N. Chomsky: Revolucionarni pacifizam (II dio)
Kolosalan slučaj nijekanja genocida
Neretki su slučajevi nijekanja genocida počinjenog nad američkim domorodačkim stanovništvomU prvome, istaknuti je komentator nedavno prenio što je naučio iz djela „herojskog povjesničara” Edmunda Morgana: naime, kada su Kolumbo i rani istraživači stigli, „našli su kontinentalno prostranstvo rijetko naseljeno ljudima koji su uzgajali stoku i lovili … U bezgraničnom i neiskvarenom svijetu koji se protezao od tropske prašume do zamrznutog sjevera nije moglo biti više od milijun stanovnika”.
Procjena mu promašuje za desetke milijuna, a „prostranstvo” je sadržavalo napredne civilizacije, što su činjenice dobro poznate onima koji su to desetljećima prije odabrali saznati. Nije se pojavilo nijedno pismo reakcije na ovaj uistinu kolosalan slučaj nijekanja genocida. U bratskom je londonskom magazinu poznati povjesničar ovlaš spomenuo „loše postupanje prema Indijancima”, ponovno ne izazvavši nekakve komentare. Teško da bismo prihvatili izraz „loše postupanje” za slične ili čak daleko manje zločine da su počinitelji naši neprijatelji.
Priznavanje gnjusnih zločina od kojih smo značajno profitirali bilo bi dobar početak nakon stoljeća poricanja, ali možemo i dalje od toga. Jedno od glavnih plemena tamo gdje ja živim bilo je Wampanoag, koji još uvijek imaju mali rezervat u blizini. Njihov je jezik odavno nestao. No, u izuzetnom pothvatu učenosti i posvećenosti elementarnim ljudskim pravima, jezik je rekonstruiran prema misionarskim tekstovima i usporednim dokazima te sada ima i svog prvog izvornog govornika nakon stotinu godina, kćer Jennie Male Srne, koja je i sama postala njegov tečan govornik.
Jezik
Ona je bivša diplomka s MIT-a koja je radila s mojim pokojnim prijateljem i kolegom Kennethom Haleom, jednim od najizvrsnijih lingvista modernog doba. Među njegovim je brojnim postignućima bila i vodeća uloga u osnivanju studija aboridžinskih jezika u Australiji. Bio je i vrlo učinkovit u obrani prava domorodačkih naroda, kao i predani aktivist za mir i pravdu. Bio je sposoban naš odjel na MIT-u pretvoriti u središte studija izvornih jezika i aktivne obrane domorodačkih prava u Americi i šire.
Oživljavanje jezika Wampanoag revitaliziralo je i pleme. Jezik je više od zvukova i riječi. On je riznica kulture, povijesti, tradicije, cjelokupnoga bogatog tkiva ljudskog života i društva. Gubitak jezika ozbiljan je udarac ne samo za dotičnu zajednicu već i za sve koji se nadaju shvatiti nešto o prirodi ljudskih bića, njihovim kapacitetima i postignućima te, naravno, osobito snažan gubitak za one kojima je stalo do raznolikosti i usklađenosti ljudskih jezika, sastojka koji leži u srži ljudskih viših mentalnih sposobnosti. Slična postignuća mogu se prenositi dalje, što je vrlo ograničena no značajna gesta prema iskupljenju za gnjusne grijehe na kojima počivaju naše bogatstvo i moć.
Kada već obilježavamo obljetnice, kao što su japanski napadi prije 70 godina, ima ih još značajnih koje padaju upravo ovih dana, s poukama koje nam mogu poslužiti i za prosvjetljenje i za djelovanje. Spomenut ću samo neke.
‘Veličanstvene invazije’
Zapad je upravo obilježio desetu godišnjicu terorističkih napada 11. rujna i onoga što se u to doba, ali danas više ne, nazivalo „veličanstvenom invazijom” na Afganistan, za kojom je uskoro uslijedila i još veličanstvenija invazija na Irak. Djelomično zaključenje 11. rujna postignuto je ubojstvom glavnog osumnjičenika Osame bin Ladena koje su izvršili američki komandosi koji su napali Pakistan, uhitili ga i zatim ubili, riješivši se leša bez obdukcije.
