ZREO KRŠĆANIN U SUVREMENOM DRUŠTVU
U organizaciji HU Benedikt, u utorak, 22. studenog 2011., u maloj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa, održano je predavanje prof. dr Mladena Parlova pod nazivom “Zreo kršćanin u suvremenom društvu”. Donosimo dio, za danas, vrlo aktualnog izlaganja.
UVOD
Suvremeno društvo u kojemu živimo nalazi se u dubokoj krizi. Kao dio suvremenog društva u krizi se nalaze i brojni kršćani, osobito mladi. Današnji mladi žive u ‘politeističkoj’ i neutralnoj kulturi koja im zamagljuje pogled na velike stvarnosti i životne vrijednosti. Ako s jedne strane traže autentičnost, osjećajnost, proživljene međuljudske odnose, s druge su razočarani ideologijama, ranjeni blagostanjem, zbunjeni etičkom dezorijentacijom.
Sekularizacija društva i procesi unutar tog fenomena doveli su do krize tradicionalne religioznosti, ali i do krize institucionalnog autoriteta koji ju je podržavao. To se, naravno, nije moglo ne odraziti i na krizu kršćanskog načina života te na krizu kršćanstva kao takvog. U situaciji u kojoj potreba za religioznošću raste (javlja se geslo: „religija da, Bog ne!“), a istodobno religija u društvenom kontekstu znači puno manje nego u prošlosti, i uloga kršćana je redimenzionirana, umanjena. Ali baš to svjedoči o velikog potrebi istinskih kršćana, svjedoka. Potrebno je stoga na nov način pristupiti pitanju kršćanskog identiteta, njegove zrelosti i načina kako se postaje zreo kršćanin.
1. Svijet i čovjek bez zvanja
Suvremeni zapadni svijet, prema kojem Hrvatska kroči, u svojoj kulturno-društvenoj složenosti i slojevitosti, svojim ponudama i perspektivama, doveo je do antropološkog modela „čovjeka bez zvanja“, kako taj model naziva dokument Papinskog djela za crkvena zvanja, Nova zvanja za novu Europu (Papinsko djelo za crkvena zvanja, 2000.: 21). Riječ je u biti o tome da „pluralistička i složena kultura ima tendenciju stvarati mlade s nedovršenim i slabićkim identitetom sa susljednom stalnom neodlučnošću u izboru zvanja. Mnogi mladi nemaju ni ‘osnovnu gramatiku’ egzistencije, oni su nomadi: lunjaju bez zaustavljanja na zemljopisnoj, afektivnoj, kulturalnoj, religioznoj ravnini, oni ‘iskušavaju’! Usred velikog mnoštva i različitosti informacija, ali sa siromašnom formacijom, izgledaju izgubljeni s malo preporuka i rijetkim preporučiteljima. Zbog toga se boje svoje budućnosti, tjeskobni su pred konačnim obvezama i pitaju se o svom bitku. Ako s jedne strane traže autonomiju i neovisnost pod svaku cijenu, s druge strane, kao pribježištu, skloni su velikoj ovisnosti o društveno-kulturalnom ozračju i traženju trenutačnoga zadovoljenja osjetila: od onoga: ‘dobro mi je’, ‘osjećam se dobro’ do afektivnoga svijeta koji im je po mjeri“ (Papinsko…, 21).
