Domovinski rat je najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti
Krvavi rat na području bivše Jugoslavije nije uzrokovan konglomeratom loših politika, nego kontinuitetom velikosrpske politike
Govor ravnatelja HMDCDR-a na predstavljanju godišnjih izdanja 15. studenoga 2011. u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.
I ova promocija, kao i promocije prethodnih godina, pokazuje da se rad našega Centra, ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških i geopolitičkih razloga, ne može ograničiti na prostor unutar međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske. Stoga se još jednom zahvaljujem na dolasku dragim gostima iz Rame. Predprošle godine predstavljena je obrana Žepča, a prošle obrana Orašja. Dokumenti koje imamo o obrani tih prostora ne idu u prilog izjavama da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, nije upitno jesu li se hrvatske snage borile u Bosni i Hercegovini. Pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine da hrvatske snage nisu bile u BiH.
U medijima se uporno zanemaruju činjenice da je Hrvatska zaslužna za to što srpske snage 1992. nisu okupirale još veći dio Bosne i Hercegovine, te da su 1995. hrvatske snage oslobodile više od 5000 km2 Bosne i Hercegovine, pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i spriječile novi srpski genocid nad muslimanima. Na žalost, kao i prošle godine, moram primijetiti da se događaji iz Domovinskoga rata u medijima i dalje uglavnom prikazuju površno i tendenciozno, s ciljem pokušaja raspoređivanja krivnje za početak rata na sve njegove sudionike. Zbog toga ću ponoviti da krvavi rat na području bivše Jugoslavije
nije uzrokovan konglomeratom loših politika, nego kontinuitetom velikosrpske politike.
Tvrdnja da je 1991. bio građanski rat nije točna, a i danas je nameće službena srbijanska politika. Povijesni izvori i kronologija događaj apokazuju da je za ratove na prostoru bivše Jugoslavije odgovorno tadašnje srpsko vodstvo i politika da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi”. Takva je politika uzrokovala stradanje i tragediju stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a sve ostalo su posljedice te politike. Na Hrvatsku je 1991. izvršena agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih snaga. To su činjenice koje ne mogu promijeniti ni međunarodni kazneni sudovi, ni izjave pojedinih političara.
Premda živimo u vremenu u kojem sudska presuda ili jedna rečenica političara ima veći odjek u javnosti nego sadržaj više stotina dokumenata koji su do sada objavljeni, ostaje nam vjerovati da istina uvijek nađe put i da trud nikad nije uzaludan. Naravno da pritom mislim na nepravednu prvostupanjsku presudu u Haagu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i da strijepim od moguće haaške presude šestorici Hrvata iz BiH. I pritom naglašavam da ovo ne govorim zato što presuda još nije pravomoćna, pa se eto može dovoditi u sumnju, nego zato što sam uvjeren da su činjenice utemeljene na izvorima vjerodostojnije od zaključaka bilo kojega sudskoga vijeća.
O pravnim aspektima rada i presuda Haaškoga suda neka raspravljaju pravnici, no kakva god bila pravomoćna presuda, gledajući kroz prizmu povjesničara – na temelju dokumenata koji su cjelovito prikazani i analizirani – ne stoji tvrdnja dasugeneraliA. GotovinaiM. Markač odgovorni za prekomjerno, odnosno neselektivno, p ačak i nezakonito (ma što god to značilo) granatiranje Knina i „etničko čišćenje”, odnosno protjerivanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske. Posebice s obzirom na činjenicu da ni Tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo pouzdano dokazati da je od granatiranja u Kninu, Gračacu, Benkovcu i Obrovcu poginuo barem jedan civil, te s obzirom na činjenicu da je od 1205 ispaljenih granata na vojne ciljeve u navedenim gradovima i okolici, najviše13 granata palo na mjesta koja se mogu podvesti pod ugrozu civilnog cilja, a i taj broj je upitan kada se podvrgne detaljnjoj analizi i u obzir uzmu objektivne okolnosti!