Rekao sam „glavni osumnjičenik” prisjećajući se drevne, iako odavno napuštene doktrine „pretpostavljene nevinosti”. Aktualno izdanje vodećeg američkog akademskog magazina za međunarodne odnose sadrži nekoliko rasprava o suđenjima kojima su u Nürnbergu podvrgnuti neki od najgorih zločinaca u povijesti.
Tamo možemo pročitati da je „američka odluka da sudi, umjesto da zahtijeva brutalnu odmazdu, bila pobjeda američke tradicije prava i osobito američkog tipa legalizma: kazna samo za one čija se krivnja može dokazati kroz pravedno suđenje s punom proceduralnom zaštitom.” Magazin se pojavio upravo dok se slavi dramatično odbacivanje ovog principa, a globalna kampanja ubijanja osumnjičenika i neizbježna „kolateralna šteta” nastavlja se širiti uz glasno odobravanje.
No, budimo sigurni da odobravanje nije univerzalno. Vodeći pakistanski dnevni list nedavno je objavio studiju učinka napada bespilotnim letjelicama i sličnog američkog terora. Doznali su da „oko 80% stanovnika [plemenskih regija] Južnog i Sjevernog Vaziristana trpi duševne posljedice, dok je 60% stanovnika Peshawara sve bliže tome da postanu psihički bolesnici ako se smjesta ne pristupi rješavanju ovih problema” te upozorili da je na kocki „opstanak naše mlade generacije”.
Mržnja prema Americi
Dijelom i iz tih razloga, mržnja prema Americi već se podigla na fenomenalnu razinu i još povećala nakon ubojstva bin Ladena. Jedna od posljedica bilo je pucanje preko granice prema bazama američke okupacijske vojske u Afganistanu – koje je izazvalo snažnu osudu Pakistana zbog njegova propusta da surađuje u američkom ratu kojem se velika većina Pakistanaca protivi, zauzevši isti stav koji su imali kada su Rusi okupirali Afganistan. Stav koji je tada hvaljen, a sada osuđivan.
Specijalizirana literatura pa čak i američko veleposlanstvo u Islamabadu upozoravaju da pritisci na Pakistan da sudjeluje u američkoj invaziji, kao i američki napadi u Pakistanu, „destabiliziraju i radikaliziraju Pakistan te podižu rizik od geopolitičke katastrofe za SAD – i ostatak svijeta – koji bi mogao zasjeniti bilo kakav mogući ishod u Afganistanu” – citiram britanskog vojno-pakistanskog analitičara Anatola Lievena.
Ubojstvo bin Ladena uvelike je povećalo ovaj rizik, što se ignoriralo uslijed općeg oduševljenja umorstvima sumnjivaca. Američki komandosi imali su naređenja da se izvuku borbom ukoliko to bude potrebno. Zasigurno bi imali potporu iz zraka, a možda i više od toga, u kojem je slučaju moglo doći do većeg okršaja s pakistanskom vojskom, jedinom stabilnom institucijom u Pakistanu koja je duboko posvećena obrani pakistanskog suvereniteta.
Imperijalni mentalitet
Poprište održavanja ‘operacije Geronimo’Pakistan ima golem nuklearni arsenal, koji se širi najvećom brzinom na svijetu. Također, cijeli je sustav prepun radikalnih islamista, proizvoda snažne američko-saudijske potpore najgorem pakistanskom diktatoru Zii ul-Haqu i njegovu programu radikalne islamizacije. Ovaj je program, kao i pakistanska nuklearna oružja, jedno od nasljeđa Ronalda Reagana. Obama je sada tome dodao i rizik od nuklearnih eksplozija u Londonu i New Yorku da je okršaj doveo do curenja nuklearnih materijala u ruke džihadista, kao što su se neki opravdano pribojavali – jedan od mnogih primjera neprestane prijetnje nuklearnim oružjem.