U zanimljivoj knjizi eseja, pod naslovom Napast nedužnosti, suvremeni francuski filozof Pascal Bruckner opisuje čovjeka kojeg je iznjedrila suvremena zapadna kultura i civilizacija kao osobu koja ne želi odrasti, koja želi ostati vječni adolescent, tj. odbija preuzeti odgovornost kako za vlastiti život tako i za svijet u kojem živi. Taj će čovjek rado izigravati ulogu „žrtve“ koja ima pravo na svoj komad neba i svoju ‘porciju’ sreće. Taj si je čovjek sagradio svoje nove suvremene katedrale – shoping centre – u kojima je raj na dohvat ruke. „Čarolija robnih kuća – piše Bruckner – leži u tome što nas oslobađa od robovanja neposrednim potrebama eda bi nam prišapnula mnoštvo drugih: jedini užitak krije se u tome što želimo ono što nam ne treba“ (Bruckner, 1997.: 43). Svoj komad raja želi se odmah, a u eventualnom pomanjkanju sredstava u pomoć uskaču kreditne kartice. Time je dokinut vremenski razmak između iskazivanja želje i njezina ostvarenja, a to dalje dovodi do velike nestrpljivosti. Svoj raj, na koji ima pravo, suvremeni čovjek želi odmah i ovdje. To ga dalje dovodi do nesposobnosti da planira na duge staze, da planira svoje životno zvanje, da donosi odluke koje će mu obilježiti čitavi život.
Današnja prevladavajući kultura nudi mladima model čovjeka koji je bitno osiromašen u odnosu na čovjeka kako ga zamišlja i želi Katolička Crkva, a koja svoje znanje o čovjeku ne crpi samo iz razuma nego i iz božanske Objave. Riječ je o osiromašenju koje cilja na samo otajstvo čovjeka, na njegovu najdublju bit, a time su pogubnija za samoga čovjeka u kojem usprkos svemu trajno progovara neugasiva žeđ za smislom i istinom. Ako bismo pokušali u par riječi sažeti utjecaj suvremene kulture na današnjeg čovjeka, tj. ako bismo htjeli predstaviti model – lik čovjeka kojeg oblikuje suvremena prevladavajuća zapadna kultura, uočili bismo nekoliko temeljnih značajki tog modela.
U prvom redu radi se o modelu čovjeka bez transcendencije. U suvremenoj zapadnoj misli, ne samo filozofskoj, nego životnoj, Bog ne samo da pada u zaborav, nego se čini da je njegova negacija nužna za afirmaciju samoga čovjeka. Čini se da je suvremeni čovjek žrtva strašne dileme: ili Bog ili čovjek. Izabirući sebe odbacuje se Boga, a time ne preostaje drugo doli tumačiti vlastiti život samo u svjetlu razuma. Život ostaje zagonetka kojoj nedostaje ključ razumijevanja. Između Bog i čovjeka kulturalno se je uspostavio odnos neprijateljstva, isključivosti, ravnodušnosti, otuđenosti. Drugim riječima, Bog nema ništa sa životom ni sa životnim odlukama.
Nakon što je postao siromašniji za Boga, suvremeni je zapadni čovjek izgubio i vlastitu otajstvenost, vlastitu tajnu, izgubio je potpunost, cjelinu. Gubitak cjeline je odbacivanje misterija osobe u njenoj najdubljoj biti i u njenoj transcendentalnoj dimenziji, u njenoj žeđi za slobodom i ograničenjima. Gubitak cjelovitost sastoji se u prenaglašavanju jednog vida čovjekova misterija, ignorirajući ili čak negirajući druge. Zasebno, pojedinačno zauzima mjesto cjeline, dio definira sve. Time sam projekt ostvarenja čovjeka zapada u veliku krizu. Jedni kao put ostvarenja predlažu odnos prema stvarima, tj. naglašavajući ekonomsku dimenziju drže kako će čovjek preko materijalnih bogatstava ispuniti svoju želju za srećom. Drugi pak nude put razuzdane slobode u kojoj je vlastita sloboda mjera svih stvari, što dovodi do velike nemoralnosti i dubokog prijezira prema čovjeku. Ako je s pozornice povijesti uklonjen Bog, ta – kako je govorio Nietzsche – najveća pogreška ljudske povijesti, s njim su pokopane i evanđeoske vrijednosti ljubavi, poniznosti, strpljivosti, skromnosti, jednom riječju uklonjen je Križ kao put spasenja. Eto čovjeka kojega nudi suvremena zapadna kultura, a koja nam se svakodnevno smiješi i nudi u brojnim hrvatskim kako tiskovnim tako i elektronskim medijima. Eto novog čovjeka, bez Boga, bez transcendencije, bez povijesti; njegovo je konačno zvanje slobodno ostvarenje vlastite spolnosti i odnos s drugima u funkciji tog ostvarenja.
