Godine, dana 17. prosinca, navršit će 100. godišnjica smrti velikoga hrvatskog i pravaškog političara. U našoj historiografiji Frank je jedna od najomraženijih osoba (tek zadnja dva desetljeća vrši se znanstvena revalorizacija – uspješno – no rezultati su ograničeni samo na uski krug zainteresiranih). Namjerno koristim pojam „historiografija”, a ne „povijest”; jer da je „samo” povijest u pitanju, Josip Frank bi imao zasluženo pozitivno mjesto u nas. Ozloglašenost Franka je prvenstveno posljedica nekritičnog korištenja teza njegovih političkih protivnika od strane većeg dijela hrvatske i cjelokupne jugoslavenske historiografije. S obzirom da su Frankovi neprijatelji bili (pro)srpski i (pro)jugoslavenski orijentirani, naravni slijed je bio kasnije uspostaviti relaciju Frank-Pavelić, a za „hrabrije znanstvenike” i povezmicu Starčević-Frank-Pavelić. Svi znamo što znači u mainstream i „politički korektnom” društvu nekoga misaono povezati s ustaškim poglavnikom. Ne treba biti posebno pametan i načitan za uvidjeti željenu poveznicu: Svi hrvatski nacionalisti su ustaše, odnosno hrvatska državotvornost (u bilo kojem obliku) jest koljački genocid.

Ta dva pitanja/problema – njegovo židovsko podrijetlo i njegovo navodno služenje interesima Beča i Pešte – pratit će ga do smrti. Glede židovstva moramo imati u vidu da je u ono doba vjerski antijudaizam (razlikovati od rasnog antisemitizma) vidljivo prisutan u Hrvatskoj (kao i u cijeloj kršćanskoj Europi). Tako npr. antijudaizam je itekako uočljiv u raznim Strossmayerovim korespondencijama. Uostalom, Židovi dobivaju 1873. punu građansku ravnopravnost u Hrvatskoj  (Zakon o ravnopravnosti izraelićana) za banovanja velikog Ivana Mažuranića, a „službeno toleriranje” Židova počinje 1783. nakon Edikta o toleranciji Josipa II. iz 1782. Usporedbe radi, islam je službeno priznat u Trojednici (nakon višegodišnjeg traženja pravaša) tek 1916.

Godine 1872. Frank postaje Zagrepčan (stječe zavičajno pravo) i neuspješno se natječe na izborima za Sabor, a sljedeće godine sudjeluje u osnivanju zagrebačke „Tvornice obuvala”. Frankove poslovne veze bit će jedan od razloga sukoba s krugom oko Neodvisne narodne stranke („obzoraši”), koji su bili predstavnici polagano jačajućeg domaćeg građanskog kapitala.

Frank prelazi 1874. na rimokatoličanstvo. U gornjogradskoj crkvi sv. Marka pokrstio ga je Stjepan Boroša, koji je i sam kasnije postao poznati pravaš i domovinaš. Početkom 1877. Frank pokreće politički dnevnik Agramer Presse (od 1878. Kroatische Post), koji je otpočetka u sukobu s Mažuranićevom politikom. Pravaška Sloboda (od 1886. Hrvatska), iako protiv Mažuranića, žestoko je napala Franka zbog njegova udara na banovo poštenje. Za vrijeme Mažuranićevog banovanja Frank je branio narodna i religijska prava Srba protiv navodne protusrpske vladine politike. Ovdje bih istaknuo i kasniji podatak da je Josip Frank, zajedno sa Skenderom Fabkovićem i Gjurom Stjepanom Deželićem, prisustvovao u zagrebačkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi „Preobraženja Gospodnjeg” proslavi 500. godišnjice Kosovske bitke. Premda Frank tada još nije bio član Stranke prava, već joj je bio blizak. Kada tome dodamo i činjenicu da su Fabković i Deželić bili pravaši, a kasnije i poznati članovi Čiste stranke prava; jasno je da pravaško (i kasnije frankovačko) antisrpstvo (točnije: antivelikosrpstvo) nije a priori, već je posljedica „srbovanja” po hrvatskim zemljama. Zbog toga je moguće da Gjuro Stjepan Deželić posjećuje proslavu Kosovske bitke 1889., a 1901. piše (anonimno) odličan niz članaka „Propagandini služnici na djelu” u frankovačkom dnevniku Hrvatsko Pravo. Ti se članci drže najsustavnijim pregledom frankovačkog odnosa prema srpskom pitanju, a tko ih pročita može se uvjeriti u njihovu utemeljenost.

