Meditacija: „Dođi kraljevstvo tvoje!“
„Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.
Da, tko tako Kristu služi, mio je Bogu i cijene ga ljudi“.
(Rim 14,17-18)
Došašće je vrijeme nade. Premda bi kršćanska krepost nade trebala biti izvor snage i nadahnuća u svakodnevnom životu kršćana, ona ipak osobito dolazi do izražaja u kriznim vremenima; u vremenima nesreće i tjeskobe, u vremenima zamračenja svjetla razuma i sigurnosti koji su tako potrebni ljudima. Stotinu je razloga koji mogu umanjiti svjetlo razuma, sigurnost, radost i ljepotu ljudskog življenja. Ponekad je riječ o bolesti, ponekad o smrti drage osobe, gubitku zaposlenja. Ponekad uzroci imaju svoje korijene u samome čovjeku, a ponekad se izvana obore na čovjeka na način da se osjeti posve nemoćnim pred krizom koja nadire, baš poput malenog čamca na olujnome moru. I tada mu je potrebna nada, pogled u zvijezdu vodilju, sidro života i luku spasa.
Gospodarski potres koji je u jesen 2008. pogodio gotovo sve države svijeta, od najbogatijih do najsiromašnijih, preko noći je osiromašio milijune ljudi te uzdrmao njihovu sigurnost i nadu. Na svjetskim burzama gubici su se računali u milijardama dolara. I gospodarski najmoćnije države svijeta, poput SAD-a i Japana, uzdrhtale su pred silinom gospodarskog udara, a čiji uzrok brojni analitičari prepoznaju u beskrupuloznim burzovnim i bankarskim mešetarima koji su pod svaku cijenu htjeli ostvariti što veću dobit. Njihovim špekulacijama milijuni ljudi su ostali bez materijalne sigurnosti koju su predstavljale dionice bogatih i moćnih tvrtki. Oni bez dionica, s kreditima, niskim plaćama i brojnim dugovima upali su u još teže stanje, u stanje nesigurnosti za vlastito zaposlenje, za stalan izvor prihoda za sebe i obitelj. Treći, oni bez dionica, bez kredita i zaposlenja, gotovo su zlurado sve promatrali s čestim komentarom kako tako i treba, kako je Bog konačno kaznio oholi i bogati Zapad (premda je krizom pogođen gotovo sav svijet).
Pravi se vjernik, naravno, ne smije radovati tuđoj nesreći, kojom je uostalom i sam pogođen, ne samo jer je zluradost zla, od Zloga, nego jer zna da je poraz čovjeka ujedno i Božji poraz. Često se u našim vjerskim razmišljanjima vodimo mišlju koja stavlja Boga nasuprot čovjeka i njegova svijeta, osobito kad čovjek radi nešto što je – prema našim razmišljanjima – protiv Boga i njegovih zapovijedi. To nije ispravan kršćanski stav. Naime, kršćanin zna da se je Bog neopozivo stavio na stranu čovjeka, a ne nasuprot ili protiv njega. Kršćanin zna da Bog neizmjerno ljubi čovjeka, čak i onda kad čovjek radi protiv Boga. U biti, pravo govoreći čovjek i ne može raditi izravno protiv Boga koji, kako kaže Pismo, „prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može“ (1 Tim, 6,16). No, baš zbog Božjeg stajanja na strani čovjeka svako djelo protiv čovjeka ujedno je i djelo protiv Boga. Patnja čovjeka postaje i Božja su-patnja.
Stoga su daleko od istine o pravome Bogu, kako se je objavio u svome Sinu, oni koji su, braneći „Božju stvar“, spremni sve „predati đavlu“. Riječ je o katastrofičarima kojima što gore to bolje; prorocima Božje srdžbe i osvete koji se ne nalaze samo u nekim minornim kršćanskim sljedbama, nego se ponekad kriju i unutar nas samih. Često se uhvatimo u mislima kako znamo što Bog misli i želi te, prilikom nekih negativnih događaja u životu nama nesimpatičnih osoba, slavodobitno zaključimo: „Božja kazna!“ Zaboravljamo da je kršćanski Bog Ljubav; Bog koji nas ljubi najnježnijom majčinskom ljubavlju pa i onda kad griješimo ili bolje reći baš tada nas ljubi nježnom ljubavlju, jer tada sami sebi zlo činimo. Premda, ne zaboravimo da novozavjetna objava ističe jasnu razliku u Isusovu stavu prema grešnicima koji griješe iz slabosti od onih koji griješe iz zloće.