Atentat na bin Ladena imao je i ime: „operacija Geronimo”. To je izazvalo negodovanje u Meksiku te prosvjede preostalih pripadnika urođeničke populacije u SAD-u. Drugdje je, međutim, malo tko shvatio značaj poistovjećenja bin Ladena s junačkim apaškim indijanskim poglavicom koji je stao na čelo otpora okupatorima, želeći zaštititi svoj narod od sudbine „te nesretne rase” koju je John Quincy Adams tako rječito opisao. Imperijalni je mentalitet toliko duboko ukorijenjen da se ovakvi problemi uopće ne uočavaju.
Bilo je i kritika operacije Geronimo – njezina imena, načina izvršenja i implikacija. Reakcije na te kritike bile su uobičajene gnjevne osude, posve nevrijedne komentara, iako su neke bile i poučne. Najzanimljivija od njih došla je od uvaženog lijevo-liberalnog komentatora Matthewa Yglesiasa. On je strpljivo objasnio da je „jedna od glavnih funkcija međunarodnog institucionalnog poretka upravo ozakoniti uporabu smrtonosne vojne sile od strane zapadnih sila”, te je stoga „nevjerojatno naivno” sugerirati da bi SAD trebale poštovati međunarodno pravo ili druge uvjete koje namećemo nemoćnima. Te riječi nisu kritika, već odobravanje; prema tome bi trebalo izricati samo taktičke prigovore ako SAD napadnu druge zemlje, nasumce ubijaju i uništavaju, uklanjaju osumnjičene po volji i na druge načine ispunjavaju svoje obveze u službi čovječanstva. Ako tradicionalne žrtve vide stvari malo drugačije, to samo razotkriva njihovu moralnu i intelektualnu nazadnost. A povremeni zapadnjački kritičar koji propušta shvatiti ove temeljne istine može se otpisati kao „budalast”, objašnjava Yglesias – referirajući se pritom slučajno baš na mene, koji s radošću priznajem krivnju.
Galopirajuće nasilje
Vratimo li se desetljeće unazad, u 2001. godinu, od prvog je trenutka bilo jasno da „veličanstvena invazija” to nije. Ona je poduzeta unatoč svjesnosti da bi mogla milijune Afganistanaca natjerati preko ruba gladi, zbog čega su bombardiranje gorko osuđivale humanitarne agencije prisiljene prekinuti operacije o kojima je ovisilo preživljavanje pet milijuna Afganistanaca.
Najgore se na sreću nije dogodilo, ali samo moralno najtuplji mogu propustiti shvatiti da se akcije procjenjuju u svjetlu mogućih, a ne stvarnih posljedica. Invazija na Afganistan nije bila usmjerena ka svrgavanju okrutnog talibanskog režima, kako se kasnije tvrdilo. To je bila naknadna zamisao, spomenuta tri tjedna nakon početka bombardiranja. Njegov je eksplicitni razlog bio taj što su talibani odbili izručiti bin Ladena bez dokaza koje su im Amerikanci odbili predočiti – jer ih praktički nisu imali, kako se kasnije doznalo, i još uvijek imaju malo toga što bi se moglo održati na nezavisnom sudu, iako je bin Ladenova odgovornost gotovo nedvojbena.
Talibani su u stvari povukli neke poteze u pravcu izručenja, a otada smo doznali da je bilo i drugih mogućnosti, no sve su odbačene u korist nasilja koje je rastrgalo zemlju na komadiće. Prema UN-u, svoju je najvišu razinu tijekom desetljeća doseglo ove godine i ne pokazuje naznake smanjivanja.
Zanemarivanje revolucionarnog pacifizma
Vrlo ozbiljno pitanje koje se rijetko postavlja jest je li bilo alternative nasilju. Postoje jaki dokazi da jest. Napad 11. rujna bio je oštro osuđen unutar džihadskog pokreta i bilo je dobrih prilika da se on rascijepi i izolira Al-Qaida. Umjesto toga, Washington i London odabrali su slijediti bin Ladenov scenarij i pomogli učvrstiti njegove tvrdnje da zapad napada islam, izazivajući tako nove valove terora.
Viši CIA-in analitičar odgovoran za praćenje bin Ladena od 1996. godine, Michael Scheuer, odmah je upozorio i još mnogo puta ponovio da „Sjedinjene Američke Države ostaju bin Ladenov jedini neophodan saveznik”.