U vezi novinstva treba spomenuti da je Frankov brat Jakov bio režimski novinar. U svojoj karijeri izdavao je u Osijeku Die Drau, uređivao zagrebački „umjereno oporbenjački” Agramer Tagblatt, pisao za mađarski Pester Lloyd i bečki Neue Freie Presse itd. Sukladno tome, Jakov Frank je imao veze u dualističkim krugovima Monarhije, što je protivnike Josipa Franka još više „uvjerilo” u izdajničku ulogu potonjeg. Josip Frank nikada nije skrivao činjenicu da je njegov brat bio unionist, što nije naštetilo obiteljskim vezama. To je za svaku pohvalu, jer je po mom dubokom uvjerenju ljubav i poštovanje prema svojoj obitelji nezaobilazni temelj za domoljublje. Glede rodbinskih veza treba reći da se Frank dvaput ženio: s Olgom Rojčević i nakon njezine smrti s Teodorom Martini. Iz prvog braka potiče petero djece (među njima Vladimir i Ivica), a iz drugog dvoje djece (jedno od njih Olga). Zanimljivosti radi spomenut ću da se Vladimir Frank vjenčao s Dorom Schwarz, kćerkom izumitelja letjelice – poznate kao cepelin po njemačkom izumitelju Zeppelinu – Ludwiga Schwarza. Udova Ludwiga Schwarza je prodala izum svoga supruga Ferdinandu von Zeppelinu. Prema pričama koje su kolale 1908., dobar dio tog novca je pripao Dori Frank rođ. Schwarz, što je iskorišteno za krpanje financijskih „rupa” frankovačke Stranke prava. Gore navedena Olga Frank se udala za Slavka Kvaternika, s kojim je imala troje djece. Od te djece za hrvatsku povijest je važan Eugen Dido Kvaternik.

Josip Frank postaje zagrebački gradski zastupnik 1880. (neprestano do 1894.), a u Sabor ulazi 1884. i 1887. kao nezavisni zastupnik. U prosincu 1890. pristupa Stranci prava i od tada kao pravaški zastupnik biva biran do smrti (1892., 1897., 1901., 1906., 1908. i 1910.). Frankovo približavanje Stranci prava počinje već 1884. kada u saborskom odboru podržava potvrdu Kumičićeva mandata. Ono što je omogućilo Franku pristupanje pravašima jest njegovo zastupanje Davida Starčevića na sudskom procesu tijekom 1887., kada je Khuenovo državno odvjetništvo odlučilo uništiti „pravaškog tribuna”. Premda je David osuđen, pripadnici Stranke prava bili su vrlo zadovoljni Frankovim nastupom. Jedan od najvećih pobornika ulaska Franka u stranku bijaše Fran Folnegović, koji je uočio njegove kvalitete. Kasnije neprijateljstvo je rezultat Frankova nadvisivanja Folnegovića i koliko god se neki povjesničari trudili popljuvati Franka nasuprot Folnegovića (npr. Mirjana Gross), objektivnom je istraživaču jasno da su oboje pravaša imali isti cilj: reorganizirati Stranku prava u stranku sposobnu i prihvatljivu za vlast u Hrvatskoj. Napadati Franka i frankovce nasuprot „domovinaških” pravaša jest najočitije petljanje politike u povijest. Jer iako nas Mirjana Gross pokušava neuvjerljivo uvjeriti da za vrijeme FNRJ/SFRJ nije bilo pritiska politike, posve je jasno zašto su domovinaši pozitivniji od frankovaca: domovinaši su se „utopili” u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, dok su frankovci beskompromisno odbijali srpski politički narod (naciju) u Hrvatskoj i jugoslavensku ideju. Ili „po seljački”: izdaja je pokušati riješiti hrvatsko pitanje s osloncem na Beč (Srednju Europu), dok je „veliki patriotizam” riješiti hrvatsko pitanje s osloncem na Beograd (Balkan). Jasno mi je da takva teza bila neupitna tijekom „bratstva i jedinstva”, ali da i danas mnogi hrvatski povjesničari napadaju „frankovluk” na tim „načelima” jednostavno nema logike. Odnosno ima, no to je pitanje identiteta hrvatske nacije i posebice hrvatske inteligencije, što je pak posebna tema.

