Zašto se odnos prema vjernicima, u Europi i Hrvatskoj toliko razlikuje
Kada bi na slijepo vjerovali hrvatskim medijima poput index.hr-a te u posljednje vrijeme posebno snažno antipapinski i antikatolički nastrojenog net.hr-a, vrlo brzo mogli bi doći do zaključka kako je biti vjernik, katolik, nešto izrazito nazadno i primitivno. U posljednje vrijeme u nas se sve učestalije propagiraju teze kojima se pokušava dokazati kako je vjera u Boga nešto zaostalo što stoji nasuprot štovanju znanosti kao racionalne kategorije, a vjernike se proglašava ljudima koji bi trebali pripadati prošlosti jer s današnjim modernim dobom nemaju ništa zajedničko.
Je li isto tako i na zapadu?
Krenimo od zemlje koja nam je skoro pa susjed – Italije. U njoj se čak 90 posto stanovnika deklarira kao katolici i nikome to ne smeta. Jednako tako, nikome ne smeta što se na barem jednom od zidova svake njihove osnovne škole nalazi raspelo. Eh, da, smetalo je stanovitoj Finkinji, Soile Tuukki Lautsi, koja se pobunila da to krši ljudska prava učenika koji nisu katoličke vjere. Talijani se nisu htjeli pokolebati i usput su dobili podršku ogromnog dijela zemalje Europske Unije. U konačnici je slučaj završio na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu koji je, konačno i neopozivo, donio odluku – u korist Talijana. I sad slobodno stavljaju križeve po školama i nitko ne smije zucnuti. Doduše, nitko ni ne želi jer otvoreno ističu kako je kršćanska tradicija dio njihove proeuropske kulture.
Dobro, možda će na ovo netko slegnuti ramenima jer se radi o južnjacima i pozvati se na napredniji sjever. Evo primjera jedne zemlje koju svi smatraju dovoljno sjevernom i dovoljno zapadnom – Belgije. U toj zemlji nalazi se čak 15 visokoškolskih ustanova koje nose predznak ‘katolički’ među kojima je i čuveno Sveučilište u Leuvenu, kroz povijest poznato kao mjesto na kojem se prvo školovao, a potom predavao veliki humanist 16. stoljeća, Erazmo Roterdamski i gdje se je prvi put tiskala kultna Utopija još jednog humanista i katoličkog sveca, Thomasa Morea. 
U svijetu je ovo sveučilište danas cijenjeno po iznimno kvalitetnom studiju filozofije, no da ne bi ispalo da se tamo samo bave ‘prodavanjem magle’ – kako neki pogrešno percipiraju filozofiju – valja reći kako ga se danas u akademskoj zajednici također smatra jednim od vodećih sveučilišta u svijetu po kvalitetu istraživanja u području prirodnih znanosti. Da, upravo prirodnih, onih koje naši antivjernički nastrojeni revolucionari smatraju nadasve naprednima i čvrsto su uvjereni kako ih vjernici nisu u stanju pojmiti. 
Zato ih jako zbunjuje kada se navede da je teoriju Velikog praska prvu put objasnio, upravo na Sveučilištu u Leuvenu, katolički svećenik te prijatelj i suradnik Alberta Einsteina, Georges Lemaître.
Osim toga, u Belgiji se odlasci na mise, u crkvu, smatraju potpuno normalnima, kao i općenito iskazivanje svoje vjerske pripadnosti. Ono nije ograničeno samo na neobrazovan, neuk dio stanovništva već, štoviše, dobar dio akademski obrazovanih građana, pa čak i uglednih sveučilišnih profesora, aktivno prakticira vjeru. Katoličke obitelji s četvero, petoro i više djece gledaju s kao nešto sasvim normalno i nitko u otvorenoj pripadnosti vjeri ne vidi ni zaostalost ni primitivizam.
Pođemo li dalje ka sjeveru, prema skandinavskim zemljama, koje često upravo antikatolički i antivjernički nastrojenim naprednim snagama poput novinara net.hr-a i njihovih sljedbenika služe kao uzor progresivnog, socijalno osvještenog i modernog, ni tamo nećemo moći izbjeći dodirne točke s vjerom. U Norveškoj, zemlji s izrazito visokim standardom i suvremenim stavovima, još uvijek je na snazi državna luteranska Norveška crkva, kao što u Danskoj djeluje državna Danska luteranska crkva. Mada u Finskoj i Švedskoj njihove luteranske crkve višu nisu na državničkoj razini, odnosno njihova glava više nije državni suveren, one i dalje uživaju poštovanje i na vjernike u tim zemljama ne vrši s pritisak smatrajući ih se zaostalim primitivčinama.
U Sjedinjenim Američkim Državama, jednoj od vodećih zemalja svijeta u području gospodarstva, znanosti i vojne snage, samo otprilike 16% stanovništa nije se izjasnilo kao pripadnici neke od vjera, a najveći postotak, čak 76 posto njih, pripada nekoj od kršćanskih denominacija. Međutim, kada je Amerika u pitanju, pripadnost vjeri nije samo osobna stvar pojedinca koji se tako izjašnjava već i nešto mnogo više. Naime, nacionalni moto te zemlje, usvojen 1956. godine, je In God We Trust – ‘U Boga vjerujemo’. Prvi put se ta fraza pojavila na kovanicama američkog dolara još davne 1864. godine, a od 1957. godine nalazi se i na papirnatim novčanicama. Ova fraza, koja se nalazi u brojnim američkim domoljubnim pjesmama, uključivši i američku državnu himnu The Star-Spangled Banner gdje se čuje u njenoj posljednoj strofi. Tijekom godina nekoliko puta su se javile kontroverze vezane uz ovaj moto, međutim američki Žalbeni sud svaki put je odlučno odbio bilo kakav prijedlog njegovog odbijanja. Također valja istaknuti kako u Sjedinjenim Američkim Državama, ukoliko svjedočite na sudu, morate položiti desnu ruku na Bibliju i zakleti se uz riječi ‘tako mi Bog pomogao’. Tražit će da ruku stavite na Bibliju i ako ste musliman ili budist. I ne, ako ste atest, neće vam dozvoliti da izgovorite zakletvu na Marxovom Kapitalu.
Sveukupno gledano, zanimljivo je primijetiti kako se na zapadu pripadnost krćanskoj vjeri u medijima ne prikazuje kao nazadna, a ateistički dio stanovništa s poštovanjem se, u duhu demokracije i tolerancije, odnosi prema svojim sunarodnjacima koji su vjernici. Lijevi mediji često se pozivaju na sekularnost Hrvatske kao države koristeći je kao argument protiv otvorenog propagiranja vjere. Pritom prešućuju da sekularnost ne podrazumijeva zatiranje religije već podrazumijeva odvojen svjetovni autoritet državne vlasti od duhovnog autoriteta Crkve, uz međusobno razumijevanje i toleranciju. Potcjenjivački stav naših medija prema vjernicima i kršćanstvu ne govori samo o nedostatku kulture i tolerancije već i nerazumijevanju temeljih načela modernog zapadnog društva kojem inače toliko želimo stremiti.
G.M.
