Nove optužnice iz Beograda: Srbija provodi Memorandum 2
Slanje optužnica iz ’92. krajnje je neobičan postupak beogradskog Višeg suda
Plan je u miru pokušati vratiti ono što je izgubljeno u četiri rata – u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu – i to uz pomoć dijaspore
Krajnje je neobičan postupak beogradskog Višeg suda, koji je u Hrvatsku poslao optužnice što ih potpisuju vojni tužitelji – vojnog tužiteljstva koje više ne postoji! Zapravo, takva optužnica koju više nitko ne zastupa jer tužiteljstvo koje je potpisuje ne postoji – i nema pravnu snagu! Tek ako u tom slučaju nešto učine beogradski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, stvar bi mogla postati pravno važna. Uza sve, optužnice se za većinu od 40 optuženih, među kojima su najpoznatiji Šeks, Merčep, Vekić i Glavaš, prema onome što se sada zna, temelje samo na iskazima ratnih zarobljenika.
Iako je slični pokušaj u slučaju Tihomira Purde završio neuspjehom, iz Srbije su u srpnju poslali novu optužnicu. Optuženike se tereti za genocidni plan protiv Srba u Vukovaru, u kojem je na kraju i život izgubilo 13 osoba srpske nacionalnosti na području Vukovara te još šest neidentificiranih, ali za koje se ipak tvrdi da su Srbi. Sve to navodi na zaključak da cilj ove akcije srbijanskog pravosuđa nije da pred sud izađu svi krivci za ratne zločine jer bi to, provedeno na ovaj način, prije moglo završiti kao slučaj Purda.
Prije bi se i to moglo povezati s planom o kojem su kao Memorandumu 2 pisali Slobodna Bosna te Slaven Letica. Riječ je o planu prema kojem bi Srbija pokušala u miru vratiti ono što je izgubila u četiri rata, u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, a proveo bi se, među ostalim, i uz pomoć dijaspore, Srba koji žive u tim zemljama. Podsjetimo, Memorandum SANU, tamošnje akademije, objavljen je 1986. godine i bio je platforma na kojoj su započeti i vođeni ratovi. Autor je danas devedesetogodišnji Dobrica Ćosić, a uz njega, što se u nas manje ističe, i Ljubomir Tadić, otac aktualnog srbijanskog predsjednika Borisa Tadića koji Hrvate svako malo iznenadi izjavama što odudaraju od europskih standarda i politike pomirenja.
Doduše, teško je povezivati političke stavove oca i sina, ali otac je ipak osnivač Demokratske stranke aktualnog predsjednika, a sporovi među njima, prema beogradskim izvorima, više su bili privatne prirode. Još 1996. godine Ljubomir Tadić pisao je kako Srbija nikad ne smije pristati na gubitak teritorija na kojima žive Srbi, po uzoru na odnos nekadašnje Savezne Republike Njemačke prema odsječenoj bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
Nataša Kandić kaže kako se o Memorandumu 2 u Srbiji nije govorilo i kako se o tome ne zna gotovo ništa, a nakon tekstova u Slobodnoj Bosni u Srbiji nije bilo istraživanja o tome jesu li doista svi članovi beogradske vlade dobili dokument prema kojem se u miru pokušavaju postići velikosrpski ciljevi. Ni u Hrvatskoj o tome nije bilo mnogo govora.
Plan u četiri točke
Letica upozorava i na sastanak koji je 8. veljače 2011. godine sazvao Boris Tadić u Beogradu. Bili su ondje članovi ‘Savjeta za odnose sa Srbima u regionu’ te su dogovarali kako se Srbi trebaju izjašnjavati u popisima stanovništva koji su provođeni u zemljama bivše Jugoslavije.
Letica ističe da je uistinu problematično to što se vlast susjedne države brine o popisima stanovništva u drugim državama! Tu je i izjava državnog tajnika srbijanskog Ministarstva za dijasporu Miodraga Jakšića koji je tada rekao: ‘Protivimo se asimilaciji našeg stanovništva i eventualnom sprečavanju prava na slobodno izjašnjavanje na ovom popisu. Cilj je (sastanka) da Srbija potakne Srbe nastanjene izvan Srbije da se izjasne kao pripadnici srpske nacionalnosti.’ Letica ističe da je riječ o planu koji je nastao nakon Oluje i koji ima nekoliko važnih točaka.
Prvo, Srbija nikad ne smije priznati ratni poraz, nego mora inzistirati na genocidnom pokretu. Druga je točka izjednačavanje krivnje, pa bi slanje ovih optužnica bilo na tragu toga cilja. Treća je točka normalizacija odnosa, na čemu Tadić očito mnogo radi, priređuju se tulumi u Beogradu i Zagrebu, iako, primjerice, Hrvatska potražuje još više od 1100 nestalih.
Posrbljivanje Srba
Četvrti cilj bio bi posrbljivanje Srba u drugim zemljama. Ti ljudi jesu Srbi po nacionalnosti, objašnjava Letica, ali oni, kaže, u Hrvatskoj govore bolji hrvatski od njega, a sad bi morali pisati ćirilicom i govoriti ekavicom. Kad je riječ o optužnicama protiv Vladimira Šeksa i ostalih, Letica kaže da se to može tumačiti kao manevar sa srbijanske strane kako bi se postigao još jedan cilj – da Hrvatska odustane od tužbe za genocid pred sudom u Haagu.
Šifra: “Čitanje bez daljnjeg rasturanja”
Slobodna Bosna u svojim tvrdnjama o Memorandumu 2 pozivala se na izvor iz ureda srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića. Prema tom izvoru, dokument su dobili svi članovi vlade, ali nikad nije objavljen, na njemu je pisalo ”čitanje bez daljnjeg rasturanja”. Letica ističe kako Srbija zapravo već deset godina živi novi srpski mit, kako u europskom miru može dobiti sve izgubljene ratove. – Umjesto suočavanja i pomirenja s povijesnim činjenicama i istinama i umjesto učenja na povijesnim pogreškama, Srbija ponovno živi mit – kaže Letica. Dodaje kako srbijanski političari, kad kažu kao Tadić da je Oluja zločin koji se ne smije zaboraviti ili da je Gotovina zločinac kojeg sud u Haagu ne smije osloboditi “u interesu mira”, oni progovaraju kroz prizmu nove velikosrbijanske filozofije koje su razradili Tadićev otac i otac srpske nacije Dobrica Ćosić – kaže Letica upozoravajući kako je riječ o politici koju provode sve političke snage u Srbiji.
Piše: Silvana Perica
Izvor: www.vecernji.hr