Suvremeni čovjek nije samo bez transcendencije, bez misterija, on je i bez drugoga. U ozračju prenaglašenog individualizma i vlastitih prava za drugoga nema mjesta. Suvremeni zapadni čovjek je vječno dijete u borbi za vlastita prava, a ona su prava na ugodu, na zadovoljenje često i najnižih poriva. Lice suvremenog čovjeka je lice čovjeka bez projekta, bez prošlosti i budućnosti, čovjeka koji odbija svako nepotrebno iščekivanje unutar kulture neposrednoga. On je nesposoban promišljati i planirati dugoročno, a još manje na temelju duhovnih vrijednosti koje nadilaze samu povijest. On je dakle čovjek bez povijesti. Važna je jedino sadašnjost i u njoj onaj trenutak koji donosi uzbuđenje, zadovoljenje, iskustvo. Na mjesto starih stupaju novo proglašene vrijednosti: sloboda, kreativnost, ljubav prema svim oblicima života, oslobođenje čovjeka (još više žene), želja za izgradnjom boljeg svijeta i sl. To su nosive ideje gotovo svih antropologija koje je iznjedrila suvremena zapadna kultura. No, istodobno one su neostvarive unutar tih antropologija jer je u krizi razum koji bi im trebao dati sadržaj te ih ostvariti. Ovo je vrijeme slabog razuma. Ako je u krizi razum nisu osjetila, a upravo jezik zadovoljenja osjetila govori o dubokoj krizi čovjeka koji ne poznaje dubine vlastitog otajstva te je iz sjećanja izgubio vlastiti cilj. Jedine sigurnosti koje vrijede u svjetlu ovog jezika jesu one koje nudi sadašnjost. Sve ostalo pada u nesigurnost prošlosti ili budućnosti koji nisu kadri priopćiti značenjske poruke mladima našega vremena. U ovom kultu sadašnjega čudnima i zabranjenima se čine vrijednosti poput strpljivosti, poniznosti, spremnosti na žrtvu, moralna disciplina, nutarnja sabranost, molitva itd.(E. Masseroni, 1999.: 18-27).
Ipak, nije sve tako crno. Uz spomenute negativne značajke suvremene kulture postoje i pozitivne. Na neke od njih upozorava nas Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis: „Mladi današnjice – veli Papa – snagom i svježinom svoje dobi nositelji su ideala koji traju kroz povijest: žeđ za slobodom, prepoznavanje neizmjerne vrednote osobe, potreba vjerodostojnosti i jasnoće, novi pojam i način uzjamnosti odnosa muža i žene, uvjereno i žudno traženje pravednijega, solidarnijega, jedinstvenijega svijeta, otvorenost i dijalog sa svima, nastojanja oko mira“ (Ivan Pavao II., 1992.: 9). Navedene značajke svijeta mladih ono su s čime Crkva treba računati u svome pastoralu i radu s mladima. Makar se činilo da je negativnih značajki puno više te da su negativni utjecaji prevladavajući, ipak u srcu svakog čovjeka, osobito mladoga, progovara neugasiva želja za ljepšim i boljim svijetom, za pravednijim odnosima među ljudima i narodima, za sveopćim mirom. Crkva polazi od tog nemira, te želje koja se krije u srcu ljudi te im polako otkriva bogatstvo njihova vlastita života otkrivajući im lice Isusa Krista i njegovu ljubav prema svakom čovjeku. Drugim riječima, Crkva želi pomoći suvremenom čovjeku – tom potrošaču koji sanja o zemlji Dembeliji (usp. poznata grafika Bruegela Starijeg) – da otkrije svoje najdublje zvanje na način da ga upozna s Isusom Kristom koji je najsveobuhvatniji i najdublji odgovor na nemire koji prožimaju svako ljudsko srce.