Gospodarska kriza o kojoj je riječ stavlja vjernika pred pitanje: gdje se nalazi istinska životna sigurnost; na čemu graditi život, vlastiti i obiteljski, društveni i kulturni, gospodarski i politički? Može li gospodarstvo biti temelj svega? Može li ono riješiti „žalosno stanje čovječanstva“ (GS 79)? Ili to možda može politika? Znanost? Kultura? Naravno da ne mogu. Bilo bi dobro, divno, kad bi čovjek mogao „odozdo“, svojim vlastitim snagama i genijem riješiti nagomilane probleme koji duboko razdiru ljudsko srce te dijele ljude, skupine čak i čitave narode. Čovjek ne može, recimo to teološkim rječnikom, „spasiti sama sebe“, a time ni drugoga. Istinsko spasenje dolazi čovjeku izvana, „odozgor“, kao njemu darovana stvarnost koju je pozvan prihvatiti, u svoj život ucijepiti te tako i sam postati put spasenja za drugu braću i sestre.
Spasenje koje dolazi „odozgor“, od Boga-Spasitelja, kršćani poimaju kao Božji poziv čovjeku da uđe u „kraljevstvo Božje“, da uđe u prostore Božje vladavine, Božje milosrdne i dobrohotne prisutnosti. U Novom zavjetu, kako ističe Katekizam Katoličke Crkve, grčka riječ basilea može se prevesti kao „kraljevstvo“ (apstraktna imenica), kao „kraljevina“ (konkretna imenica) te kao „kraljevanje“ (pojam djelovanja) (usp. KKC br. 2816). Ako se kraljevstvo Božje primarno poima kao spasenjska Božja prisutnost i Božje djelovanje u korist čovjeka tada je jasno da je ono najuže povezano s osobom Isusa Krista, Boga-postala-čovjekom. U njemu je kraljevstvo Božje postalo vidljivo, opipljivo; u njemu je kraljevstvo Božje, „kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i mira, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“, došlo na dohvat ljudskog srca i života. Onaj tko susreće i prima Isusa Krista, njegovo svjetlo i njegovu milosrdnu ljubav, taj dopušta da ga obuzme Božje kraljevstvo, odnosno taj „ulazi u Božje kraljevstvo“. Kraljevstvo Božje je stvarnost koja je čovjeku došla, koja dolazi i koja će doći.
Gospodin Isus nas, u molitvi Očenaša, potiče da molimo za dolazak Božjeg kraljevstva. Tumačeći Očenaš sv. Ciprijan veli da kraljevstvo označava samoga Krista: „Za njim danomice čeznemo da dođe. Žudimo da njegov dolazak brzo osvane. Pa kao što je on sam naše uskrsnuće, jer u njemu uskrsavamo, tako može biti i Božje Kraljevstvo, jer ćemo u njemu kraljevati“. U molitvi Gospodnjoj ponajprije molimo da se konačno ostvari Božje kraljevstvo drugim Kristovim dolaskom. Upravo se tu nalazimo pred određenim problemom. Nije, naravno, problem u samome dolasku Kraljevstva koje je već uspostavljeno, premda ne i posve očitovano; nalazimo se u fazi razvoja, sazrijevanja, izbora i priprave.
Kršćanin bi trebao biti onaj tko se je odlučio za Kraljevstvo, onaj čije su konkretne životne odluke uvjetovane tim temeljnim izborom. I to nije upitno. Upitna je iskrenost i ozbiljnost naše molitve i zaziva da dođe Kraljevstvo. Ne samo jer se time podvrgavamo sudu Kraljevstva, jer naše svakodnevne životne odluke i izbori postaju veoma upitni. Jednostavnije rečeno: kad bismo znali da će Krist doći za, recimo, tjedan dana, ne bi li naše brojne životne odluke bile drugačije, ozbiljnije, promišljenije, donesene s puno više razboritosti te osobito s puno više ljubavi. Potom, odgođena a ne poništena Paruzija nas dovodi u stanje privremene egzistencije, u stanje izgradnje privremenog boravišta i privremenih zemaljskih struktura. Ako će Paruzija značiti kraj privremenog i uspostavu vječnoga ne bismo li trebali moliti za odgodu Paruzije u beskonačnost, ne bismo li trebali moliti Boga da nas pusti da gradimo svoje zemaljsko kraljevstvo? Doista, Bog dopušta čovjeku izgradnju zemaljskog kraljevstva, a kakve posljedice iz toga proizlaze više nego bolno je posvjedočilo 20. st. sa stotinama milijuna ubijenih od raznih –izama, tj. raznih pokušaja izgradnje zemaljskih kraljevstava iz kojih se uklanjanju svi „drugačiji“, nepoćudni i neposlušni. Iskustvo izgradnje zemaljskog kraljevstva opominje nas da uvijek iznova svoju sigurnost i svoje spasenje stavljamo u Kraljevstvo koje dolazi „odozgor“, ma koliko bili u napasti vlastitim snagama graditi vlastito kraljevstvo (osobno, obiteljsko, nacionalno ili međunarodno).
