX. stoljeću. Rođeni u Solunu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik. Otac im je prerano umro pa je za njih preuzeo brigu carski kancelar Teotikst. Metod bijaše pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađi Konstantin od Teoktista bi pozvan u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha.
Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.
Međutim je g. 855. u Bizantu došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihaela te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su je zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.
Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu. G. 858. svrgnut je patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.
Konstantin i Metodije držahu se izvan tog spora. Oko g. 860. car je zadužio Konstantina za jednu političkoreligioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto groba sv. Klementa, Sveta su Braća pronašla njegove relikvije te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.
Misija u Moravskoj
U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846–860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Moravsku su djelomično misionarili misionari sa Zapada koji su, osim evangelizacije nastojali i oko ekspanzije Zapadnog carstva. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika pođe u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.
U Moravskoj su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Uz pomoć Metodija Ćiril je na staroslavenski jezik preveo s grčkog liturgijske tekstove, a neke i s latinskog. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dadoše se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo da je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: sv. Ćiril, monah, i sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.
Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metodija imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen. Adolvin iz Salzburga, Anon iz Freisinga te Ermenrick iz Passaua tzv. sinodom htjeli su tom ilegalnom nasilju dati pravni oblik. Metodije provede tri godine u zatočeništvu u Ellwangenu. Papa Ivan VIII. (872–882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. I tako je ta slavenska pokrajina dobila vlastitu crkvenu organizaciju. Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.
Književna djelatnost Sv. Braće
Profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, p. Josip Olšr, DI, je u Katoličkoj vatikanskoj enciklopediji vrlo zorno, iscrpno i sustavno prikazao sv. Ćirila i Metoda i njihovo djelo. O njihovoj literarnoj djelatnosti donosi sljedeće podatke.
Sv. Ćirila opravdano smatramo ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika. On je na taj jezik preveo tekstove bizantinske liturgije, tj. Euhologij (Obrednik), Evanđelja, Poslanice te neke tekstove latinske liturgije. Nakon njegove smrti Metod je dovršio prijevod Sv. pisma, osim knjiga Makabejaca, preveo je i Novokanon te jednu zbirku iz djela sv. Otaca. Ćiril je na grčkom jeziku napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u njegovu čast te jednu polemičku knjigu protiv židova i muslimana, koju je Metodije kasnije preveo na staroslavenski jezik. Literarnu djelatnost Svete Braće nastavili su poslije njihovi učenici na Balkanu, odakle je ona prešla i u Rusiju.
Štovanje Svete Braće
Isti autor piše o tome da je brzo nakon njihove smrti došlo do njihova štovanja kao svetaca. Štovali su ih Slaveni bilo zapadnog bilo istočnog obreda. Osim na dan njihove smrti – Ćirilove 14. veljače, Metodove 6. travnja – počela se slaviti i njihova zajednička svetkovina 5. srpnja, koju je za cijelu Crkvu propisao Leon XIII. (25. listopada 1885). Dana 11. prosinca 1897. taj je blagdan prenesen na 7. srpnja. Istočni ga obred slavi 11. svibnja, i katolici i pravoslavci.
S p. Olšrom možemo stoga zaključiti da je djelo sv. Ćirila i Metodija utisnulo snažan i svijetao pečat na začetke kršćanske kulture slavenskih naroda, zato ih ti narodi i slave kao svoje apostole. Svetog Ćirila i Metodija Carigradska crkva nije uvrstila u kanon svojih svetaca, vjerojatno zbog njihove vjernosti Rimu. Prikaz o slavenskim apostolima nalazi se u Katoličkoj enciklopediji (III, str. 1731–1734).
Sv. Ćiril i Metodije, suzaštitnici Europe
Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčkopravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.
Tako je u Gnieznu 3. lipnja 1979. u svojoj – mirne duše možemo reći – povijesnoj homiliji, u kojoj je govorio o duhovnom jedinstvu Europe, spomenuo i djela sv. Ćirila i Metoda među Slavenima, pozivajući se na dvije komplementarne europske tradicije te na snagu što ujedinjava kršćanstvo u Europi, sposobnu da joj pruži kulturni identitet. Iz istog je motiva Ivan Pavao II. ne samo zbog crkvenog nego i kulturnog jedinstva Europe sv. Benediktu, zaštitniku Europe, apostolskim pismom Egregiae virtutis od 31. prosinca 1980., kao suzaštitnike pridružio i sv. braću Ćirila i Metoda. Bilo je to prigodom 100. obljetnice enciklike Leona XIII. Grande munus koja je blagdan Sv. Braće proširila na cijelu Crkvu. U apostolskom pismu Ivana Pavla II. ističe se i ekumenska vrijednost njegova čina. Papina gesta ide za jedinstvom Katoličke s istočnim Crkvama. Dana 18. siječnja 1981. Sv. zbor za sakramente i bogoslužje poslao je okružno pismo biskupskim konferencijama Europe u kojem određuje da se spomen sv. braće Ćirila i Metoda ima slaviti 14. veljače u rangu blagdana. A prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Metodija Ivan Pavao II. je 2. lipnja 1985. objavio encikliku Slavorum apostoli, u kojoj slavi dvojicu Sv. Braće kao »duhovni most« između zapadne i istočne tradicije, kao »ekumenske zaštitnike istočne i zapadne Crkve koji su dali također i kulturno jedinstvo jednom dijelu Europe«.
