Blagdan bl. Majke Terezije (5. rujna 2011. /Radio Vatikan)
Kroz svoje ponizno služenje bližnjemu blažena Majka Terezija iz Kalkute utjelovljuje „misionarski ideal“, budući da je doista bila, kako je sama za sebe govorila, „obična olovka u Božjim rukama“. Danas, 5. rujna, spominjemo se 14. obljetnice njezina preminuća. Govoreći za našu radijsku postaju o velikomu 30-godišnjem prijateljstvu koje ga je povezivalo s Majkom Terezijom, pater Sebastian Vazhakala, suutemeljitelj muške grane kontemplativnih Misionara ljubavi, istaknuo je prije svega da je za majku Tereziju svaka osoba sa svojim dostojanstvom važna, bila ona siromašna ili bogata, drugačije boje kože, ili pripadala nekoj drugoj religiji. Ljudsko je dostojanstvo jedinstveno, stoga nije nikada razlikovala ljude na temelju njihove religije. Prema svakoj se osobi odnosila ljudski, uzimala je u obzir samo osobu kao takvu, stvorenu od Boga. Vidjela je samo osobu koja je bila u nevolji, i kojoj je ona nastojala pomoći ne pitajući što čine ili ne čine drugi. Prvo pitanje koje je postavljala bilo je: što ja imam učiniti?
Osim toga, isticala je da stvari ne treba odgađati za sutra – rekao je pater Sebastian. Ono što danas mogu učiniti, bolje je da učinim odmah, i to redovne, jednostavne stvari. Uvijek je govorila: „Nismo pozvani činiti izvanredne stvari, nego obične, redovne, ali činiti ih izvanrednom ljubavlju“ – rekao je pater Sebastian te dodao da je za nju svaka osoba bila Isus.
Na novinarovu primjedbu kako je blažena Majka Terezija govorila da je služenje drugima plod ljubavi, pater Sebastian je istaknuo da voljeti znači služiti. Te su dvije stvari neodvojive poput novčića koji ima dva nerazdvojna lica. Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i umom, znači ljubiti Isusa i služiti Mu – primijetio je pater Sebastian te podsjetio da je Majka Terezija među ostalim upozoravala da je najveće zlo u Rimu, kao i, primjerice, u New Yorku, samoća. Samoća znači ravnodušnost – istaknuo je te iznoseći svoje iskustvo iz Los Angelesa, New Yorka i Rima, napomenuo da se u tim gradovima skriva najveće i najduhovnije siromaštvo. U tom društvu vlada velika ravnodušnost; zapadni je svijet stalno u žurbi – primijetio je pater Sebastian i na kraju napomenuo da se s tim problemom možemo suočiti kroz molitvu, žrtvu, i milosrdna djela.
