Hrvatska – zemlja sudskih sapunica
Nekada sam sa zanimanjem pratio mahom američke filmove i serije sa sudskom tematikom. Bilo je nečega fascinantnog u tom svijetu odvjetnika i tužitelja zemlje s posve drukčijim pravosudnim i političkim sustavom od onoga koji je tada vladao kod nas. Vatreni govori branitelja, publika koja navija, porotnici pred kojima je teška odluka, neki od njih podmićeni…krivo optuženi moraju dokazivati nevinost…zločinci sa skupim odvjetnikom izmiču pravdi, a zatim nagli obrati i napokon – pobjeda pravde. Pravda skoro uvijek pobjeđuje na celuloidnoj vrpci.
Danas mi ne pada na pamet da gledam i uživam u tim filmskim prikazima provođenja zakona i reda. A nije ni potrebno. Čitava se država pretvorila u sudnicu. Jedine vijesti koje slušamo, čitamo i gledamo bave se suđenjima, onim pravim, u našem dvorištu. Teško se više i snalaziti u silnim procesima, aferama, optužnicama. Bivši premijer je napustio Remetinec…evo ga upravo voze na sud…stigao je pred zgradu suda…sjeo je na stolicu…nakašljao se… Prati se svaki detalj. Objavljuju se iz sata u sat gomile informacija o suđenjima, a sve ih na kraju dana sažimaju centralni TV dnevnici, da bi nas ranim jutrom radijske vijesti podsjetile kakve je tko od sudionika imao prethodni dan u sudnici i kakva nas suđenja čekaju danas. Zagušeni smo suđenjima, optužbama i protutužbama. Događa li se osim suđenja još nešto u ovoj zemlji?
Kafka u našem dvorištu
Da se razumijemo nisam protiv provođenja pravde i zakona, štoviše. No iako nisam u životu ukrao niti žvakaću gumu u trgovini nad mojim se raspoloženjem nadvila sjena Josefa K. Zlosretni junak Kafkina Procesa, nevin i svjestan svoje nevinosti, a nesvjestan kakva ga optužnica uopće tereti uvučen je u proces kojem nema kraja. Čitav njegov život postaje sudnica i suđenje. Takav život dana vidim u medijima. Ni trunke vedrine. Stroj zakona, istrage i sudstva u punom je pogonu i svi gledamo u njega kao u idola koji će nas spasiti od nas samih, pokvarenosti među nama i u nama. Neka oni koji su pljačkali, uzimali mito i izigravali propise plate po slovu zakona no granica neukusa kojom se ti događaji prate debelo je prekoračena.
Jesmo li mi to postali pravedniji? Je li nas naglo obuzeo osjećaj da su zakoni i njihovo poštivanje alfa i omega civiliziranog življenja ili se dobro pretvaramo pred zahtjevnim uzusima Europske unije, trpajući zlikovce u zatvore i puneći sudnice? Bilo bi dobro da je riječ o ovom prvom, no iskustvo i razum mi govore da nije. Ne može se čitav narod za par godina tako radikalno osvijestiti na bolje. Predstavu za europsku javnost na žalost prisiljeni smo gledati i mi koji smo u Hrvatskoj. Ta nam bučna i seoska domaća sudska sapunica zagušuje medijske kanale.
Gdje je osjećaj za mjeru?
Neka suđenja ostanu u sudnici, neka se zadrži dostojanstvo svakoga koji u njima silom ili milom sudjeluje, a nas koji se bavimo svakodnevnom borbom za preživljavanje u novčanoj i moralnoj krizi poštedite tsunamija detaljnih izvješća iz sudskih klupa koje bi trebale biti nešto sveto – mjesta na kojima se izriče pravda. To naravno ne znači da se o suđenjima ne treba objektivno i redovito obavijestiti porezne obveznike koji to sudstvo i plaćaju i od kojih su otete milijarde, što sada stižu na naplatu svima nama. Bitan je samo osjećaj mjere. A u poslijednje vrijeme taj osjećaj za mjeru posve je iščezao iz domaćih medija. Odvjetnici, optuženici i suci su postali medijske zvijezde koje spremno poziraju pred objektivima i kamerama, jedva čekajući da ih se nešto pita, ma koliko to bilo banalno. Namiguju, domahuju, smiju se iz sudskih klupa i ispred sudskih zgrada. Svijet suda i tužbi – noćna mora Josefa K. živi na hrvatskoj javnoj sceni. Gdje su književnici, gdje su junaci rada, heroji rata, znanstvenici, vrhunski sportaši? Gdje su u medijima uzori mladim generacijama? Hoće li djeca koja sve to promatraju te sudionike sudskih procesa usvojiti bombardirani informacijama, za svoje heroje i antiheroje? Nadam se da neće. Zato i ja radije mijenjam kanal i gledam crtiće kada na ekranu osvane još jedno „suđenje stoljeća“. Tamo je još uvijek vedro i u bojama.
Dubravko Mihić
