OTOK NA OKU JOVE KAPIČIĆA
Dragi Arise, hvala ti na prijateljskoj poruci, u duhu Uerke, da su u Beogradu prebili šefa Golog otoka, generala Udbe, Jova Kapičića. Vijest je, dakako, odjeknula našim dijapazonima, pa je stigla i do Zagreba, gdje je barem Udba jaka i gdje se Jadranka, s pravom,
boji da će okončati na Golom otoku. Ali, bilo je suvišno, barem ovog puta mene upozoravati. Jer sam ja na licu mjesta.
Ja sam u Beograd stigao koncem studenog, iz mnogih razloga. Prije svega, kao rekonvalescent. Bio sam na smrt bolestan. I sada barem nešto više znam: zagrebačke bolnice neće me hospitalizirati iako sam imao uput za bolnicu. To sam mogao i očekivati. Divne beogradske dame pozvale su me u Beograd na oporavak. I ja sam sada najpovlašteniji rekonvalescent. Mažen i pažen.
ROMSKI CAR
Stigao sam oslabljen, bez imuniteta, gladan. Smrt me mimoišla. Veročka me, dakle, uvela u Kafe Galeriju, čim sam mogao stati na noge; nije me morala nositi na leđima. Ja sam tamo svakako morao otići. Tamo ordinira društvo koje je jače od svake beogradske lože, ali za mene i za Veročku, najbitnije je bilo da mi za koji dan treba izaći zbirka pjesama, Romski car. I, eto, izašla je. Ovi odvje koji sjede, od 12 do 13 h, čine intelektualni krem jednog društva. Ne znam je li u središtu tog Think tanka Filip David, kao što mi se to čini. Ali, tu je i Sava Dautović, do nedavno urednik NIN-a. A sada i moj izdavač. I otmeni prof. Delibašić, nekadašnji stanovnik Golog Otoka. I.t.d. Bilo bi zanimljivo sve ih nabrojiti. Ja sam dobrodošao. Svi bi da mi organiziraju izložbu, ili da mi učine neko dobročinstvo, jer me vide ne više goropadnog, već posve izmučena progonstvima. Imamo mnogo toga reći jedni drugima. Imam ja što reći. Tema antikomunizma je omiljena. Ja je svakako ne iniciram, ali je ne izbjegavam.
Ako nisi storyteller, kako ćeš biti član Uerke. Zato i rekoh, već u kolovozu, Vesni Janković: Uerka je tvoja sudbina, jer je ispričala najljepše priče o dvema slikama na zidau svoga doma, ali je isto tako savršeno opisala promociju Tamarine knjige na temu Jova Kapičića. Hrvatski udbaši nemaju takvu književnu recepciju. Oni su obične jajare crnogorske ili srpske Udbe. Vesna se sablaznila tom promocijom.
Jednoga dana moram izreći i svoj komentar o knjizi Tamare Nikčević, na temu: Jova Kapičića, Goli otoci Jova Kapičića. A komentar je već izrekao moj prijatelj iz slavnih dana, osnivač Liberlanog saveza Crne Gore, Slavko Perović. Historiji, ili samo mojoj pjesničkoj biografiji, dugujem taj osvrt, na taj brlog crnogorske vlasti, ex-udbaša i profitera, ali za početak je bitno da se Tamara tumači kao konkubina Bora Krivokapića, i da je ona na svom dugom dijalogu sa Jovom Kapičićem, koji je trajao tri sejanse od po tri sata, ništa drugo do savršenstvo suradnje novinara i udbaške elite. Ako ništa drugo, poznavao sam djeda Tamare Nikčević, Radojicu. Smaknuo ga je Jovo Kapičić, u ono oskudno doba. A sada bi se ona i Jovo mogli zaplakati nad zlom sudbinom Radojice Nikčevića. A što sam ja tu: nekada samo dijete koje je, sa sedam godina upoznalo Tamarina djeda, ali i to je bilo dosta da mi se smuči svijet u kojim sam živio. Kako ja sada mogu mirne duše uploviti u katolički Raj, kada mi je Smrt za vratom.
