Irska je učinila ono što je MMF očekivao, a gdje je nagrada?
Unatoč „izuzetnim” naporima u postizanju MMF-ovih ciljeva u Irskoj raste deficit, jača iseljavanje, a stopa nezaposlenosti je 15 %.
Politika stroge štednje sada se općenito smatra neuspješnom, a taj je neuspjeh sve očitiji u zemlji koja je odabrana za primjer provedbe stroge štednje. Slom banaka, i nasljeđe koje je ostalo nakon što je 2008. Irska država dala posebna bankovna jamstva, pretvorio je irsko društvo u Petrijevu zdjelicu za pokuse MMF-a, Europske komisije i ECB-a. Trojka je u zamjenu za svoje zajmove dogovorila nekoliko rezova koje su dvije vlade „postsuverenog” doba primijenile bez otpora, a naravno i bez oduševljenja.
Fiskalna prilagodba po riječima ekonomista Karla Whelana iznosi “4.600 eura po osobi što je najveća proračunska prilagodba u nekom naprednom gospodarstvu u posljednje vrijeme”. Budući da godišnje „prilagodbe” iznose 3.4 milijarda eura do 2015., eufemizam „svrhovite štednje” ne će dugo moći prikrivati usklađeni napad na – već ionako minimalistički – društveni ugovor.
Pustošenje je ušlo već u četvrtu godinu i teško se prisjetiti da je 2008. obećavala nešto što je David Graeber opisao kao „stvarnu raspravu u javnosti o financijskim institucijama koje u svojim rukama drže sudbinu država.” Kako obrazlaže David McNally, to je obećanje bilo samo predgovor „neoliberalnoj mutaciji” koja traži da države drastično smanje potrošnju da se „osigura da radnička klasa i siromašni plate troškove globalnog spašavanja banaka.”
U Irskoj se ova rasprava u javnosti nikad nije ostvarila. Sve brže fiskalno pogoršanje poklopilo se s političkim raspadom povijesno dominantne stranke Fianna Fail, a destruktivna bliskost bankara, velepoduzetnika i političara na vlasti došla je u središte pažnje srdite javnosti. Illan Rua Wall tvrdi da je poraz Fianna Faila na izborima u veljači osigurao da „ogorčenje izgori na glasačkim kutijama”, a da se u javnosti nije razmišljalo, a o njezinoj mobilizaciji da i ne govorimo, o mogućnosti suprotstavljanja bezuspješnim mjerama stroge štednje koje je usvojila nova vlada.
Ovaj relativan nedostatak oporbe javnosti teško je objasniti. Službeni izvještaji – i kod kuće i u EU-u – hvale „zrelost” birača, privatni i javni sektor međusobno se natječu u „utrci prema dnu”, a moralizirajuće domoljublje služi da se politika povuče iz socijalizacije duga, i iz ozbiljnog razmišljanja o alternativama. Sadašnja koalicija mnogo je uložila u to da „ne bude Grčka” – dodatna i brža smanjenja deficita Irsku da će nagraditi smanjenjem kamatnih stopa, povratkom na tržišta obveznica ranijim od predviđenog pa prema tome i vraćanjem „suvereniteta”.
Costas Douzinas nedavno je pokazao kako MMF krivicu za neuspjeh svojih predviđanja rasta i mjera štednje svaljuje na otpor u grčkoj javnosti. Međutim, u državi koja nije Grčka i ponaša se pristojno isti gorak lijek rezultirao je povećanjem deficita, stagnacijom rasta, jačim iseljavanjem i stopom nezaposlenosti od oko 15 %. U svom zadnjem tromjesečnom izvješću MMF hvali „izuzetne” napore Irske na postizanju ciljeva, ali pohvala stiže u vrijeme kad se fikcija o nagradi za dobro ponašanje počinje raspadati. (…)
Jasno je da „mjere stroge štednje” prvenstveno znače brzo podruštvljavanje što veće količine dugova vlasnika obveznica prije mogućeg stečaja. Rezultat nedavnog samita Europskog vijeća moglo bi biti to da veći dio sadašnjeg vanjskog nadzora nad irskim javnim financijama postane trajan. Fiskalni pakt, postane li zakon, predstavljao bi najrevolucionarniji događaj u irskom gospodarskom okruženju u povijesti države. Jačanje proračunskog nadzora od strane europskih vlasti, amandman o uravnoteženom proračunu i uključivanje automatskih, ugovorom propisanih sankcija za prijestupe Irsku i druge zemlje u eurozoni mogli bi osuditi na dulja razdoblja ekonomske stagnacije.
Dalekosežne posljedice fiskalnog pakta sigurno će nadjačati političku zabrinutost za nestalno javno mnijenje i rezultirati referendumom. Odluči li vlada drukčije, gotovo će sigurno doći do ustavnih promjena, iako je daleko od sigurnog to da će vrhovni sud tražiti da se fiskalni pakt potvrdi referendumom a ne u parlamentu.
Referendum bi bio velik politički događaj – i za Irsku i za EU. Referendumi su vjerojatno tupi instrumenti dogovora i ratifikacije složenih političkih mogućnosti, ali vlada je već svaki takav događaj oblikovala u egzistencijalan društveni izbor – referendum o tome hoće li Irska ostati u eurozoni ili otići u negativnu utopiju. Bilo kako bilo, Irskoj više nego ikad treba dugo odgađana javna rasprava. Moramo se upitati ne samo kakvu vrstu društva želimo nego što će od društva ostati ako se najnovija neoliberalna mutacija pretvori u zakon.
Izvor: THE GUARDIAN
N.P.
