Izjednačavanje krivnje: veleposlanik SAD ispravlja generala UK-a Rosea
Britansko izjednačavanje krivnje za Srebrenicu u NATO-u ne prolazi kod Amerikanaca

Zanimljiva rasprava razvila se preko stranica The Financial Timesa na temu rata za koji često mi u Hrvatskoj čujemo kako bi ga trebalo zaboraviti. Točnije, na pismo britanskoga generala Michaela Rosea, kojega se sve žrtve rata u BiH i Hrvatskoj još vjerojatno dobro sjećaju, reagirao je američki veleposlanik u NATO-u u razdoblju od 1993. do 1998., Robert E. Hunter. On se, naime, baš i ne slaže s ključnom tezom britanskoga generala kako bi za masakr u Srebrenici sve članice NATO-a trebale odgovarati jednako, da ne kažemo bratskojedinstveno.

U ovom uvodu još posebno izdvajamo tvrdnju američkog veleposlanika kako je rat dovršen zaslugom NATO-a: “NATO je dovršio rat u samo 20 dana (potpomognut nekim operacijama na zemlji, koje su uglavnom vodili muslimani i Hrvati, koje su bile moguće tek stoga što su SAD prekršile embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, te naoružavanjem i uvježbavanjem muslimana i Hrvata”. Ovo je posebno politički zanimljiva tvrdnja za današnje prilike, budući da su, po scenariju haaške optužnice. “Oluja” i općenito kraj rata u RH i BiH bili dio zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Radi zanimljivosti i aktualnosti teme, u nastavku donosimo u prijevodu pismo Roberta E. Huntera objavljeno danas (27. srpnja) u Financial Timesu. Iz njega nije teško razumjeti ni glavne teze generala Michaela Rosea, pa se nismo odlučili za prijevod i Roseovog pisma, objavljenoga prije desetak dana, odnosno 16. srpnja u istim novinama. Ipak, za one kojima engleski jezik nije nepoznanica, a žele potpunu informaciju, prilažemo i izvornu inačicu prvoga pisma.(mm)

Britanija nosi golem teret odgovornosti za pokolj u Srebrenici

General Sir Michael Rose je posve u pravu kad kaže NATO nije uspio u zaustavljanju borbi u Bosni sve do nakon pokolja u Srebrenici. Isto je tako u pravu da misija UN u Bosni Bosnia (UNProfor) nikad nije bila osmišljena za “obranu ili zaštitu i da joj je nedostajao mandat, oprema i ubježbavanje za “obavljanje ratnih borbenih operacija”. Snage UNProfora bile su kao nepristrani policajci, ali čak i s još manjim ovlastima, što je užasna situacija u koju se nekoga može staviti, i zbog čega niti jedna država koju znam ne bi nikada više dopustila operaciju poput te UNProfora.

Nisu svi jednakiNeuspjeh NATO-a da postigne sporazum o ozbiljnoj vojnoj akciji može se pripisati naporima jednog saveznika: Velike Britanije. Kao veleposlanik SAD pri NATO-u koji je pregovarao o zračnim napadima NATO-a, i dugim vojnim operacijama, mogu posvjedočiti da je članica koja je najtvrđe radila na sprječavanju vojne akcije NATO-a bila Britanija, od srpnja 1993. do nakon Srebrenice, kada je, u svjetlu užasnog pokolja, Britanija konačno prestala sa svojim opstrukcijama. Još su se dvije države često opirale pridružiti se konsenzusu za vojnu akciju, Francuska i Kanada No, Sir Michael je u krivu kad karakterizira zbog čega NATO nije uspio. Sjetite se da je, kad je konačno dozvoljeno obaviti zračne napade nakon Srebrenice, NATO dovršio rat u samo 20 dana (potpomognut nekim operacijama na zemlji, koje su uglavnom vodili muslimani i Hrvati, koje su bile moguće tek stoga što su SAD, kako tvrdi “[prekršile] embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, te naoružavanjem i uvježbavanjem muslimana i Hrvata”.)

NATO je uvjek radio na principu konsenzusa svih članica (tada 16 država). To može biti slabost budući da je teže postići sporazum, ali ima i prednost budući da, kad se donese odluka, NATO ju nikad nije propustio provesti.

U ovom konkretnom slučaju, neuspjeh NATO-a da postigne sporazum o ozbiljnoj vojnoj akciji može se pripisati naporima jednog saveznika: Velike Britanije. Kao veleposlanik SAD pri NATO-u koji je pregovarao o zračnim napadima NATO-a, i dugim vojnim operacijama, mogu posvjedočiti da je članica koja je najtvrđe radila na sprječavanju vojne akcije NATO-a bila Britanija, od srpnja 1993. do nakon Srebrenice, kada je, u svjetlu užasnog pokolja, Britanija konačno prestala sa svojim opstrukcijama. Još su se dvije države često opirale pridružiti se konsenzusu za vojnu akciju, Francuska i Kanada, iako Kanada nikad nije stajala na putu da NATO postigne konsenzus. Otkrio sam, ubrzo tijekom osam pregovora NATO-a o zračnim udarima, od kraja srpnja 1993. nadalje, da se, ako uspijem pridobiti Francusku (i, prema tome, sve ostale), Britanija nađe izolirana i da stoga mora pristati na neki oblik vojne akcije NATO-a, iako je radila, konzistentno i marljivo, na ograničavanju vojne učinkovitosti odluka NATO-a.

U takvoj točki diplomacije, Britanija bi se okrenula Vijeću sigurnosti UN-a. Ovlasti za uporabu zračnih snaga za zaštitu bosanskih sigurnih zona bile su podijeljene odgovarajućim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a između NATO-a i UN-a, odnosno, u slučaju UN-a bile su delegirane na glavnog tajnika UN-a Boutros Boutros-Ghalija (koji je pak imao posebnog predstavnika u Zagrebu, koji, međutim, nije imao ovlasti djelovati nezavisno od glavnog tajnika). Bio je to tzv. sustav “dva-ključa”. To je Britaniji ponudilo i drugu mogućnost, iako je bila nadmudrena u NATO-u. Kad sam oblikovao konsenzus u NATO-u, Britanija se pobrinula u New Yorku da UN-ov “ključ” ne bude “okrenut”. Zaista, u jednom je trenutku g. Boutros-Ghali telefonirao glavnom tajniku NATO-a Manfredu Woerneru (kako me izvijestio g. Woerner) kako bi rekao – posuđujući termin iz američkih vesterna i oponašajući govor Indijanaca – “neki od vaših saveznika govore rascjepljenim jezikom”.

Ishod je bio taj da je Britanija zadržavala djelovanje NATO-a, od srpnja 1993. do poslije Srebrenice, kad je bila prisiljena, zajedno s drugim članicama, odgovoriti na pokolj koji se dogodio. G. Boutros-Ghali bio je oslobođen, “delegirao je svoj ključ” svom posebnom predstavniku u Zagrebu, i NATO je konačno imao i ovlasti UN-a da napadne, budući da je već okrenuo svoj “ključ” (instruirajući vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR), da započne s zračnim napadima).

Britanija na taj način ima ogroman teret odgovornosti za ono što se dogodilo u Srebrenici; NATO-ov neuspjeh prije Srebrenice da vojno djeluje oblikovan je u Londonu, a ne u Washingtonu, ni u NATO-u u Bruxellesu, niti je uzrok u nizozemskim vojnicima UNProfor-a u Srebrenici.

To je stvarna pouka o “nikad više”.

Robert E. Hunter, Washington, DC, US Pisac je bio veleposlanik SAD pri NATO-u od 1993-98.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save