Ovo su prirodne posljedice zanemarivanja Musteova upozorenja i glavnog pravca njegova revolucionarnog pacifizma koji bi nas trebao usmjeriti ka istraživanju teškoća koje su dovele do nasilja i bavljenju njima kada su opravdane, a često jesu. Kada se taj savjet prihvati, može postići vrlo dobar uspjeh. Nedavno britansko iskustvo u Sjevernoj Irskoj je dobra ilustracija. London je godinama odgovarao na IRA-in teror još većim nasiljem, stvarajući zatvoreni krug koji je zatim dosegao gorki vrhunac. Kada je vlada umjesto toga posvetila vrijeme rješavanju teškoća, nasilje se stišalo, a teror učinkovito nestao. Bio sam u Belfastu 1993., kada je bio ratna zona, i vratio se prije godinu dana u grad gdje su prisutne napetosti, ali gotovo ništa više od uobičajenog.
Obljetnice terora
Kamp Viet Conga nakon napadaIma se još puno toga za reći o onome što nazivamo 11. rujnom i njegovim posljedicama, ali ne želim završiti a da nisam spomenuo još neke godišnjice. Slučajno je upravo sada 50. godišnjica odluke predsjednika Kennedyja da pojača sukob u Južnom Vijetnamu od opake represije, koja je već ubila desetke tisuća ljudi i konačno izazvala reakciju koju marionetski režim u Saigonu nije mogao kontrolirati, do izravne američke invazije: bombardiranje američkog zrakoplovstva, upotreba napalma, kemijsko ratovanje koje je uskoro obuhvatilo i uništenje uroda kako bi se pobunjenike lišilo hrane te programi slanja milijuna južnih Vijetnamaca u koncentracijske logore gdje ih se moglo „zaštititi” od gerilaca koje su po vlastitom priznaju podržavali.
Nema vremena da se osvrnemo na turobne posljedice, a za to ne bi trebalo biti ni potrebe. Ratovi su ostavili za sobom tri razorene zemlje i uzeli milijunski danak, ne uključujući bijedne žrtve masivnog napada kemijskim oružjem, uključujući i današnju novorođenčad.
Bilo je nekih marginalaca koji su se bunili – „divljaci iza kulisa”, kako ih je nazvao savjetnik za nacionalnu sigurnost u doba Kennedyja i Johnsona McGeorge Bundy, bivši dekan na Harvardu. A do vremena kada je sam opstanak Južnog Vijetnama doveden u pitanje, narodni prosvjedi su znatno ojačali. Pri kraju rata 1975. godine, oko 70% populacije smatralo je rat „temeljno lošim i nemoralnim”, ne „pogreškom”, i ti su brojevi ostali isti dok god je pitanje postavljano u anketama. U znakovitoj suprotnosti s time, na disidentskom kraju komentara javnosti rat je bio „pogreška” jer naši plemeniti ciljevi nisu mogli biti postignuti po prihvatljivoj cijeni.
Pokolj u Santa Cruzu
Još jedna godišnjica na koju bismo danas trebali misliti je pokolj na groblju Santa Cruz u Diliju prije samo 20 godina, najrazvikanija od mnoštva šokantnih strahota tijekom indonezijske invazije i pripojenja Istočnog Timora. Australija se pridružila SAD-u u službenom priznanju indonezijske okupacije nakon praktički genocidne invazije. Američki State Department 1982. je godine objasnio Kongresu da je Washington priznao i indonezijsku okupaciju i režim „demokratske Kampućije” pod Crvenim Kmerima. Ponuđeno opravdanje bilo je da Crveni Kmeri „nesumnjivo bolje predstavljaju kambodžanski narod nego što je FRETILIN predstavljao narod Timora” jer je „[u Kambodži] postojao taj kontinuitet od samog početka”, 1975. godine, kada su Crveni Kmeri preuzeli vlast. Mediji i komentatori bili su dovoljno pristojni da sve ovo prešute, što nije zanemariv pothvat.