U prvom razdoblju Frankova angažmana u Stranci prava, ona je bila na niskoj razini. Kao „veleizdajnička stranka” trpjela je svakodnevne udarce Khuenova režima. Na izborima 1884. dobili su 24 zastupnika, a 1892. samo osmero. Zbog nesmiljenih progona stranka je bila organizacijski i financijski pred kolapsom. Frankovim djelovanjem to se počinje lagano mijenjati. Naročito je važna modernizacija pravaškog dnevnika Hrvatska. Sve će to kasnije koristiti Frankovi protivnici u stranci tvrdnjom da je to radio iz posve sebičnih razloga: stavljanje stranke pod svoju kontrolu. Premda Frank sigurno nije bio „svetac”, prethodne tvrdnje su neutemeljene.

Djelovanjem Franka (i Folnegovića) Stranka prava se polako pretvara iz „veleizdajničke” u „prihvatljivu” oporbenu stranku. Mnogi olako koriste izraze „oportunizam”, „napuštanje temeljnih načela” i sl., ne imajući u vidu kontekst i stvarnost. Dotadašnje djelovanje Stranke prava je dovelo do teških progona i pitanja daljnje budućnosti. Očekivanje od, za Hrvatsku povoljnih, međunarodnih zbivanja propala su. Jedino što je preostalo jest – politički misliti i djelovati. Rezulat toga jest tzv. Okviraški program iz 1894. Taj pravaški program jest „politički pragmatizam” naspram prijašnjih pravaških spisa programatskog karaktera, no priče o nestanku ili izdaji izvornog pravaštva nemaju veze sa stvarnošću. Kao prvo; postoji nešto što se zove politički razvoj ili „političko odrastanje”, na što se mnogi pozivaju krajnje selektivno, tj. samo kada to njima odgovara. Čak je i veliki književnik i boem, dakle „pjesnička duša” Antun Gustav Matoš rekao da se „šah politički igra glavom, a ne srcem”. Simptomatično je da se na „TV Kalendaru” HTV-a, prilikom prikaza lika i djela Matoša, niti jednom riječju ne spominje njegova prožetost starčevićanstvom. Možda zato što je bio dokazani frankovac od 1896. do 1909.? Kao drugo; koliko je Program iz 1894. bio „napuštanje izvornog pravaštva” odlično pokazuje izjava Ise Kršnjavoga tijekom Prvoga svjetskog rata da bi frankovci trebali napustiti taj program jer je neprihvatljiv za dualističke krugove u Monarhiji. Kao treće; suvremeni analitičari Programa iz 1894. „zaboravljaju” Kvaternikove stavove iz njegova govora u Saboru 18. lipnja 1861. i Starčevićev spis „Na čemu smo” iz 1878. Ako je Kvaternik dopustio 1861. ograničenu mogućnost zajedničkih poslova s Bečom, ako je Starčević 1878. (za vrijeme „veleizdajničkog” razdoblja pravaštva) istaknuo da je u interesu Hrvata „ostati pod vladajućom dinastiom”; onda je posve neutemljeno tvrditi da je Program iz 1894. protivan „izvornom pravaštvu”, odnosno da ga je Starčević podržao (i kasnije Franka) jer bijaše star, bolestan i senilan. Jednostavna objašnjenja se lako koriste, no njihova vrijednost u historiografiji je u ogromnoj većini slučajeva nikakva.

