TROJANSKI KONJ U HRVATSKOJ – I dio
(usp. Ivica Ursić: SVA MOJA SIDRA, Split 2011., str. 162-166)
Jednog jutra jedan se je grad probudio u nekakvom čudnom, do tada nezapamćenom, miru. Brodovi koji su do jučer bili usidreni skoro pred samim gradskim zidinama – otplovili su. Na pustoj pješčanoj obali još su samo tinjali ostaci noćnih vatri neprijateljske vojske. Ali obala pred gradom ipak nije bila pusta. Ogroman drveni konj stajao je na nadomak zidina i njemo promatrao grad.
Bio je to famozni „trojanski konj“. A grad je bio Troja.
Ostatak Homerove Ilijade znate. Trojanci su konja uvukli unutar gradskih zidina, koje su čak morali i dijelom porušiti, jer je konj bio prevelik. Gozba je počela. Slavilo se do iznemoglosti. Deset godina Grci su opsjedali Troju. Deset godina trajao je rat.
Neki su Trojanci upzoravali na grčku prijetvornost. Tvrdili su da se boje Grka i kada darove nose. Brzo su ih ušutkali. Vino je teklo potocima, a pjesma nije sustajala.
A kada su Trojanci pozaspali iz drvenog konja, iz „grčkog dara“, izišla je – smrt.
Vjerojatno se pitate, pa kakve veze ima više od tri tisuće godina stara priča i naša današnja situacija? Nažalost ima – itekako ima. Jer svi mi, svaka naša obitelj, svaki naš dom, ima najmanje jednog trojanskog konja unutar svojih zidina. Trojanskog konja kojeg nam nitko nije silom utjerao u naš dom, nego kojeg smo dragovoljno sami u njega unijeli.
Televizija, radio, novine, internet … mi smo danas u odnosu prema njima u ropskom položaju. Oni vladaju nama, a ne mi njima. I mi smo na to ropstvo pristali svojom slobodnom voljom.
Nekada su s ovih obala odlazile galije za Serenissimu prepune okovanih galiota. Nekada su jedrenjaci s obala crne Afrike odvozili okovane robove na plantaže pamuka uz rijeku Mississippi. I svi su oni sanjali dan svoje slobode. Pjevali su i vapili za slobodom. Čak i kada su umirali nadali su se slobodi. A mi? Mi danas obje svoje ruke, dragovoljno pružamo gospodarima svijeta i molimo ih, i preklinjemo, neka nas okuju. Zato je naše današnje ropstvo i najgore ropstvo u povijesti čovječanstva, jer je – dragovoljno.
“Nulla servitus turpior est quam voluntaria”
(„Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnog“.)
(Seneca)
Nije ovo jedina paralela koju je moguće povlačiti između davne povijesti i današnjih dana. Mnoge stare civilizacije, na vrhuncu svoje moći, bivale su na prvi pogled, još uvijek snažne, moćne, nedodirljive, ali iznutra su bile trule. Iz njihove nutrine širio se je smrad koji je ukazivao na to da je nešto umrlo u njima. I narodu se je i onda kao i danas prodavao „rog za svijeću“, nudilo mu se je „kruha i igara“ samo kako bi se njime moglo lakše manipulirati i vladati.
Bezbrojni hramovi, arene, stadioni, kazališta, festivali, bakanalije. U čemu je razlika između onda i sada? Moderni „ribari ljudskih duša“ danas su promijenili samo taktiku, ali strategija je uvijek ista – odvući čovjekovu pozornost od onog što je za njega bitno i ponuditi mu zabavu koja će ga toliko okupirati da jednostavno ne će ni željeti baviti se nečim drugim.
Najveće svjetske nacije su se dizale i padale.
Od ropstva – do duhovne vjere.
Od duhovne vjere – do velike hrabrosti.
Od hrabrosti – do slobode.
Od slobode – do obilja.
Od obilja – do sebičnosti.
Od sebičnosti – do samozadovoljstva.
Od samozadovoljstva – do apatije.
Od apatije – do ovisnosti.
Od ovisnosti – natrag – do ropstva.
A gdje smo mi?
I naša se današnja kultura temelji na istim onim temeljima na kojima su počivale sve nekadašnje velike i nestale civilizacije. Sve su one nažalost propale. Hoće li naša jedina biti iznimka?
„Duas tantum rex anxius optat, panem et circenses.“
(„Ljudi pohlepno žude za dvije stvari, kruhom i igrama.“)
(Juvenal, rimski retoričar, satirik, pjesnik)
Interes. Novac. Profit. Potrošnja. Natjecateljski duh. Uspjeh pod svaku cijenu. A za sve to postići potrebno je promovirati „zabavu do smrti“ i u središtu svega mora biti „čovjek-bog“, koji mora prije svega biti – sebičan.
Međutim pojavilo se je jedno jako logično pitanje. Kako stvoriti sebičnog čovjeka koji prezire nesebičnost, suosjećanje, solidarnost i žrtvu, kako ga stvoriti takvog kada znamo da je naša civilizacija nastala na kršćanstvu, na obitelji, na čovjekoljublju i Bogoljublju?
Odgovor je bio jednostavan. Treba lukavstvom srušiti zidine „troje“, na prevaru ući unutar obitelji i vrhunskim lukavstvom postići konačni cilj.
Mi smo, na žalost, u svemu nadmašili stare Grke i Rimljane. Broj božanstava kojima se klanjamo prevelik je i za njihove ogromne panteone. Moderna božanstva, predvođena vrhovnim božanstvom, kojemu je ime „uspjeh pod svaku cijenu“ koriste svoja moderna proročišta, svoje Delfe, a to su – mediji.