Spomenuti podatci govore u prilog zaključku da Srbi s okupiranih područja RH tijekom „Oluje“ nisu otišli zbog granatiranja, kako se tvrdi u presudi, nego zbog drugih razloga. Povijesni izvori pokazuju da uzrok njihova egzodusa prije svega treba tražiti u odluci vodstva „RSK“ da ni pod kakvim uvjetima ne će živjeti u Hrvatskoj.
Nema pomirbe na temelju nepravednih presuda i neprimjerenih optužnica
Dakako, sudske presude, bez obzira na to kakve bile i kakva je njihova trenutačna politička težina, ne bi smjele značajnije utjecati na pisanje povijesti, pa tako ni na historiografiju o Domovinskome ratu. No, čak i kad se uzme u obzir da sudske presude utvrđuju samo pravne aspekte složenih povijesnih događaja, te da su one ograničene na utvrđivanje kaznene odgovornosti i ne objašnjavaju povijesni kontekst nekoga događaja ili procesa, ne može se reći da je Haaško tužiteljstvo dokazalo postojanje „udruženoga zločinačkog pothvata“ i izravnu odgovornos thrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača za stradanje civila i odlazak hrvatskih građana srpske narodnosti tijekom „Oluje“. Prema istim kriterijima, gotovo da ne bi bilo „završne“ oslobodilačke vojne operacije u ratovima novoga doba koja se ne bi mogla okvalificirati kao „zločinački pothvat“, niti bi bilo vojnog zapovjednika ili političara kojemu se ne bi mogla pripisati odgovornost za ratni zločin.
Stoga je teško oteti se dojmu da je spomenuta presuda prije svega politički čin, kojim je oslobađanje Hrvatske proglašeno zločinom. Jednako kao što je politički čin najnoviji pokušaj Srbije da optužnicama protiv vukovarskih branitelja zločinom proglasi i obranu Hrvatske. Ne govorim napamet, nego na temelju dokumenata. Dokumenti o „slučaju Purda“ najbolje pokazuju neutemeljenost optužbi iz Srbije, ali i bezobraznost i bezobzirnost srbijanskih tijela, zbog kojih je nedužan čovjek dva mjeseca bio zatočen i odvojen od obitelji. Upravo zbog toga bešćutni su i pozivi na poštivanje takve, duboko iritirajuće, „procedure“, kao i poruka „da se nitko nevin ne treba bojati“. Tko je to spreman radi navodne pravde, odnosno „pravičnosti“, dokazivati nedužnost u srpskom ili bilo kojem drugom zatvoru dva mjeseca ili koliko već treba dok se „procedura“ završi?
Reakcija većeg dijela hrvatske javnosti na presudu Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i na spomenute optužnice koje su vukovarskim braniteljima upućene iz Beograda, ne pokazuje nespremnost Hrvatske na suočavanje s prošlošću, nego ogorčenost zbog nepravde. Prihvatiti izrečenu presudu i raspravu oko takvih optužnica ne znači suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s nepravdom. Presudom nevinim ljudima pravda ne će biti zadovoljena, niti će žrtve dobiti primjerenu zadovoljštinu. Jednako tako, a povijest je to već pokazala, ni pomirenje sukobljenih strana ne može biti ostvareno na temelju nepravednih presuda i neprimjerenih optužnica.
Haaški sud radi po Owenovim naputcima
Spomenuta pitanja od iznimnog su nacionalnog značaja, tako da odgovor na njih ne bi smio ovisiti o stranačkom opredjeljenju. Za mnoge to više nisu samo pravna ili politička, nego prije svega pitanja morala i savjesti, ali i samopoštovanja; ništa od toga nemaju ljudi koji su ravnodušni, kako prema zločinima, tako i prema nepravednoj osudi onih koji su među najzaslužnijima za obranu i oslobađanje njihove domovine!