Kako je Stranka prava organizacijski jačala i pretvarala se u modernu stranku, tako se i počinje rasplamsavati borba za vodstvo, čemu je doprinijela i starost Ante Starčeviuća (rođ. 1823.). Osim Franka, potiskivani su i „stari” pravaši: Eugen Kumičić, Mijo Tkalčić, Josip Gržanić, Mile Starčević itd. Kada tome dodamo i Folnegovićevo snažno političko približavanje Strossmayeru, jasna je  neizbježnost raskola. Događaji oko paljenja mađarske zastave na Jelačićevom trgu bio je samo povod Prvom pravaškom raskolu. Osnutkom Čiste stranke prava 22. listopada 1895. (od 1904. Starčevićeva hrvatska stranka prava) počinje razdoblje žestokih pravaških sukobu. Pri tom su Frankovi protivnici itekako koristili židovsko podrijetlo Franka, kao i ostalih članova i pristaša Čiste stranke prava (npr. Egidius Kornitzer i Girolam st. Priester). Antisemitski ispadi „domovinaša” i  pristaša katoličkog jugoslavenstva bili su žestoki, u čemu je prednjačio „stari” pravaš Grga Tuškan. Zbog toga je više puta globljen od suda. Uz Tuškana, najžešći antisemitizam dolazio je iz redova Srpske samostalne stranke, SSS (Pavle Jovanović, Sima Lukin Lazić itd.). Ovdje treba istaknuti da su ti napadi sve više bili na rasnoj osnovi, dakle anisemitizam a ne antijudaizam. O intenzitetu antisemitskih napadaja na Čistu stranku prava govori podatak da su zbog toga frankovci tiskali 1900. i 1906. prijevod zbirke dokumenata Nekoji nazori i zapovjedi (sic!) sv. otaca papa glede nepravednog proganjanja izraelićana, dok je Mile Starčević u Saboru 1900. izjavio: “Čista stranka prava jest liberalna stranka koja drži, da su svi slojevi pučanstva, koji u hrvatskih krajevih prebivaju, bez razlike, izpoviedali oni islam, grčko-iztočnu, katoličku ili mozaičnu vjeru, da su svi Hrvati, dosljedno, da svi ovi slojevi pučanstva imadu biti slobodni i ravnopravni”. Mnogi vole povlačiti paralelu između frankovaca i ustaštva i nacionalsocijalizma, zaboravljaući pri tom spomenuti antisemitizam Hrvatsko-srpske koalicije (domovinaški HSP i  SSS su temelj HSK) i zasluge frankovaca na širenju tolerancije u hrvatskom društvu.

Nakon smrti Ante Starčevića, mnogi su očekivali propast Čiste stranke prava. No zahvaljujući sposobnosti Josipa Franka i predanosti sviju članova stranke, ČSP na izborima 1906. postaje druga stranka po broju osvojenih mandata (ne računajući režimsku Narodnu stranku). Josip Frank se dokazao kao stručnjak u pogledu financijske problematike na relaciji Zagreb-Budimpešta, dok su stranački članovi pribavili ugled ČSP-u svojim djelovanjem tijekom protusrpskih nemira u Zagrebu 1902., kao i tijekom Narodnog pokreta 1903.-1904. te protivljenjem Riječkoj rezoluciji (1905.). U tom razdoblju počinju se uspostavljati veze između frankovaca i Beča, točnije vojnih vrhova i kasnije austronjemačkih kršćanskih socijala i velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Spajala ih je protimba hrvatsko-srpsko-mađarskoj političkoj akciji, kao i želja za preustrojem Monarhije. Spomenuti bečki krugovi su bili protiv dualistričkog uređenja Monarhije i bili su spremni uspostaviti „velikohrvatsku” teritorijalnu jedinicu. No, tu je i bila razlika između njihovog i frankovačkog trijalizma. Austronijemci su planirali da „Velika Hrvatska” bude jedna od triju upravnih područja (s određenom autonomijom) Monarhije, dok su frankovci željeli da Hrvatska bude treća državna jedinica Monarhije.

Uspjesi frankovačke stranke osnažili su autokratsko djelovanje Franka u njoj. O tome na više mjesta govori Kršnjavi (frankovac od 1906.) u svojim Zapiscima. Premda je uočljivo njegovo neprijateljstvo i prijezir prema Josipovim sinovima, Ivici i Vladimiru, svejedno stoje navodi o Frankovom protežiranju svojih sinova u stranci, odnosno o svojevrsnom postojanju „dinastije Frank”. Osim toga, afere „Argus” (1905.-1906.) i „Strassnoff” (1906.) nanijele su velike štete ugledu frankovačke stranke i što je još važnije, unijele su rascjep u stranci. Te afere su značajnim dijelom i rezultat Frankova načina vođenje stranke, zbog čega se Mile Starčević i zubar Ante Pavelić sve više sukobljavaju s njim. Premda je sukob početkom 1907. na prvi pogled izglađen, on je u biti samo primiren. Krajem veljače 1907. dolazi do velikog sukoba u Saboru na liniji Hrvatsko-srpska koalicija-frankovačka Stranka prava, odnosno Frano Supilo-Josip Frank. U pitanju je Supilova izjava (u Saboru!) da ako BiH ne može pripasti Hrvatskoj, onda radije neka je dobije Srbija nego Nijemci (Austrija). Ovo je eklatantan primjer  razlike između političkih shvaćanja Supila i Franka. O tim razlikama je zadnjih godina napisano nekoliko znanstvenih radova, tako da nema potrebe ići u detalje. Dovoljno je istaknuti Supilovo neshvaćanje da je Bosna ključ hrvatsko-srpskih odnosa i da „srpska Bosna” predstavlja smrt za opstojnost Hrvatske, što vrlo jasno pokazuje Supilovu geopolitičku nepismenost. O važnosti „bosanskog pitanja” za Hrvatsku već je mnogo mislilaca i znanstvenika pisalo. Spomenut ću samo „politički pragmatične”: Ivo Pilar, Iso Kršnjavi, Milan Šufflay, Ćiro Truhelka itd. Čak i danas kada je potpuno jasno da opasnost po Hrvatsku ne leži u pangermanstvu, nego u velikosrpstvu, i dalje mnogi poznati doktori povijesnih znanosti pričaju o veličini Frana Supila. Za nevjerovati!