U prigodnim obljetnicama što su se slavile 1963–1985., osim u Rimu i Velegradu u Moravskoj, pa i u drugim mjestima, potvrđene su i posadašnjene neke činjenice o Svetoj Braći na temelju prouka i otkrića. Umnožila su se i hodočašća u baziliku Sv. Vida u negdašnjoj benediktinskoj opatiji Sv. Vida u Ellwangenu, mjestu tamnovanja svetog Metoda, te u benediktinsku opatiju Reichenau, gdje je jedno vrijeme također boravio sv. Metodije. (Usp. mons. Jaroslav Polc, generalni bibliotekar na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, u: Bibliotheca sanctorum, Prima appendice, str. 333–334).
U srpnju 1985., kad se na razini Europe slavila 1.100. obljetnica smrti sv. Metodija, jedna je od glavnih proslava bila kod nas u akovu. Na njoj je bilo čak 7 kardinala: kardinal Agostino Cassaroli, legat sv. oca Ivana Pavla II. na svečanosti; kardinal Basil Hume, westminsterski nadbiskup te predsjednik biskupskih konferencija Europe; poljski primas, kardinal Jozef Glemp; mađarski primas, kardinal Laszló Lékai; u ime talijanskog episkopata, kardinal Salvatore Papalardi, hrvatski kardinal Franjo Kuharić te pariški nadbiskup Jean Marie Lustiger.
Sudjelovali su svi biskupi tadašnje Jugoslavije te nekoliko biskupa iz Europe: mons. József Udvardy, biskup iz Segedina; mons. József Cserkáti, biskup iz Pečuha; mons. Stefan László, biskup iz Eisenstadta (Željezna); mons. Franz Xaver Eder, biskup iz Passaua.
Glavne su se svečanosti odvijale u katedrali i na trgu pred katedralom. Glavnu je misu na hrvatskom jeziku predvodio kardinal Cassaroli, državni tajnik Njegove Svetosti, te na hrvatskom jeziku izrekao i propovijed. Bila je to velika čast i za našu domaću Crkvu, posebno za đakovačkosrijemsku biskupiju te njezina biskupa, mons. Ćirila Kosa, koji nosi ime jednoga od dvojice slavenskih apostola.
U proučavanju sv. Ćirila i Metoda nezaobilazna je i studija profesora Imre Bobe s University of Washington, Spring, 1970., Moravia’s history reconsidered – A reinterpretation of medieval sources, izdavač Martinus Nijhoff, Hag, 1971.
Studija je izišla i u hrvatskom prijevodu. Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravske. Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, s engleskog preveo i priredio Ante Miličić, Crkva u svijetu, Split, 1986.
Glavni je zaključak te studije, koja u hrvatskom prijevodu ima 165 stranica, ovaj: »Rastislavljeva je i Sventoplkova Moravska, zemlja, povezana s djelatnošću Ćirila i Metoda, bila južno od Dunava sa središtem koje se zvalo SirmiumMorava.« Prema tome, i grob sv. Metoda mogao bi biti u Srijemskoj Mitrovici.
Učeni je profesor Imre Boba na koncu svoje knjige naveo i bogatu bibliografiju podijelivši je na tri dijela: Bibliografski podaci, Zbirke izvora i Novije monografije i zbirke članaka i referata.
Od hrvatskih povjesničara navodi:
Nada Klaić, »Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X. i XI. stoljeću« , u Slovo, 15–16 (1965), 225–281.
Tomislav Maretić, »Prvi spljetski sabor i glagolica«, u Zbornik Kralja Tomislava (Zagreb, 1925), 385–390.
Marko Perojević, »Ninski biskup Teodozije« (Split, 1922). Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 1922.
Stjepan Sakač, »De dignitate episcopali Cyrilli Thessalonicensis«, u Orientalia Christiana Periodica 16 (1950), 237–266.
Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.
Izvor:
Studentski katolički centar
Primjedba admina:
Važno je napomenuti da neki autori drže da bi Sv Ćiril i Metod mogli biti potomci Bijelih Hrvata. Naime, kao što je poznato, početkom VII st. car Heraklije poziva Hrvate (dijelom i Bijele) da se nasele na tadašnje granice Rimskog carstva, osim uz Jadransko more i u okolici Soluna. Tako danas iz nekih Rusinskih (koji sebe drže potomcima Bijelih Hrvata) izvora, da zbog bliskosti staroslavenskog jezika s rusinskim, postoji jaka veza Rusina s Ćirilim i Metodom.
Više o tome:
http://www.orthodoxengland.org.uk/frdimitry.htm