Budući da je ljudsko srce jedini ulaz na koji kraljevstvo Božje ulazi u ovaj svijet, nije bilo lako izbjeći pretjeranoj spiritualizaciji stvarnosti Božjeg kraljevstva. Već je u trećem stoljeću Origen, jedan od najučenijih ali i najkontroverznijih ljudi svoga vremena, naglasio duhovni značaj kraljevstva Božjega. Veli naime da onaj tko moli za dolazak Božjeg kraljevstva moli zapravo za ono kraljevstvo koje nosi u sebi, moli da ono nastane, da rod donosi i da se razvije. Origen je naglasio duhovni značaj Kraljevstva protiv milenarističkih i materijalističkih poimanja. No, svojim je mislima brojne druge kršćanske duhovne pisce doveo do suprotstavljanja svijeta i Boga, zemaljskoga i Božjega kraljevstva. Naravno da se sadržajno ne može poistovjetiti „grad zemaljski i grad Božji“ (Augustin) niti se kraljevstvo Božje može ostvariti unutar zemaljskih ljudskih struktura, ma kako humane i dobre mogle biti. Ono je duhovne naravi te su upravo zbog duhovne naravi Božjega kraljevstva brojni kršćani tijekom stoljeća kršćanske povijesti napuštali ovaj svijet, bježali iz njega kako bi se posvetili izgradnji Božjeg kraljevstva u svojim srcima.
Fuga mundi – geslo monaške duhovnosti i ne mora biti loše ako se živi kao od Boga primljena karizma, jer tada je, paradoksalno, „bijeg od svijeta“ učinjen iz ljubavi prema svijetu. Istinski monah iz ljubavi prema Božjem svijetu povlači se iz svijeta kako bi ga dublje ljubio, kako bi ga ljubio Božjim srcem. No, malo je kršćana pozvano na taj put. Većinu nas Bog šalje u svijet da ga ljubimo, da ga po nama otkupi, da ga spasi. Zaboravljamo da smo poslani biti kvasac svijeta, svjetlo i grad na gori.
Došašće nas podsjeća da Bog ljubi ovaj svijet, da dolazi kako bi se na poseban način nastanio u njemu. Bog se čini malenim, postaje Božić, mali Bog, kako bi se solidarizirao s nama, u našoj malenosti i krhkosti, kako bi on sam postao sjeme za život svijeta. Došašće nas vodi do dublje spoznaje kako je sjeme života i svjetlosti posijano u našim srcima kako bi uzraslo te po nama donijelo plodove pravde, svjetlosti, radosti, ljubavi i mira. Zato zaziv „Dođi kraljevstvo tvoje“ smjera na otvaranje prostora naših srdaca kako bi ponajprije u njima Kraljevstvo plodilo pravdom, svjetlošću i mirom, a od nas, od srca k srcu, zahvatilo one koji s nama žive te se, kao u koncentričnim krugovima, širilo sve dalje i dalje, do u vječnost.
Zaključimo ovo razmišljanje molitvom bl. Elizabete od Presvetoga Trojstva, karmelićanke umrle u 26 godini života (1880.-1906.), koja je jasnije od drugih spoznala otajstvenu prisutnost Božjega kraljevstva u našim srcima i u svijetu: „O moj Bože, Trojstvo kome se klanjam. Smiri moju dušu, učini je svojim nebom, svojim dragim boravištem, mjestom svoga odmora. Učini da te nikad ne ostavim sama, nego da tu budem čitava s tobom, posve budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, posve predana tvome stvarateljskom djelovanju“.
Mladen Parlov