Početkom 1908. bansku stolicu preuzima Pavao Rauch, koji je imao podršku Frankovog dijela stranke. Zbog toga će konačno doći do raskola u frankovačkoj stranci krajem travnja 1908. Nezadovoljnici iz Starčevićeve hrvatske stranke prava, stvaraju Starčevićevu stranku prava (tzv. milinovci po Mili Starčeviću). Milinovci optužuju frankovce da služe Beču i da se odriču hrvatskih interesa po cijenu dolaska na vlast. Također tvrde da frankovačko žestoko anti(veliko)srpstvo ne koristi Hrvatskoj, nego Beču i Budimpešti. Po nekima povod raskolu jest neostvarena želja zubara Ante Pavelića da oženi kći Josipa Franka, Olgu. Premda je Frank blagonaklono gledao na taj mogući brak, Olga se odlučila za Slavka Kvaternika 1906. ili 1907. Milinovci su pametno postupili što su prvo pričekali izbore za Sabor (veljača 1908.), a poslije izvršili raskol, jer su na taj način dobili 7 zastupničkih mjesta od 24 frankovačkih; što sigurno ne bi osvojili da su izašli na veljačke izbore kao posebna stranka. U prilog tome govori činjenica da su milinovci osvojili 9 mandata na izborima 1910. (nasuprot 15 frankovačkih), dakle samo dva mjesta više nakon što su imali dvije godina vremena na širenju i promidžbi stranke.

U vezi Drugoga pravaškog raskola i tvrdnji milinovaca da Josip Frank služi Beču, treba istaknuti da je Frank bio spreman na (privremeno?) korigiranje hrvatskih državnopravnih ciljeva. To „popuštanje” je išlo u cilju dolaska na vlast frankovaca u Hrvatskoj i ujedinjenja Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Fuzija bi se provela priključenjem Hrvatske BiH, čime se zapravo stavlja u stranu hrvatsko državno pravo, ali i suzbija dualizam u hrvatskim zemljama, jer bi nad „hrvatskom teritorijalnom jedinicom” bila zajednička vlast (kondominij) Beča i Pešte. Koliki je problem za hrvatske zemalje bila podjela istih između Austrije i Ugarske 1867. dobro je poznato. Ovdje je nedvojbeno u pitanju Kršnjavijev utjecaj na Franka koji se dade sažeti u dvije izjave: „Bolje pedalj vlasti, nego lakat prava” i „Ali ako nam ta gospoda izvojšte jedinstvo hrvatskih zemalja, neka su blagoslovljena. Sloboda će kasnije doći sama od sebe”. Međutim, niti je frankovačka stranka došla na vlast, niti je stvorena „Velika Hrvatska”. A što je još gore, Josip Frank je pisao u Hrvatskom Pravu da ima „garancije” vrhova Monarhije za ispunjenje pravaškog programa (teritorijalno okupljanje). Štoviše, nudio je Beču da Hrvatska plati Osmanskom Carstvu 52 milijuna kruna za BiH i, ukoliko se i Dalmacija pridruži, da sagradi tri ratna broda za austrougarsku mornaricu. Tvrdio je da bi „Velika Hrvatska” bila utvrda protiv velikosrpstva i da bi minimalno svake četvrte godine izgradila jedan ratni brod. Znamo kako je aneksija prošla – kondominij Beča i Pešte nad BiH u listopadu 1908.

