Čudesno ozdravljenje zagovorom blažene Tekakwithe
Bezbrižna dječja igra Jakea Finkbonnera (11) iz Washingtona prije šest godina gotovo je stajala života. Tijekom igranja košarke sudario se s drugim dječakom i pao. Raskrvario je usnicu i odmah prestao igrati. Nakon što se ujutro probudio, Jakeova mama Elsa doživjela je pravi šok. Od običnog reza na usnici njenom je sinčiću nateklo pola glave. Jedva je mogao otvoriti oči i nije mogao govoriti. Uz to, imao je simptome slične gripi. Odmah ga je odvela u bolnicu. Sljedećeg dana Jake se borio za život. Dječak se pri padu zarazio iznimno opasnom bakterijskom infekcijom nekrotizirajući fasciitis. Osim što mu je bakterija počela izjedati lice, infekcija se proširila na prsa.
– Stanje mu je bilo toliko loše da smo suprug i ja pozvali svećenika da mu da posljednju pomast. Počeo se gasiti i mislili smo da će zauvijek otići – rekla je Elsa prisjetivši se najtežih dana u životu, prenosi portal 24sata.
Jakeovi roditelji utjehu su počeli tražiti u molitvi, posebice moleći zagovor blažene Tekakwithe, Indijanke iz plemena Mohikanaca, koja je kao djevojčica preboljela boginje i od toga joj je ostalo unakaženo lice. U molitvama su im se pridružili rodbina, susjedi i prijatelji. Samo nekoliko dana kasnije Jake se neočekivano se počeo oporavljati. Nakon osam tjedana liječnici su ga pustili kući. Svećenik koji je dječaku dao posljednju pomast odmah je o svemu obavijestio Vatikan. Pokrenut je postupak u kojem je prikupljena sva dokumentacija i svjedočanstva liječnika i osoblja iz bolnice u kojoj se dječak liječio. Materijal su poslije temeljito proučeni u kongregaciji za kauze svetaca, te je potvrđeno da se radi o čudu, nastalom zagovorom blažene Tekakwithe.
Ta prva svetica Indijanka Katarina Tekakwitha, rodila se 1656. u Ossernonu, blizu negdašnjega Fort Orangea, a današnjega Albanyja. Otac joj je bio poganin Irokez, a majka kršćanka Algonkinka. Rano je ostala siroče, a preživjela je i pošast boginja koje su joj godine 1660. strašno iznakazile lice. Uzeo ju je k sebi jedan rođak. Djevojčica mu je pomagala u kućnim poslovima. Njezino indijansko ime Tekakwitha znači “ona koja stvari postavlja u red”, ali ima i drugo značenje, a odnosi se na osobu kratkoga vida koja, koracajući, stavlja uvijek preda se neki predmet, na primjer štap.
Djevojčica je odrasla u nevinosti pa su je kasnije s pravom nazvali ljiljanom djevičanstva. Odbila je više puta ponuđene prilike za udaju. Godine 1675. došla je prvi put u dodir s katoličkim misionarima iz Kanade. Oni je 18. travnja 1676., na sam Uskrs, pokrstiše i dadoše joj ime Kateri, što znači Katarina. Njezin rođak poganin prijetio joj je pa je Katarina, da se spasi, pobjegla u misiju Sv. Franje Ksaverskoga u Sault, kod Montreala. Ondje je primila prvu pričest, a milost ju je tako zahvatila da je pokazivala izvanredne znakove svetosti. Često se povlačila u šumu te pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. No nije bila samo neka pustinjakinja, već je redovito dolazila u crkvu na službu Božju, a pomagala je i na misiji i kod obitelji koja joj je pružila gostoprimstvo.
Gospodin ju je iskušao i raznim kušnjama. Bilo je to potrebno da njezina krepost još jače zasja. Nutarnjim mukama i kušnjama Katarina je pridodavala i oštre vanjske pokore. Na Blagovijest 1679. učinila je zavjet vječne čistoće. Shrvana bolima i patnjama umrla je 17. travnja 1680. Glas o njezinoj svetosti raširio se na sve strane pa je poveden i postupak za proglašenje blaženom. Dekretom Svete kongregacije obreda od 3. siječnja 1943., nakon pomnoga i svestranog ispitivanja, priznat je herojski stupanj njezinih kreposti. To je u kanonskom postupku vrlo važan korak. Službeno je dokazano i priznato da je kršćanske kreposti vršila u herojskom stupnju. Katarinu Tekakwitha proglasio je blaženom Ivan Pavao II. 22. lipnja 1980., a papa Benedikt XVI. uskoro će je proglasiti svetom.