2. Različiti projekti ostvarenja čovjeka u suvremenom svijetu
Naime, danas, uz kršćanski projekt odgoja i izgradnje ljudske osobe postoje i drugačiji pogledi na osobu. Uvijek prisutan je također humanističko-slobodarski projekt čovjeka koji zagovara slobodu pojedinca kao najveću od svih vrijednosti. Pojedinac postaje mjerilo moralnosti, odnosno dobro se predstavlja kao ono što pomaže pojedincu da ostvari što veću osobnu korist ili ugodu. Ovakvo gledanje na čovjeka prožima gotovo sve suvremene medije te duboko utječe osobito na mlade koji žele živjeti samo sadašnji trenutak. Prekidaju se veze s prošlošću, s tradicijom od koje se ne želi učiti, a također se ne želi gledati prema budućnosti, a to znači oduzimanje mladima nade i planiranja vlastite budućnosti. To je jedan od glavnih razloga tolikih samaca, muškaraca i žena, koji ne žele preuzeti odgovornost za vlastiti i tuđi život u bračnoj zajednici. Također je još uvijek na snazi marksistički projekt čovjeka, premda je izgubio na svojoj prvotnoj snazi. No, nažalost sada se vraća kao institucionaliziran u brojnim dokumentima Europske unije.
To je projekt ljudskog života bez Boga, bez transcendencije. Pitanje Boga se više uopće ne postavlja. Čovjek je preuzeto sve u svoje ruke te gradi svijet po vlastitoj mjeri, a to je, u konačnici, mjera potrošača, izgubljenih pojedinaca u masi bezličnih ljudi koji su jedan drugom nalik kao jaje jajetu (De Mattei, 2009.). Iz društva nije nestao ni nihilistički projekt čovjeka koji na čovjeka gleda kao na tragičnu pogrješku prirode.
Najprisutniji i najprivlačniji je znanstveno-tehnički projekt čovjeka. Izrastao na krilima prosvjetiteljstva i neograničene vjere u ljudski razum i znanstvena dostignuća želi „proizvesti“ novog čovjeka koji će pomoću znanosti i tehnike posve ovladati svojom sudbinom. U tom projektu dobro, odnosno moralno je ono što je korisno, što doprinosi napretku znanosti i tehnike. Znanstveno-tehnički projekt promatra čovjeka u fizičko-iskustvenim kategorijama koje ga žele izmjeriti te ga poput stroja popraviti i poboljšati mu značajke. Genetski inženjering i kloniranje proizlaze iz ovakvog projekta čovjeka. Ovakvo poimanje čovjeka plod je znanstvenoga duha moderne epohe koja je usmjerila i naučila čovjeka ne toliko da se divi stvorenju koliko da njime zagospodari. Razvijajući „znanstveni mentalitet“ suvremeni je čovjek postupno izgubio smisao za transcendentnost. Ne treba mu Bog ni Duh Božji kako bi svome svijetu dao smisao. Današnji je čovjek poput suvremenog Prometeja koji stvara vlastiti svijet tu mu svojim znanstvenim istraživanjem daje smisao i pravac daljnjega razvoja. Naravno da ovakvo poimanje čovjeka i svijeta kojega sam stvara dovodi u pitanje kršćanski projekt duhovnog čovjeka. Zadaća je teologije i općenito kršćanstva da odgovori na izazove koje pred kršćanstvo stavlja znanstveno-tehnološki razvoj suvremenoga svijeta.