Taj debakl + Drugi pravaški raskol + opadanje ugleda stranke u javnosti + suradnja dualističkih vrhova s Hrvatsko-srpskom koalicijom + teška financijska situacija s frankovačkom Prvom hrvatskom radničkom tiskarom; rezultiralo je fuzijom sa skupinom kršćansko-socijalnih pravaša oko dnevnika Hrvatstvo (izlazi od 1904.). Premda je na početku frankovačka stranka bila u sukobu s hrvatskim kršćanskim-socijalima, tvrdeći da je „katoličko hrvatstvo” iznimno štetno po hrvatske interese, posebno u BiH – još 1906. je Hrvatsko Pravo napisalo za sarajevskog nadbiskupa Stadlera da se u Bosni ponaša kao „rimski misonar s crncima u Cenrtalnoj Africi” –  razvoj političkih odnosa doveo je do zbližavanja „liberalnih” pravaša i „klerikalnih” pravaša. Skupina oko Hrvatstva nije se mogla dičiti brojnošču, zbog čega je i propala kratkotrajna Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (1906.-1907.), no imala je intelektualce (npr. Fran Milobar), veze s austronjemačkim kršćanskim socijalima i sređene financije (Josip Pazman), što je posebno važno bilo za frankovce. Dana 15. rujna 1910. fuzionirana je Starčevićeva hrvatska stranka prava sa skupinom oko Hrvatstva u STRANKU PRAVA, a ne kako mnogi povjesničari krivo tvrde u Kršćansko-socijalnu stranku prava. Dnevnici Hrvatstvo i Hrvatsko Pravo spojeni su u Hrvatsko Pravo, a frankovačka tiskara sjedinjena je s Hrvatskim katoličkim tiskovnim družtvom.

Iako se Josip Frank kandidirao (i osvojio) saborski mandat na izborima u listopadu 1910., vodstvo prepušta drugima; što zbog svoje bolesti, što zbog potrebe za novim licima u politici. Stvaranje jedinstvene Stranke prava ili tzv. Svepravaške organizacije, tijekom 1911. koja je okupila sve pravaške organizacije i stranke u svim hrvatskim zemljama, s frankovačke strane je vodio Aleksandar Horvat, Vladimir Prebeg itd. Život Josipa Franka se brzo bližio kraju, zbog čega je i odredio da njegov sin Ivica Frank bude kandidiran u izbornom kotaru Križ koji je tradicionalno birao Josipa Franka. On se obratio proglasom svojim izbornicima tražeći da na predstojećim izborima dadu povjerenje njegovom sinu, što su oni i učinili. Ivica Frank je dobio većinu glasova na izborima za Sabor 16. prosinca 1911., a otac mu je preminuo sljedeći dan.

Josip Frank je ušao u politiku kao dobrostojeći čovjek s uhodanom i poznatom odvjetničkom kancelarijom. Umro je kao čovjek koji je svoj imetak i svoje zdravlje uložio za Stranku prava i boljitak hrvatske domovine. Kada bi bila istina da je bio „oruđe Beča”, Frank bi umro kao bogat čovjek i vlastodržac u Hrvatskoj. Josip Frank je griješio kao i svi ljudi, no nema sumnje da je radio za bolju budućnost hrvatske države i nacije. Njegov neuspjeh je i neuspjeh Hrvatske, za što nam je dokaz povijest Hrvatske 1918.-1990.; kao i danas prisutna „balkanština” u mnogim porama hrvatskog društva. Prije samog kraja navest ću riječi zakletog neprijatelja Josipa Franka, Svetozara Pribićevića: „Moram međutim priznati povijesnu istinu da ekstremni dio Stranke prava nije vodio takvu politiku zbog toga što se prodao Beču, kao što su im predbacivali, ili stoga što su njezine vođe očekivale za sebe osobnu korist u budućnosti – jednostavno su smatrali da takvu politiku nalažu interesi hrvatskog naroda.”
Na kraju ću spomenuti što sam čuo prije nekih pola godine od člana/članice lokalnih vlasti u Gradu Zagrebu. Dobili su anonimno (sic!) pismo u kojem se traži imenovanje jedne osnovne škole po Ani Frank. Ne dovodim u pitanje žrtvu Ane Frank, jer ako je nešto užasno na ovom svijetu to je patnja i smrt djece. I ne vidim ništa loše da se neka škola nazove po njoj. No što je s Josipom Frankom? Tko je važniji za hrvatsku povijest: Josip Frank ili Ana Frank? Gdje su prijedlozi da se po njemu imenuju škola, ulica, trg? Zašto ni dan danas nema toga niti u Osijeku niti u Zagrebu? Zašto Židovske općine u Zagrebu i Osijeku ne traže poštivanje Josipa Franka? Pa čovjek je bio židovske vjere do svoje 30 godine i nikada se nije sramio svojeg židovstva. Josip Frank je iznimno doprinio prihvaćanju Židova u hrvatskom društvu jer je jasno pokazao i dokazao da su hrvatski Židovi dio hrvatske nacije i da dijele sve dobro i loše sa svojim sugrađanima. Je li prešućivanje Josipa Franka stoga što je on bio hrvatski domoljub i državotvorac, odnosno hrvatski nacionalist?