MUDROST FILIPA DAVIDA
Rekao sam: Veročka me uvela u Kafe Galeriju. Koja je postala slavna po Filipu Davidu i inteligenciji koja se tu okuplja. Ne znam čemu su me sve Romi naučili. Jovan Ćirilov ističe moje stihove: Jednoga ću dana naučit da prosim, ispužen na cestu sa nogama bosim. Jedan Crnac me u Londonu naučio kako hodati u galeriji ili u restoranu. Sada ja teturam kao starac, ali i simuliram kao i taj gamen. I obraćam se konobaru, s kojim se susrećem po prvi put: Mislite li da me zadržite na nogama? Naravno, on ne vjeruje da sam u bilo kakvoj opasnosti. I ja i Veročka smo bučni. Taman toliko koliko to nama dolikuje. Ali, Jovo Kapičić, koji u kafeu sjedi sasvim lijevo, sa svojim društvom, poziva Sava Dautovića, i držeći ga objema rukama za ramnena, pita ga: Koji je ovo gospodin? A Savo mu odgovara: To je Miro Glavurtić; dolazi iz Hrvatske. Hoćete li da vas upoznam?
Nema digresije, u mojoj priči. Ovaj Kafe pripada Jovu Kapičiću il’ njegovom sinu, što je svejedno. On je tu. Njegova elegancija je nesumnjiva. Nesumnjivo je i dostojanstvo prof. Delibašiča. Možda i mudrost Filipa Davida. Društvo se u Beogradu miksa na ulici ili u kafani. Boljkovac se možda skriva u Vukovoj Gorici, ili u nekoj jazbini. U Beogradu se može ubiti Kralj. Pa i Predsjednik. U Beogradu je sasvim moguć atentat na Jova Kapičića. U Beogradu se uvijek pucalo, pjevalo i prebijalo.
Jovo Kapičić je prkosio. Nije se kajao. Slavio je Tita, Rankovića, Udbu, svoju prošlost. U njegovoj viziji Goli Otok je bio nešto poput jeftinijeg hotela; recimo: s tri crvene zvjezde. Ili: Sveučilište. Gdje je preodgajao političku ološ. Nepoćudne. Zabludjele. Govorio je da „drugovi poslije rata nisu imali milosti jer su čistili smeće“; a nije se radilo o Gradskoj čistoći. Sada, poslije prepada, kaže, da su u pitanju „politički i istorijski razlozi“. I ne shvaća kako mu se to moglo dogoditi, jer je on mirni građanin, a uz to ne razumije „zašto toliko ljudi ima nešto protiv njega, pošto je on svima pomagao i dobro činio.“
KAD SU CVETALE TIKVE
Bio je konfliktan. Sada, kao starac od 92 godine, možda se posve smirio. Često sam ga viđao. Sada smo starci. I moj prijatelj, akademik, Dragoslav Mihailović je starac. 81 lijepih godina. Podrazumijevajući i one koje su „skakavci pojeli“. Bio je na Golom Otoku kada je Horror Hayattom upravljao Jovo Kapičić. I napisao je roman, koji je užasnuo i Tita, Kad su cvetale tikve.
Za Tita, i za svakog drugog, bilo je jasno da tikve koje cvetaju, ljudske glave koje se razbijaju, u komunističkom izričaju. I Tito je u jednom govoru parafrazirao „tikve“, ali i moje “milijardere“. Današnji Alo donosi Mihailovićeve komentare, da je Jovo često pretio drugima, „pa nije ni čudo što mu se ovo desilo“.
Jednom su se susreli Dragoslav Mihailović i Jovo Kapičić. Očevici su svjedočili o bujici psovki i kažu da se tresla Knez Mihailova. Autor Tikava kaže da je Jovo zapodijevao kavgu: „On kod ljudi izaziva tu vrstu reakcija. Javno priča da nosi pištolj i da mu zbog toga niko ne može prići… Ne mislim da ga je trebalo tući, ali je činjenica da je trebalo suditi tom čoveku. Vidim da mu se neki ljudi i neke televizije sada dodvoravaju, što je sramota za državu Srbiju, koja je najviše stradala za vreme Golog Otoka.“
Čini se da se ispoljava jedan konflikt, koji je bio latentan. I svakako je nekima u interesu da se konflikt na tim relacijama produbi, da konačnog obračuna. Ovo bih svakako morao pojas niti i argumentirati.
Za sada Jovo Kapičić vidi u novinarki Olji Bećković, Matijinoj kćerki, glavnog pokretača tih napada i inspiratora atentata: „Ona ne propusti nijednu emisiju a da me ne pomene. Svaki put pita kada će da me hapse i izvedu pred sud.“
Kapičić u jednoj izjavi kaže da je mislio da je mrtav. Jedan dnevnik tvrdi da je iz nosa izgubio dvije litre krvi. Mnogi u ovome ne vide kraj jedne priče; ali naslućuju početak jedne druge. Skoro da već sada utvrdimo da je priča globalno i najmenje – nacionalna. Ali Beograd je prava pozornica. A ja sam samo posmatrač i dramski komentator.
Miro Glavurtić/tjedno.hr
