Crne legende
Legenda kaže da su kralja Zvonimira nasmrt sasjekli ‘’nevirni Hrvati’’. Ubiše ga zato što ih je po nalogu ‘’svetoga oca pape i cesara rimskog’’ kanio povesti u križarski pohod oslobađanja svetih mjesta. Hrvati rezoniraju prilično racionalno: ‘’Bolje da on sam pogine ner da nas iz didine naše izvede cića Boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove.’’ Ali legenda o kletvi kralja Zvonimira je izmišljotina. Između ostalog i za to, što Hrvati rijetko racionalno promišljaju o nacionalnim pitanjima. S druge strane legenda o kralju Zvonimiru je duboko istinita i pogođena kao i sve legende koje su se uspjele održati i ne rasplinuti se u povijesti zaborava. Njezina istinitost ne oslanja se na povijesne fakte jer se ono o čemu govori nikada nije ni dogodilo, međutim ukorijenjena je u bit hrvatske sudbine i hrvatstva kao takvog. Kao i sve uspješne pripovijesti, ta je legenda istinitija od same stvarnosti.
Godine 1848. Hrvati predvođeni banom Jelačićem prelaze Dravu, guše madžarsku revoluciju i spašavaju Monarhiju. Otada ih prati još jedna crna legenda, klasici ih marksizma proglasiše najreakcionarnijim narodom Europe, talogom naroda. Car je pak, kako to već biva, nagradio pobunjene Madžare suvlasništvom nad Monarhijom, a hrvatska prava još više reducirao. Povijest je otplavila i monarha i Monarhiju, ali zao glas Hrvatima je ostao.
Godine 1941. Pavelić sklapa ugovor s vragom ne bi li stvorio kakvu-takvu državu. Hrvati tada stječu epitet većih fašista od Talijana i većih nacista od Nijemaca. Još jedna crna legenda u hrvatskoj povjesnici. A od države nije ostalo ni ‘’d’’. Godine 1971. samo nas je temeljit neuspjeh spasio od rađanja još jedne crne legende. God. 1991. Tuđman je, ščepavši Kairosa za skliski čuperak baš u pravi tren, uspio ono o čemu su brojni znani i neznani prije njega sanjali cijelo jedno tisućljeće. Stvarnost je došla u koliziju s istinom inauguralne hrvatske legende, one o kletvi kralja Zvonimira. Bilo je samo pitanje vremena kada će stvarnost početi popuštati pred istinom višeg reda. Cijelo posljednje desetljeće svjedočimo tom popuštanju.
Tuđmanovo djelo razara staro prokletstvo. A ono, podsjetimo se, glasi ‘’da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.’’ Čini se kao da se time zatvara krug. Novom crnom legendom u režiji Haaškog suda o stvaranju države kao svojevrsnom ‘’zločinačkom pothvatu’’ kao da se Hrvate tjera natrag u nepostojanje, u talog naroda. Međutim, valja u tom legendotvornom obrascu uočiti jednu napuklinu, jednu podmuklu podvalu, ona je osobito vidljiva u ovoj najnovijoj legendi u začetku. U njoj se Hrvate optužuje da su, iako su imali pravo boriti se za slobodu svoje zemlje, to učinili na nedopušten, zločinački način. Naime, pobijedili su protivnika! Jer zasnivati tako dalekosežnu optužnicu i presudu na samom planiranju osloba đanja zemlje, to jest Brijunskom transkriptu, nije ništa drugo nego implicitna kriminalizacija same pomisli na oslobađanje! Hrvatski zločin prema tome je, sa stajališta Haaškog suda, sama činjenica da su planirali i u djelo proveli oslobađanje svoje zemlje. Promotrimo li malo pozornije i ostale ‘’crne legende’’ iz hrvatske povijesti, uočit ćemo da i one imaju istu jezgru: i u njima je hrvatski krimen taj što su se u određenim povijesnim trenutcima usudili vlastiti interes nadrediti tuđim interesima.
U legendi o pogibiji kralja Zvonimira Hrvatima se predbacuje što radije ostaju u svojoj domovini i brinu vlastite brige nego da idu robiti i paliti daleke zemlje za volju ‘’cesara rimskog’’. U revolucionarnoj 1848. Hrvati su krivi što im je važnija vlastita sloboda od madžarske revolucije, koju Marx i Engels doživljavaju kao progresivnu u odnosu na tobožnju hrvatsku reakcionarnost. Pavelić je kriv što radije staje uz Talijane i Nijemce koji su mu nudili malo nego uz Engleze koji mu nisu nudili ništa. A ti isti Englezi izravni su krivci što je propao mir Kraljevine Jugoslavije s Njemačkom i kakva-takva Mačekova Banovina netom uspostavljena!
Sve u svemu, narodi kojima povijest nije bila sklona ni u čemu nisu slobodni, pa ni u pisanju vlastite povijesti. Zato su u njihovoj povijesti česte ‘’crne legende’’, koje s vremenom kao da postaju sastavni dio nacionalnog bića. Međutim, narodi kao i pojedinci po naravi svoga bića teže slobodi i nikakve ih crne legende ne mogu trajno skrenuti s toga puta. Uostalom, ohrabruje što smo, crnim legendama unatoč, nakon svakog tog prijelomnog događaja jači, a naši neprijatelji slabiji. Nema više ‘’cesara rimskog’’, nema Osmanlija, nema Habsburga, nema Karađorđevića … A mi smo još uvijek tu.
Piše: Damir Pešorda
