Predstavljena knjiga akademika Josipa Pečarića: “Rasizam suda u Haagu”
U utorak, 27. rujna u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa, u Splitu, predstavljena je knjiga akademika Josipa Pečarića: “Rasizam suda u Haagu”.
Na predstavljanju knjige: “Rasizam suda u Haagu” – Mario Mimica, don Mladen Parlov, Josip Pečarić i Joško Čelan, photo: Branko Bralić
Na početku predstavljanja knjige, predsjednik Ogranka Matice hrvatske Split, prof. Mario Mimica je održao uvodnu riječ, pozdravivši okupljene, te im pročitao sadržaj pisma, naslovljenom na Vijeće sigurnosti UN-a, koje su nakon predstavljanja knjige mogli potpisati svi koji su to željeli. Pismo će biti upućeno u ponedjeljak, 03. listopada 2011. Vijeću sigurnosti.
Sadržaj pisma donosimo na kraju ovog teksta.
Don Mladen Parlov je u ulozi domaćina sjemeništa pozdravio okupljene. Zatim je nastavio: “Akademik Haag opravdano naziva rasističkim sudom, a knjiga se čita s grčom u želucu. Osobno su me preplavili osjećaji ljutnje, bijesa, čak i psovki. Mi smo u povijesti bili u naizgled daleko težoj situaciji, kada je prijetila likvidacija našeg naroda. ali smo opstali. Ova knjiga na neki način demaskira procese koji se događaju u [Don Mladen Parlov] međunarodnoj zajednici, i koji idu i ciljaju protiv hrvatskog naroda. Pokušao sam izvući neku nit vodilju koja se provlači kroz gotovo sve zapise u ovoj knjizi, i središnja riječ po meni jest dosljednost. Autor, uvaženi akademik Pečarić ,govori o jednoj dosljednosti međunarodne zajednice – Ona je đavolski dosljedna u svojoj dosljednosti upornog potiranja hrvatskog naroda. Ona je dosljedna od trenutka kada smo se počeli boriti za svoju samostalnost i nisu nas prihvatili i svim svojim aktima, uz neke iznimke, su bili samo u zaštiti njihovih interesa. Taj sud u Haagu je instrument te međunarodne zajednice koja ne želi neželjeno čedo – slobodnu neovisnu Republiku Hrvatsku, i to autor naziva rasizmom suda u Haagu. To je dosljednost međunarodne zajednice. 
Ja sam se pitao zašto njima Hrvati smetaju, i meni se čini da je u pozadini svega nakana da se oduzme identitet jednog katoličkog naroda. Druga dosljednost koju autor detektira je dosljednost hrvatskih političara poslije 2000.-te godine, a koja se nastavlja na dosljednost međunarodne zajednice. Ti hrvatski političari ne služe svome narodu, nego centrima moći u Europi, i u tome su brutalno dosljedni, kako autor knjige govori, do veleizdaje, dosljedni su u negiranju dostojanstva svoga naroda. Postoji još jedna dosljednost u ovoj knjizi, meni najdraža, a to je dosljednost samog autora knjige, i na njoj čestitam autoru. Već preko 15 godina svojim zapisima on uporno ukazuje kakvi se procesi događaju u međunarodnoj zajednici i kako bi trebalo drugačije reagirati. Autor se pita je li bilo uzalud. Vidjet ćemo, tome i služi ova knjiga, da otvori oči našeg naroda. Autor je akademik, matematičar svjetskog glasa, koji matematički i neoborivom logikom raščlanjuje dokumente, izjave i ponašanje i izvlači logičke zaključke. Prednost ove knjige je stil autorovog pisanja. On koristi bolnu i suptilnu, brutalnu ironiju, koja gađa u središte problema. Knjiga obiluje anegdotama, one su istinsko blago ove knjige, i upravo one drže čitatelja u napetosti, tako da se knjiga čita u jednom dahu. Iz autorove dosljednosti izbija još jedna dosljednost, a to je dosljednost onih koji se nalaze u Haagu – u prvom redu generala Gotovine, ali i još jednog drugog tragičnog lika, velikog lika, koji nije zaslužio da bude zaboravljen, već da mu se digne spomenik, a to je lik Darija Kordića, o kojem je autor u knjizi zapisao nekoliko zapisa. Josipe, hvala na hrabosti, dosljednosti i za ovako svjedočanstvo tih velikih ljudi i ostalih hrvatskih mučenika i uznika, u nadi da njihova žrtva neće ostati uzaludna.” – istaknuo je don Mladen Parlov, te svoje izlaganje završio konstatacijom kako autorov trud nije bio uzaludan, i kako se može dosta učiniti i na osobnoj i na zajedničkoj razini, a to je širenje istine o hrvatskom narodu, i uz pomoć obilja informacija koje se mogu naći u ovoj knjizi, te da će se hrvatski političari na desnom centru urazumiti i ujediniti, te zajedno s braniteljima preuzeti vodstvo hrvatske države.
Idući predstavljač knjige bio je novinar Joško Čelan, koji je, između ostalog, rekao: “S velikim zadovoljstvom predstavljam ovu knjigu. I sam sam postavljao ovo pitanje sebi prije nekoliko dana na središnjem Haaškom trgu. Prešli smo u tri dana 4.000 km s kraja na kraj Europe, koja je u to vrijeme možda upravo pucala po šavovima, to se događa svakog trenutka, stiješnjeni na neudobnim autobusnim sjedalima. Među nama su bili branitelji, koji su bili bliski suradnici, sada već drastično osuđenih generala, pa i bake u poodmakloj dobi, koje su svakoga dana predvodile molitvu, koja nas je činila čilim i ornim za borbu. Haag nas je dočekao bogat, čist i uredan, ali hladan. Mi smo možda, za njihove pojmove, na neumjereno glasan način isporučili svoju žalost i svoju bijes, ali ne vjerujem da su nas čuli. Sjedili su uokolo tog trga s kipom jednog njihovog nacionalnog velikana, kraljevske krvi, moguće da ih nije ni zanimalo o čemu smo govorili. A možda oni nisu ni bili prava adresa na koju smo se trebali obratiti, pravi griješnici su bili negdje drugdje, u samom sudu u Haagu, u Londonu, ali i u Zagrebu. Osjećao sam se ponosno zbog toga što sam sudjelovo u tome, ali opet smo se nekako osjećali kao siročad bez države. Kada bismo doista imali svoju državu, ona bi ona bez ostatka bila s nama, radila bi za svoje generale i heroje kada mi spavamo, svu svoju snagu uložila bi u njihovu obranu.
Nama se stalno čini da o Haaškom sudu znamo sve, a kad zaklopimo stranice ove nove Pečarićeve knjige shvaćamo da mnogo toga ne znamo, ili znamo ali smetnuli smo s uma. Pečarić piše strasno, oštro, podsmješljivo, ali nikad ne prelazi mjeru dobrog ukusa, on to može, jer se oslanja na istinu, poznaje činjenicu i literaturu, jer je logičar. To matematičko je njegova sposobnost apstrahiranja, usredotočnost na bitno, na prvi pogled nevidljivo, a zapravo pred nosom. Ova Pečarićeva knjiga prožeta je njegovim otporom i prkosom nadmoćnoj i zloćudnoj, sili, ali uz Božju pomoć i nju je moguće nadvladati.” – zaključio je Čelan preporučivši knjigu.