Mladen Kaldana

Korištena literatura

Tihomir CIPEK, Stjepan MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina, 1942.-1914., Disput, Zagreb, 2006.

Ivo GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Židovska općina Zagreb, Novi liber, Zagreb, 2001.

Zoran GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Hrvatski institut za povijest, Vrhbosanska nadbiskupija Sarajevo, Dom i svijet, Zagreb, 2001.

Mirjana GROSS, Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000.

Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973.

Josip HORVAT, Supilo. Život jednoga hrvatskoga političara, Tipografija, Zagreb, 1938.

Rudolf HORVAT, Slavonija. Povjesne rasprave, crtice i bilješke, knj. I, Tipografija, Zagreb, 1936. (pretisak: Slavonska naklada „Privlačica”, Vinkovci, 1992.)

Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Serafin Vannutelli. Correspondentia Josephi Georgii Strossmayer cum Seraphino Vannutelli. 1881 – 1887 (pr. Josip Balabanić, Josip Kolanović), Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost, Dom i svijet, Zagreb, 1999.

Jure KRIŠTO, „Kad pravaši pođu različitim putovima. Frano Supilo i Josip Frank o ´novom kursu´”, Pravaška misao i politika, (ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević, Stjepan Matković), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.

Iso KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike (pr. Ivan Krtalić), knj. 2., Mladost, Zagreb, 1986.

Eugen Dido KVATERNIK, Sjećanja i zapažanja 1925 – 1945. Prilozi za hrvatsku povijest (ur. Jere Jareb), Nakladničko društvo Starčević, Zagreb, 1995.

Eugen KVATERNIK, Politički spisi. Rasprave, govori, članci, memorandumi, pisma (pr. Ljerka Kuntić), Znanje, Zagreb, 1971.

Stjepan MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., Hrvatski institut za povijest, Dom i svijet, Zagreb, 2001.

Nekoji nazori i zapovijedi sv. otaca papa glede nepravednog proganjanja izraelićana, Prva hrvatska radnička tiskara, Zagreb, 1906. (pretisak: Naklada Trpimir, Zagreb, 2010.)

Mihajlo OGRIZOVIĆ, Marija Fabković. Prilog povijesti hrvatskog učiteljstva, Školske novine, Zagreb, 1973.

„Slikovni životopis 1889-1959 (1.)”, Ante Pavelić. 100 godina (ur. Višnja Pavelić), Domovina, Madrid, 1989. (pretisak: Naklada Starčević, Libar, Zagreb, 1995.)

Svetozar PRIBIĆEVIĆ, Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990.

Ante STARČEVIĆ, „Na čemu smo”, Djela Dra. Ante Starčevića. Knjiga III. Znanstveno-političke razprave, Odbor kluba Stranke prava, Zagreb, 1894. (pretisak: Inačica, Varaždin, 1995.)

Jaroslav ŠIDAK i dr., Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914., Školska knjiga, Zagreb, 1968.

Marko TROGRLIĆ, „Hrvatska i ´hrvatsko pitanje´ u korespondenciji Josipa Franka i Moritza von Auffenberg-Komarówa (1908. -1910.)”, Pravaška misao i politika, (ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević, Stjepan Matković), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.

Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika (pr. Nada Kisić-Kolanović), Golden marketing, Zagreb, 1997.

Tomislav VUKOVIĆ – Edo BOJOVIĆ (Ljubica ŠTEFAN), Pregled srpskog antisemitizma, Alatir, Zagreb, 1992.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save