Znanstveno-tehničkom projektu čovjeka ne mogu se nijekati zasluge u poboljšanju životnih uvjeta u kojima živi današnji čovjek, no ostaje pitanje je li se i koliko sam čovjek poboljšao zahvaljujući znanstveno-tehničkom razvoju. Promatrajući situaciju u suvremenom svijetu mora se, nažalost, ustvrditi da znanstveno-tehnički razvoj ne samo da nije riješio pitanje čovjeka i njegova odnosa s drugim ljudima i svijetom u cjelini, nego je doveo do još većega otuđenja kako pojedinca tako i čitavih zajednica. Čovjek je danas, u svijetu interneta i veoma razvijenih drugih sredstava komunikacije, u opasnosti da bude otuđeniji od drugih ljudi nego ikada prije. Naime, baš ta razvijena sredstva komunikacije omogućuju čovjeku da živi u „virtualnom“, nestvarnom svijetu; svijetu koji stvara njegova vlastita mašta. U tom svijetu čovjek je najmanje ono što jest u svojoj najdubljoj biti: društveno biće stvoreno na sliku Boga-Zajednice-Trojice. U nemogućnosti da stupi u istinsku komunikaciju s drugim čovjekom, suvremeni se čovjek „igra“ Boga te stvara svoga, virtualnog čovjeka s kojim druguje i s kojim komunicira. U nedostatku sposobnosti da otkrije „drugoga“, suvremeni čovjek želi klonirati čovjeka, u konačnici samoga sebe. Čini se da je ovaj projekt u zadnje vrijeme došao u krizu jer se postupno shvaća da se tehnika i znanstvena otkrića mogu okrenuti protiv samog čovjeka.
Svi se spomenuti projekti ostvarenja ljudske osobe međusobno prožimaju i isprepleću te u konačnici utječu na razgradnju onoga što nazivamo kršćanski identitet, a on po sebi nužno uključuje i nacionalni identitet. Taj proces skupno možemo nazvati globalizacijski relativizam. On, naravno, ima svoje (prikrivene) ciljeve, svoje metode i sredstva kao i one koji ga ustrajno provode. Ciljano se rastaču sastavnice koje tvore identitet svakog čovjeka: pripadnost obitelji, naciji i vjeri. Ti su procesi to pogubniji i teži jer su prikriveni a provode se pod izlikom borbe za „nova“ i veća ljudska prava, za „nove“ slobode itd. Imaju veliku potporu vodećih sredstava javnog priopćavanja, kako tiskovnih tako i elektronskih, a onda i neskrivenu potporu raznih političkih snaga, većih i manjih, osobito tzv. nevladinih civilnih udruga i pokreta. Veliki cilj koji se krije iza takvih prikrivenih projekata je „proizvesti“ novog čovjeka – potrošača, čovjeka bez identiteta, bez povezanosti s prošlošću i bez velike želje i planiranja prema budućnosti. Ovakvoj pogubnoj viziji „novog“ čovjeka, viziji pogubnoj kako za pojedinca, obitelj tako i za društvo u cjelini, suprotstavlja se kršćanski projekt čovjeka koji je u stanju ponuditi cjelovitu istinu o čovjeku. Čovjek je pozvan na podvrgavanje svijeta sebi, no ne smije smisao svoga postojanja svesti na čisto gospodarenje stvarima te težiti za razvojem pod svaku cijenu pa i po cijenu vlastitoga dostojanstva. Objavljujući čovjeku njegovo vječno određenje u Bogu, u vječnosti, kršćanstvo znanstveno-tehničkom razvoju, koji ide za poboljšanjem uvjeta življenja, daje dodatni, dublji smisao. Kršćanski projekt duhovnog čovjeka poziv je znanstveno-tehnološkom čovjeku da u svojoj aktivnosti, koja mijenja lice zemlje, otkrije prisutnost Boga ljubavi, koji djeluje i koji se objavljuje u stvarima i događajima. Poziv je to na otkrivanje „mistične“ dimenzije ljudskog života.
O svemu navedenom treba voditi računa kad je riječ o odgoju za ljudsku i kršćansku zrelost. No, pogledajmo koje su značajke ljudske zrelosti, a potom ćemo pokušati vidjeti kako se odgaja zrela osoba u kršćanskoj perspektivi, jer je upravo zrela osoba pretpostavka zrele obitelji, a potom i dobro razvijene i utemeljene društvene i crkvene zajednice.