Nekoliko mjeseci prije pokolja u Santa Cruzu, australski ministar vanjskih poslova Gareth Evans dao je svoje slavne izjave kojima je odbacio zabrinutost oko ubojite invazije i pripojenja na osnovi toga što je „svijet prilično nepravedno mjesto … prepuno … primjera primjene sile”, pa stoga možemo odvratiti pogled sa strašnih zločina koji se nastavljaju događati uz snažnu potporu zapadnih sila. Ne baš odvratiti, jer je Evans istodobno dogovarao pljačku jedinog resursa Istočnog Timora sa svojim sudrugom Alijem Alatasom, ministrom vanjskih poslova Indonezije, iz čega je proizašao, čini se, jedini službeni zapadnjački dokument koji priznaje Istočni Timor kao indonezijsku provinciju.
Godinama kasnije, Evans je izjavio da „pomisao da imamo za išta odgovarati, moralno ili ikako drugačije, u vezi naših postupaka u odnosima Indonezije i Istočnog Timora – apsolutno odbijam” – stav koji mogu prihvatiti, i čak poštovati, oni koji izlaze kao pobjednici. U SAD-u i Britaniji to se pitanje čak i ne poteže u pristojnom društvu.
Sramotni stav zapadnih intelektualaca
Pošteno je nadodati da je, u oštroj opreci s time, velik dio australskog stanovništva i medija prednjačio u razotkrivanju i prosvjedima protiv ovih zločina, koji su bili među najgorima u proteklih pola stoljeća. 1999. godine, kada su zločini ponovo počeli eskalirati, odigrali su značajnu ulogu u nagovaranju predsjednika SAD-a Clintona da u rujnu obavijesti indonezijske generale da je igra gotova te su se ovi odmah povukli, dopuštajući ulaz mirotvorcima pod australskim vodstvom.
Ovaj slučaj također sadrži važne pouke za javnost. Clintonove naredbe mogle su biti izdane bilo kada u posljednjih 25 godina i zločini bi bili prekinuti. Sam Clinton mogao ih je lako izreći četiri godine ranije, u listopadu 2005., kada je general Suharto s dobrodošlicom dočekan u Washingtonu kao „naš tip čovjeka”. Ista su naređenja mogla biti izdana 20 godina ranije, kada je Henry Kissinger dao „zeleno svjetlo” indonezijskoj invaziji, a veleposlanik UN-a Daniel Patrick Moynihan ponosno proglasio Ujedinjene narode „krajnje neučinkovitima” u svim pokušajima ometanja indonezijske invazije – da bi mu se kasnije iskazivalo poštovanje zbog hrabre obrane međunarodnog prava.
Teško da je moguće naći bolniju ilustraciju za posljedice propusta da se poslušaju Musteove poruke. Treba dodati i da su u sramotnoj demonstraciji pokoravanja moćnicima neki ugledni zapadnjački intelektualci potonuli toliko nisko da ovaj nemili slučaj opišu kao blistavi primjer humanitarne norme „prava na zaštitu”.
Pokolj kao trajni prekršaj
U skladu s Musteovim „revolucionarnim pacifizmom”, Mirovna zaklada Sydneyja uvijek je mir podvlačila pravdom. Zahtjevi za pravdom mogu ostati neispunjeni dugo nakon proglašenja mira. Pokolj u Santa Cruzu prije 20 godina može nam poslužiti kao ilustracija. Godinu dana nakon masakra, Ujedinjeni narodi usvojili su Deklaraciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, koja kaže da će se „činovi koji uključuju prisilni nestanak smatrati trajnim prekršajem dok god počinitelji budu nastavljali skrivati sudbinu i lokaciju nestalih osoba i ove činjenice ne budu razjašnjene”.
Pokolj je, dakle, trajni prekršaj: sudbina nestalih je nepoznata, a počinitelji nisu privedeni pravdi, uključujući one koji nastavljaju prikrivati zločine suučesništva i sudjelovanja. To je samo jedan pokazatelj dužine puta koji moramo prijeći kako bismo se uzdigli do neke pristojne razine civiliziranog ponašanja.
Noam Chomsky