Podsjetit ću da je lord David Owen 27. siječnja 1996. u New Yorku održao predavanje za diplomatski kor u UN-u, kojem je nazočilo više od 50 veleposlanika i nekoliko podtajnika UN-a. Spomenuto predavanje potvrđuje da su rješenja za završetak rata u BiH nametnule „velike sile“, te pokazuje smjernice europske i američke politike prema prostoru bivše Jugoslavije i objašnjava suvremenu svakodnevicu, opterećenu događajima i odlukama koje se čine iznimno nepravedne.
Između ostaloga, rekao je da je sud u Haagu važan, da treba suditi nekim glavnim akterima, prije svega Karadžiću i Mladiću, ali da treba imati razumijevanja za Miloševićeve teškoće da ih isporuči odmah, posebno Mladića, te da treba suditi i nekim Hrvatima i Muslimanima jer bez toga nema pomirenja, no da treba povući crtu i okaniti se „lova na vještice“ jer je amnestija važnija i od suda. Dakako, to što su njegove riječi sukladne s događajima u Haagu koji su nas duboko uznemirili puka je slučajnost, a svaka pomisao o mogućem utjecaju politike na taj sud, samo je plod uzavrele mašte uspaljenih nacionalista. Nemojte mi zamjeriti na ironiji…
Jednako tako, Lord Owen rekao je „Hvatsko-srpski odnosi ključan su dio mira na Balkanu (implicitno muslimansko pitanje je drugorazredno)“. Hrvatsko-srpsku suradnju i nastojanja za pomirenjem treba poticati, međutim, graditi budućnost i govoriti o iskrenom pomirenju nije moguće ako ocijena pojedinih povijesnih događaja nije utemeljena na činjenicama ili, da budem aktualan, ako pravda nije zadovoljena. Nitko dobronamjeran ne može biti protiv dobrosusjedskih odnosa, ni protiv odavanja počasti svim nevinim žrtvama rata, pa tako i sugrađanima srpske nacionalnosti. No, pritom treba upozoriti na okolnosti koje su dovele do zločina. Ne zbog njegova opravdanja, jer se zločin ne može opravdati, nego zbog cjelovitosti prikaza povijesnog procesa.
Kad neki javno govore da svi zločini u Drugome svjetskom ratu i neposrednom poraću nisu isti, kad se o tome pišu knjige, dvolično je to isto ne primijetiti u slučaju Ovčare i Paulin Dvora. Jer, Ovčara ima duboku simboliku, ne samo kao stratište na kojem je počinjen zločin koji se po razmjerima ne može izjednačiti ni s jednim mjestom stradanja građana srpske nacionalnosti u Domovinskom ratu, nego i kao mjesto sjećanja na više desetaka masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica na širem vukovarskom području, u koje su srpske postrojbe zakopale svoje žrtve. Uz sve poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi, treba reći da je zločin na Ovčari dio velikosrpskoga plana, a zločin u Paulin Dvoru je incident. Oni koji to negiraju, a istodobno govore „da svaki zločin nije isti“, nemaju jednake kriterije i ne mogu biti objektivni. Takvo „dvostruko mjerilo“, koje se upravo ovih dana hrvatskoj javnosti nameće u raspravama o kažnjavanju zločina iz Drugoga svjetskog rata i Domovinskoga rata, najveća je prepreka objektivnom vrjednovanju nedavne prošlosti, ali i iskrenoj uspostavi dobrosusjedskih, hrvatsko-srpskih odnosa.
Zbog svega rečenoga, ovo izlaganje završit ću istim riječima kao i prošle godine: Upravo zbog negativno intoniranih članaka, zapisa i izjava o Domovinskome ratu kojima svjedočimo, s osobitim zadovoljstvom, kao i na prethodnim promocijama, ponovit ću da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, kad se uzme u obzir da se Hrvatska obranila od nemilosrdne agresije, da je uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija. To ne smijemo prestati ponavljati sve dok se u dijelu medija ne prestane zanemarivati proces, ne prestanu zamjenjivati uzroke i posljedice; zapravo, sve dok se ne prestane dezinformirati javnost.
Dr. sc. Ante Nazor
